Zoran Janjanin : Crno na crno

Dvije godine nakon zbirke "Zašto očajavati", a četiri nakon debitantskog romana "Hazmat" pojavila se treća objavljena knjiga Zorana Janjanina - nova zbirka kratkih priča, tanka knjižica jako uspjelog i zvučnog naslova - "Crno na crno". Osim što su mu priče često nagrađivane, Janjanin je uvršten i u antologiju najmlađih hrvatskih prozaika "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.) koju su zajednički priredili Andrea Milanko i Robert Perišić.

Dojam kako se radi o spisatelju koji se prilično ponosi svojom radikalnošću ne stječe se i samim čitanjem ove zbirke, već i prilično nedvosmislenim riječima Davora Šišovića s poleđine nove knjige. On navodi kako je Janjanin još u "Hazmatu" svojim književnim likovima podijelio oružje i poslao ih da jednostavno pobiju sve nositelje institucionaliziranog zla u ovoj državi, i dodaje kako je Janjanin potvrdio svoj status najradikalnije angažiranog domaćeg pisca još u zbirci "Zašto očajavati". U njoj se preturaju motivi poput našeg nacionalnog radikalnopolitičkog naslijeđa, sumorne svakodnevice i ostalih, a jako često polazište u priču je rat. Uglavnom - radi se o crnim temama, otkuda i sâm naslov zbirke.

"Crno na crno" otvara zaista crna priča o pauperu koji već neko vrijeme ne prima plaću, pa živi u ubožnici s hordom ljudi istog profila koji i dalje budu razvoženi na svoje neplaćene poslove čišćenja. Kamera cijelo vrijeme prati protagonista i cvrkutavim ženskim glasom ga uvjerava kako nije ni gladan, ni siromašan, i kako je sve u najboljem redu. Ta kamera će na kraju, igrom slučaja, zapravo i biti razlog što će ga prilično nasilno dokrajčiti.

Apsurd zatim prerasta u satiru u tekstu naslova Babe (Directors Cut), koja kao moto navodi jedan internetski citat s foruma koji tvrdi kako je svaka srpska baba u Medačkom Džepu imala najmanje po jedan kalašnjikov. To će isprovocirati autora da kratki narativ o traumi jednog dobrovoljca parodijski predstavi kroz njegovu noćnu moru. Prisjećanje na do zuba naoružane i odlično organizirane babe koje se na kraju u krvavom tour de forceu ne žele odreći svog velikosrpstva snažnog je komičkog efekta, pogotovo kada stare srpske babe pod teškom paljbom ne žele umrijeti, kao svojevrsni Terminatori, nego i tada skandiraju - Srbija do Tokija! Ovaj tekst, zbog snažnog i prepoznatljivog satiričkog tona, zapravo ponekad snažno podsjeti na one Dežulovićeve publicističke.

U ovom dijelu zbirka poprima već pomalo prepoznatljive obrise, te se naslućuje i sličnost treće priče s onom prvom. Ona tako govori o načinu na koji se u Hrvatskoj budućnosti statistički gotovo iskorijenio kriminal, a to je zatvaranjem očiju pred očiglednim. Ta tendencija prikazivanja očiglednih laži plasiranih s diktatatorskih pozicija moći u opreci s itekako opipljivom istinom tako se na trenutak nepravedno učine kao čest motivator narativnih efekata, jer se isto dogodilo i sasvim nedavno, u prvoj priči.

Ipak, tehnike i teme koje slijede su ipak malo drugačije, subverzivne, neke čak i prilično tabu, no narativni efekti srećom se više toliko ne oslanjaju na sâm i čisti apsurd. Tako slijede priče o zataškavanju ubojstva jednog Srbina u ratu, pa rasprava o tomu jesu li Pavelić i Mihajlović bili homoseksualci, i koji je bio submisivan u toj vezi, te ostale.

Priča No pasaran! jedna je od najuspjelijih u zbirci, a bavi se smrću ostarjelog, ali auteničnog ustaše. Ova priča prednjači odličnom začudnom i iščašenom atmoferom, i osjećajem odbačenosti, ali i zdravom dozom originalnosti, narativne ekonomije i efektivne dinamike među likovima koje ostale priče, pogotovo u toj dozi, zapravo nemaju. Radi se o odličnoj kratkoj priči, vjerojatno najboljoj u zbirci, ekonomičnoj, životnoj i uvjerljivoj.

Zbirka završava simpatičnim tekstom o Ustaši koji progoni jednog Srbina još od 1941. godine, pa sve do posljednjeg rata. Obrat u priči je zapravo prilično začudan s obzirom na krvoločnost ostatka zbirke. Ovdje, naime ispada da Ustaša progoni Srbina samo zato jer mu je ukrao djevojku, tamo nekada davno oko 1940. godine.

Iz sâmog sadržaja jasno se vidi kako se radi o tematskoj zbirci jednog usko specijaliziranog spisatelja, autora koji zaista kopa po onom najcrnjem. Radi se o mladom piscu koji zna biti jako dobar, no ponekad se ipak zaplete o opća mjesta, kao u priči Gubilište, predposljednjem tekstu u zbirci koji govori o susretu dvoje bivših ljubavnika nakon rata. Njihov razgovor na ulici kao već odraslih ljudi je preeksplanatoran, premeću se opća mjesta krivnje i posljedica nacionalnog ponosa, i u sve u svemu ova priča ne pruža ništa novo o ovoj temi.

Ono što se Janjaninu može zamjeriti jest upravo ta sama radikalnost. Premda se radi o mjestimično vrlo zabavnom književnom imaginariju, ipak je sama transgresivnost uteg koji će zapravo odbiti mnoge čitatelje. Kao što se u priči No pasaran! tematizira zasićenost radikalno-političkim naslijeđem i vječna nezainteresiranost mladih prema nacionalističkim grijesima njihovih predaka, ipak treba reći kako je određeni čitalački paradoks tu ipak prisutan. Publika koja koja bi željela čitati zbirku u kojoj su 7 ili 8 priča direktno vezane na ideološke i ratne sukobe hrvatskih i srpskih ekstremističkih skupina ipak nije ona kojoj je zbirka namijenjena. Oni koji su pak time zasićeni prvi neće kupiti zbirku koja se time toliko bavi. Tako će nekima biti pomalo teško slušati ponešto različite refrene na jednu te istu matricu, nizanje sličnih priča jednom za drugom može postati zamorno i zbog klaustrofobičnosti određenih tekstova koji nisu rasterećeni humorom.

Treba spomenuti kako je kratkoća same knjige zapravo začudna. Radi se o deset priča koje se protežu na manje od 100 stranica malog formata, i to skupa s praznim i info stranicama, te zapravo još minimalno 3 ili 4 dobre priče tu ne bi ni najmanje škodile. Također, nekolicina tipfelera viška odaje dojam kako se ipak moglo ovaj rukopis malo bolje ispeglati, pogotovo s obzirom na veličinu.

Premda u zbirci ima i slabijih priča, i premda se koloplet tema ne čini preširok zbog fokusiranja na ono nekrotično, bolno i (po)ratno, ova knjiga je sasvim korektna, ali uz uvjet da čitatelj unaprijed prihvati ono što i sâm naslov "Crno na crno" sugerira - nedostatak nekog jačeg tematskog kontrasta unutar zbirke, ali i mračan i gnjevan pogled u ono rubno i pomalo sirovo.

 
Zoran Janjanin: "Crno na crno"

Sandorf, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )