Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 23.06.2008.

Zdravko Jelenović : Zo bavulića

Izgon je, pisao je »izganik« Edward Said (a i mi na ovoj stranici) gori od smrti. O tome je dao naslutiti morski lutalac Odisej, koji je svoju žudnju za domom na Itaki, barem je to tako protumačio Lucio Dala, verbalizirao otprilike ovako: Itaca, Itaca, Itaca... a mia casa io voglio andare: al mare, al mare... Dakle, deset godina tukuć more, Odiseju mora nije dosta nego žali baš za onim morem koje oplakuje rodni mu kraj. Da je egzil gori od smrti, definitivno je znao Kralj Edip. Nakon što je, oslijepljen prema vlastitu izboru, otišao na Kolon slijedeći naputak ujaka i šogora mu Kreonta, ne jednom poželio je smrt.

Egzila ima raznih. Prisilnih, dragovoljnih, slučajnih i svaki od njih u posjedu je izgnanika i njegove egzistencije na osebujan način. Kad razmišljam o egzilu, na pamet mi pada priča dragoga prijatelja koji je umro u tuđini koju je za sebe profesionalno sam izabrao, profesora Mireka Prochazke iz Praga, koji je, prilikom naših zajedničkih letova preko Atlantika, na švejkovski način naravno, matematikom pokušavao zauzdati nostalgiju i žudnju, trajno tragajući za točkom na nebu u kojoj ćemo se i on i ja, jednom kada se na raseljensot naviknemo, jedino osjećati kod kuće.

Danas kada se vraćam u Ameriku, kao i iz nje kući, uvijek trepnem kada je ugledam. Negdje je gdje i Mirekova zvijezda. Ponad Grenlanda.

Zdravko Jelenović treći je putnik kojega Mirek i ja nismo imali sreću upoznati. Upoznajem ga, eto, jutros, čitajući knjigu pjesama »Zo bavulića«. Ma koliko se bremena mjesta kojega napušta želio riješiti, ili koliko ga želio zaključati u sebe, putnik na put uvijek sa sobom nosi i samoga sebe. Osobna dimenzija invarijanta je u prostorima izmještenosti. Metafora putne škrinje ili bavula koji najprije otvori, pa onda zatvori prostor ispunjen materijalnim sadržajima sjećanja, rabljena je u iseljeničkim zapisima našijenaca koji su, svaki sa svojim razlozima, naselili svijet.

Što se skriva u baulu (tako mi u Bakru kažemo bavul) Zdravka Jelenovića!? Osim naravno žala za prošlim vremenima i prostorima-tradicijom čiju nit, naoko paradoksalno, u rukama neusporedivo čvršće od onih iz-doma-nemaknutih, stežu oni po svijetu raseljeni.

Jelenović očito pripada onim intelektualcima koji su, uz mnogo onoga što aktivno jesu, i pjesnici. Pjesme su njegove nepretenciozne i on, čini se, piše da zapiše. Da se ne pozabi. Neke literarne ambicije koje prelaze imaginarij zavičajnosti nisu, barem mi se tako učinilo, na listi autorskih prioriteta. Prošlost koja postoji »samo« u sjećanju, nemajući prostora da zaživi, u memoriji, tako hipertrofira. Tako da su pjesme u kojima se lirsko ja autora obraća onom bivšem bremenite apelom za nezaboravom i za zaustavljanjem vremena u stihu.

Osim lamenta za iza sebe ostavljenim prostorima žudnje iseljenika, »Zo bavulića« nam kazuje prepoznatljive pjesme o seoskim ridikulima, zaboravljivim nonićima ala Gervais kojima pipa koju posvud traže od početka vremena (i) pjesme, visi iz usta, događajima za koje nitko ne zna jesu li se ili ne stvarno zbili (poput onoga velom vaporu ki nebon naviga, a zapravo je eroplan) ali su toliko puta kroz priču ponovljeni da su, u kolektivnoj memoriji lokalnoga puka, sebi osigurali status stvarnih.

Uglavnom dokumentarnu, toplu poetiku predvidivog kulturnog imaginarija zapisničara stiha i individualizatora kolektivnih sjećanja, na nekoliko mjesta prekida kritika. Kao što je stvarnost kugom poharane Firenze egzistirala jedino u zbiru individualnih sjećanja desetorice iz »Dekamerona«, po uzoru na Boccaccia, Jelenović tonove uljuđene autorske jetkosti upućuje prijetvornim, licemjernim, falšim popovima čiji je jedini bog novac, a obraz nepoznanica.

Zanimljivo je da su baš ljudi od habita, jedini koji su, u ovoj duboko humanoj knjizi, zaslužili oštru kritiku. Jedan jer bez plaće nije htio blagosloviti umrlo dijete, a drugi, jer je i sam bio grješan. Igra memorije i izmještenosti u kojoj uglavnom pobjeđuje koncilijantnost dogovornog zaborava i oprosta, očito nije imuna na traume koje izazivaju oni od kojih se to ni u kom slučaju ne očekuje.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –