Zoran Pilić : Doggiestyle

Održava se
01.01.1901.

Novo je ime na književnoj sceni - no ne i blogerskoj gdje već neko vrijeme egzistira pod pseudonimom Jesus Quintana - Zoran Pilić (1966), inače djelatnik Centra za autizam i filmski kritičar. Njegov prvijenac «Doggiestyle» svakako vrijedi zapamtiti (i pročitati) kao jednu od rijetkih zbirki priča u inače romanima zasićenoj prošloj književnoj godini.      

Pilićeva zbirka kao da dolazi iz nekog sada već starog filma stvarnosne proze, recimo rano-perišićevskog tipa, kojom defiliraju likovi sitnih luzera iz susjedstva, ljubavnih parova uhvaćenih u mrežu prevare ili raskida i kvartovskih dečki koji su se odjednom našli u ratnom kaosu. Ima tu, dakako, i onih koji samo «dangube čekajući da se nešto dogodi», naravno u nekoj lokalnoj birtiji. Ta pripadnost tzv. starom filmu, odnosno «tvrdoj» urbanoj prozi s mnoštvom naturalističkih detalja, da se razumijemo, nije nikakav prigovor, tek stanje stvari, jer je Pilićev «Doggiestyle» u cjelini zapravo više nego solidna knjiga.                    

Kao i većina zbirki koje su ujedno i prvijenci, dakako, ona ima svojih uspona i padova, karakterizira je stilska raznolikost, pa i uvrštavanje nekoliko priča koje su komotno mogle otpasti, no ne u tolikoj mjeri da se tome ne bi moglo progledati kroz prste. Podijeljene u četiri prozne cjeline, kojima svaki put prethodi svojevrsni prozni intermezzo čak i grafički markiran i odijeljen od ostatka knjige, priče «Doggiestylea» u vrlo dinamičnom ritmu šaraju prostorima intime (odnosi ljubavnih parova), tematiziraju muška prijateljstva i postratne sindrome, fabuliziraju vijesti koje pripadaju domeni crne kronike, ali i one koje se mogu podvesti pod obične priče i svađe iz susjedstva.        

Sve to na pozadini prepoznatljivog društvenog, ratnog i tranzicijskog backgrounda, s pokojim skokom do Amsterdama ili ubacivanjem «stvarnih» likova sa književne scene poput Mraovića, Simića i Lokotara, ali uvijek s mrvicom crnog humora koji daje dobrodošao premaz svim tim, zapravo već viđenim/čitanim temama.        

No, dio Pilićevih priča posve izlazi iz toga okvira, jer se u njima događa lagano uklizavanje u prostor fanastike, snova i vizija, pa se neka posve obična svakodnevica odjednom može okrenuti prema paranormalnome, a priča nadopuniti motivima tajnog prolaza ili razgovora sa smrću. Inače sklon ne samo crnom humoru, nego i groteski, pripovjedač takvim postupcima zapravo ne čini nikakav nasilni odmak od stvarnosti, već je podcrtava začudnijim rješenjima.        

Pilić je vrlo umješan u dijalogiziranju, na kojem počiva onaj veći, nosivi dio njegovih priča, baš kao što se i zna nositi sa samom formom kratke priče, posebno kad u njima nema čvrstih poanti, već stvari ostaju «u zraku», ali na neki način i bolje zaokružene nego da se posegnulo za formalnijim rješenjem.        

Priče «Doggiestylea» mnogo duguju mediju filma, pri čemu ne mislim na transparentne citate ili nazive koji otkrivaju filmski ukus autora (iako ima i toga - jedna je osveta, npr., izvedena totalno u maniri Reservoir Dogsa), već na atmosferu koja se u ovom slučaju kreće negdje od noira do Tarantina. Dodamo li tome i da je popis pjesama potencijalnog soundtracka dodan na koricama knjige, u Doggiestylu zaista ima dosta toga za čitati, gledati i slušati.