Zinaida Linden : Strankinja sam u finskoj književnosti

Zinaida Linden jedno je od najistaknutijih imena suvremene skandinavske književnosti. Iako je u literarnom životu Finske prisutna desetak godina pravu afirmaciju doživjela je romanom "U očekivanju potresa", objavljenom 2004. godine na švedskom jeziku u Finskoj te na ruskom u Rusiji. Roman je odmah osvojio simpatije kritike i čitateljstva, a Zinaidi je donio prestižne literarne nagrade.

"U očekivanju potresa" od nedavno ima prilike čitati i hrvatska publika, objavljena je u biblioteci Na tragu klasika (HFD i Disput) u prijevodu Željke Černok. Zanimljivo je da je autorica Ruskinja (rođena je 1963. u Lenjingradu) koja piše na švedskom (i ruskom) i živi u Finskoj (u gradu Turku/Abo).

U povodu objavljivanja njenog hvaljenog romana na hrvatskom Irena Lukšić postavila je Zinaidi Linden nekoliko pitanja.

Irena Lukšić : Kako je izgledala vaša sovjetska rana mladost? Tko su vam bili idoli?

Zinaida Linden : Imala sam obično sovjetsko djetinjstvo. Svirala sam klavir i bavila se umjetničkim klizanjem (i to su bili obični hobiji). U djetinjstvu sam prepisivala pjesme omiljenih pjesnika u posebnu teku: Aleksandra Bloka, Gleba Gorbovskog i druge. U dobi od 12-13 godina oduševljavale su me pjesme Vladimira Visockog i Bulata Okudžave. Za vrijeme studija zavoljela sam prve sovjetske rock-grupe, posebno "Kino" i "Zoopark". Sredinom 80-ih otkrila sam Tatjanu Tolstoj. Jednostavno su me opčinile njene priče.

Oduvijek me, isto tako, privlačio i film, osobito europski. U studentsko doba, s 19 godina, puno sam putovala po Sovjetskom Savezu, jer sam radila kao vodič u "Inturistu". Proputovala sam Srednju Aziju, Kavkaz i dr. Tih je godina švedski postao jedan od jezika na kojem mogu adekvatno izražavati svoje misli i osjećaje, jer sam na njemu stalno razgovarala s turistima.

Recite nešto o počecima svoje spisateljske djelatnosti. Smatrate li se ruskom književnicom?

Spisateljska je karijera došla neočekivano, prema poznatoj narodnoj poslovici: "Svako zlo za neko dobro". Prvih godina u Finskoj bila sam bez posla i pokušavala sam se nečim zaokupiti. Tako sam počela pisati.

Smatram se ruskom spisateljicom: zamalo do svoje 30-te godine živjela sam u Rusiji. U mladosti sam svakodnevno pisala pjesme. Imala sam prijatelje koji su voljeli moje pjesme tako da i nisam ozbiljno razmišljala o objavljivanju. Sad pišem prozu, i to paralelno – na ruskom i švedskom. Gotovo sva moja djela su u dvije varijante.

Zašto ste se preselili u Finsku?

Zbog braka s Fincem Johanom Lindenom. Nema drugog razloga.

Kakve su vam bile prve godine u Finskoj?

Teške. Devedesetih je godina, zbog raspada SSSR-a i prestanka sovjetskih gospodarskih narudžbi u Finskoj bila velika ekonomska kriza. Baš tada sam došla ovamo :) … Nisam mogla naći nikakav posao. Bez kontakata nisam mogla nigdje. Ne volim se prisjećati tog vremena, premda sam bila sretna mlada žena. No, posljednjih mi je godina sudbina bila tako naklonjena da su mi izrasla nova krila – umjesto starih, "poetskih".

Kakva vam je čitateljska publika?

Ona nije toliko brojna koliko je raznolika: Finci koji govore švedski, a u posljednje vrijeme ima i mnogo Finaca koji govore finski. Ima i emigranata iz Rusije i čak nekih iz Japana (bivših državljana SSSR-a). Čitatelje imam i u Izraelu. Uostalom, tamo je ruski jezik postao zamalo glavni… :)

Kako je nastao roman  «U očekivanju potresa»?

Prvih mjeseci boravka u Japanu (1999-2000), u Yokohami, gdje smo proveli godinu dana, ljudi s europskom vanjštinom bili su rijetkost. Počela sam ih primjećivati u gomili… I tako sam "srela" Ivana Demidova. Odmah sam počela skupljati materijal. Prikupljala sam ga godinu i pol, i to tamo. A roman sam pisala u Finskoj.

Bilo je to izuzetno razdoblje u mojoj osobnoj sudbini: u Japan sam stigla s malim djetetom na rukama. Kći je imala osam mjeseci, a sin pet godina. U godinu i pol dana muž i ja tamo smo saznali toliko novih stvari za koje bi inače trebalo 10 godina. Mislim da su sve okolnosti istodobno djelovale na mene: i nova zemlja i moj status majke dvoje djece. Jer fiziologija utječe na podsvijest.

I prije sam ponekad birala muškarce za pripovjedače, tako da mi nije bio problem pisati u muškom licu. To je za ženu zgodna maska. Ona osigurava zamišljeni odmak od stvarnosti i udobnost za mene kao autoricu: nitko me u intervjuu nije pitao jesam li se bavila sumom ili dizanjem utega. Međutim, jednom, nakon objavljivanja priče "Frizerkine bilješke" (napisane u ženskom licu) često su me pitali jesam li radila kao frizerka…

Tko je Ivan Demidov? Je li to stvarna osoba ili književni lik?

To je književni – gotovo folklorni – lik. Čak je i njegovo ime Ivan iz ruskih bajki. Umnogome je "veći od života". No, dakako, u tom liku sam iskoristila obilježja stvarnih ljudi. Vanjštinu i prošlost (dizač utega, vatrogasac) preuzela sam od jednog znanca iz svoje mladosti u Lenjingradu. Junakov zanos prema kulturi i sl. dolazi od stvarne osobe, Jurija Vlasova, koji je bio olimpijski prvak u teškoj atletici da bi potom postao novinar i autor nekoliko knjiga za mlade.

Što se pak tiče suma, u sumu ima stranaca. Sad je to, primjerice, Estonac Baruto, plavušan! Bilo mi je zanimljivo uživjeti se u lik stranca u japanskom tradicionalnom, nacionalnom sportu. Pa i sama sam strankinja u finskoj književnosti…

Za vrijeme rada na romanu imala sam sreću dvaput boraviti u Japanu (tamo sam bila ukupno sedam puta). U završnoj etapi rada u Tokiju sam upoznala dva ruska sumo borca – Rohoa i Hakurodzana, koji su pročitali dio mojega rukopisa i prokomentirali ga.

Što sad radite? Kako provodite vrijeme?

Upravo sam potpisala ugovor sa svojim finskim izdavačima (švedskim i finskim) za novu zbirku priča "Plesačica na žici". Izaći će na jesen. Sad nastojim što intenzivnije pisati roman na kojemu radim već dvije godine, jer na jesen će izaći zbirka priča, počet će knjižni sajmovi i bit će malo vremena… Radi se o ženi diplomata koja je živjela u Japanu, u Africi i u Finskoj.

Vrijeme provodim u prilično napornom radu. Pisanje romana je fizički posao (tako misli kolega pisac Kjell Westö i ja se slažem s time). Veseli me što sam sačuvala motivaciju i što nije splasnulo moje zanimanje za materijal. Bez toga je teško nekoliko godina raditi na romanu…