Zoran Žmirić : Hotel Wartburg

Zoran Žmirić: Hotel Wartburg

Cinober-crveni Wartburg karavan dug 438 centimetara vjerojatno je model 353, a pitanje „što će nam toliki auto?“ u istoimenom fragmentu/priči, koje stara postavlja starom odmah nakon prologa, možemo protumačiti i kao odjek valorizacije „onog vremena“, socijalizma naime, koje će netko komentirati s nostalgijom, a netko s podozrijevanjem. Nostalgični će o skromnosti kao nepobitnoj vrlini socijalističkog čovjeka, oni drugi o siromaštvu iz kojeg proizlazi oduševljeni odgovor starog upućen staroj o „četiri metra i trideset osam centimetara“ i službenoj nosivosti od „450 kila“, s tim da „može povući duplo“.

Navodno smo ideološki bipolarno društvo (možda, ali u omjeru fatalno neravnopravnom po ljevicu), tako da možda i neću interpretativno zadovoljiti ukoliko ovdje primarno ukažem na emotivni plan koji ne trpi odveć okvire ideologije, a proizlazi iz vezanosti čovjeka uz stvari koju smo, u manjoj ili većoj mjeri, svi iskusili. Mogao bih tako i o providnosti: tek koji tjedan prije Žmirićeva Wartburga prodao sam svoj prvi auto. U njemu sam prvi put sjedio kao osmaš. Na suvozačevu sjedalu, naravno. Osjećaj koji me je prožeo u trenutku primopredaje ključeva trećem i posljednjem vlasniku podsjetio me je na fragment/priču „Neće na izložbu“ u kojem stari, ozbiljno načet dijabetesom, biva prisiljen prodati Wartburg, a zatim ostaje stajati ispred zgrade i gledati niz ulicu „još dugo nakon što se dim iz auspuha raspršio naseljem“.

Smatrajte to nepotrebnom digresijom, no uz uvažavanje opaske u blurbu koja Wartburg prepoznaje kao prostor naknadnog obračuna s ocem, rekao bih da je posrijedi i hommage prvom automobilu: autorovom, mojem, vašem, svejedno je. I tu doista riskiram biti isključiv tvrdeći da je užitak čitanja ove knjige potpun tek uz vlastito sjećanje na prva kola. Ne isključujem da će uživati i oni ljubitelji književnosti koje užasava pomisao na volan, tek uz one asocijativne talase kakvi su u blurbu primarno naznačeni. Premda meni, donedavnom vlasniku Mazde 323 iz 1998., sekundarni.

Na tom tragu registriram i opise Wartburga, s naglaskom na dvije karakteristike: prostor i dvotaktni motor. Opis motora koji ispuhuje ogromne količine plavičastog dima, kao i opis zvuka njegova paljenja koji podsjeća na zvuk paljenja motocikla, precizno navođenje omjera unosa goriva i dvotaktola (jer dvotaktni motori koriste mješavinu goriva i ulja), ključevi auta bez kojih stari nikamo nije išao, radiokazetofon opskrbljen sevdahom, kao i zadivljenost funkcijom njegove prostranosti koja se odnosi na rad i koja samim tim dijelom može osporiti moje nastojanje da ovom romanu priđem deideološki, a sugerira „sjaj i bijedu“ radničke klase, što opet zavisi o kutu gledanja.

U fragmentu/priči s početka ovog teksta stari tako spominje kuma Vida „koji je u svom karavanu dovukao svu građu za kuću“. Ni u jednom trenutku ne doznajemo kojim se to poslom stari i stara bave, ali jasno je, ne samo zbog Wartburga i odnosa starog prema Wartburgu, da su posrijedi predstavnici radničke klase. Stari je pritom doseljenik iz ruralne Bosne, stara rodom iz Dalmacije. Njihova je prošlost klasno međusobno različita (stara, doznajemo, dolazi iz bogate obitelji), a njihova sadašnjost, iako je čitav roman dijakronijske prirode i premda to nije izrijekom naglašeno, radnička: skromna, no nipošto gladna. Prema drugima altruistična, prema sebi češće destruktivna, no i dalje funkcionalna. Čak i kada bazdi po alkoholu. A bazdi, starom zahvaljujući, razmjerno često.

Kada bismo, iako ovdje tome nisam sklon, interpretaciju podredili poštivanju ideološkog ključa (i kada bismo nostalgiju proglasili simptomom ideologije), istočnonjemački dvotaktni automobil zapanjujuće potrošnje, ali i jeftinog održavanja i dugovječnosti mogli bismo u obzir uzeti kao simbol vrijednosnog sistema kojem je stari odan: u fragmentu/priči Idemo Wartburgom stari si, cijepajući drva, odsječe kažiprst. Usprkos nimalo ugodnoj situaciji, stari naposljetku sjeda u Wartburg te odlazi na hitnu, premda su postojale i druge opcije (stojadin koji bi vozio njegov susjed Stanko, primjerice). Sistem kojem je stari odan tako je sistem koji, u odnosu na DDR, nije postigao svoj puni potencijal, ali zaslužuje njegovu odanost.

U fragmentu/priči Može li do grada stari iz automobila izbacuje suputnika koji je stopirao, nakon što je ovaj, slušajući vijesti na radiju, kritizirao sistem. Na stranu što je prije toga isto činio i stari. Wartburg je slobodarski medij na koji pravo polaže jedino on: stoga jedino on, u cinober-crvenom karavanu, ima pravo reći štima li sve sa zemljom ili ne. Suputnici, jer Wartburg nije mikroprostor njihove slobode, imaju biti kuš! Svemu navedenom opet može oponirati rečeno u fragmentu/priči Istočna Njemačka, kada stari protagonistu, svom sinu dakle, ističe njemačke vrline, a Wartburg koristi kao argument za manu sistema koji ograničava kreativne mogućnosti jednog naroda: „Ali to je Istočna Njemačka.“

Hotel Wartburg Žmirić Zoran

Roman je podijeljen na tri cjeline: Na prijestolju sjedi sultan, The Wall (happiest days of our lives) i Papa Was a Rollin´ Stone. Prvoj cjelini prethodi kratki prolog koji je djelomično istovjetan završnom fragmentu/priči naslovljenom Povratak na izvor. Razlog zbog kojeg ostavljam dvojaku mogućnost literarne kategorizacije djela proizlazi iz blurbovske bilješke o romanu, premda bih osobno bio skloniji govoriti o zbirci kratkih priča. Potreba da zbirka kratkih priča ipak bude roman pritom vjerojatno proizlazi iz marketinških pobuda, mada praksa potvrđuje da i postmodernističke zbirke kratkih priča, čak i na postjugoslavenskom prostoru, mogu postići kanonski status (sjetimo se, ilustracije radi, Jergovićeva "Sarajevskog Marlbora"). Cjeline su naslovljene prema pjesmama: Na prijestolju (odnosno prijestolu) sjedi sultan sevdalinka je najpoznatija u izvedbi Himze Polovine (ta verzija navedena je i u romanu). The Happiest Days of Our Lives uspješnica je Pink Floyda s albuma "The Wall" iz 1979., a Papa Was a Rollin´ Stone hit grupe The Temptations s albuma "All Directions" iz 1972. Analiza bi prema ideološkom ključu lako navela na zaključak prema kojem i sami nazivi cjelina sugeriraju specifičnost hibridnog socijalizma prostor-vremena o kojem je ovdje pisano. U kakvoj bismo zanesenijoj varijanti interpretacije možda govorili o ostvarenju Dubčekova socijalizma s ljudskim licem, premda je sadržaj koji slijedi ono što dijelom demantira interpretativni entuzijazam potaknut spomenutim intertekstualnim gestama.

Počevši već, primjerice, s fragmentom naslovljenim Još ćemo u zatvoru završit, slikom toliko puta opjevane kupovine u Trstu koja će ljubitelje sitcoma Moderna obitelj podsjetiti na jedan štos. Naime, nakon što su kupili više no što su smjeli i nakon što je granični policajac odlučio pregledati automobil, stara koja je tada bila trudna odglumila je da ima trudove, na što ih je policajac promptno pustio da prođu. Slično je u devetoj epizodi četvrte sezone spomenutog sitcoma, podsjetit ću, učinila i Gloria Delgado-Prichett (Sofía Vergara), kako bi iz nevolje izvukla Claire Dunphy (Julie Bowen) koja je slučajno u trgovačkom centru otuđila pulover. Duhovitih trenutaka ne manjka. Oni su dozirani, katkad i naftalinske prirode, što ne treba uzeti za zlo: u vremenu o kojem je riječ ti su trenuci predstavljali novost (rasprava o bureku i sirnici u Vidiš kako su se lijepo podijelili, primjerice). Gdjegdje možemo govoriti i o intertekstualnoj/citatnoj gesti: u Jel´ to po nekoj kazni?, nakon što se protagonist ošiša na nulu i stari ga vidi, uslijedi, uz vađenje remena iz hlača, ogorčeno „e pa Sunce ti žarko jebem!“, što ne može ne podsjetiti na uvodnu dionicu Šijanovih "Maratonaca" iz 1982. godine.

Priče u romanu uglavnom poštuju linearni slijed. Prva cjelina stoga obuhvaća period pripovjedačeva djetinjstva, druga adolescencije, a treća mladenaštva i, naposljetku, osamostaljenja. Vezanost starog za auto, iz početka simpatično naivna, postupno prerasta u obiteljski odnos koji bismo mogli nazvati hibridno patrijarhalnim. Razlog tome taj je što otac bez imalo zadrške svoju ljubav i pažnju, sukladno emocionalnim gabaritima, usmjerava prema pripovjedačevoj mlađoj sestri. U priči Nema do kćeri koja obrađuje izlet na izvoru na koji se protagonist uputio na početku/kraju knjige, uslijed nogometne utakmice tijekom koje je stari demonstrirao podozrivost prema sinu, on u jednom trenutku kaže: „Bolje imat kćer kurvu nego sina doktora!“ Ishodište patrijarhata u neznanju, pak, posebno biva naznačeno u priči Smrznuti grašak u kojoj (kao i u Ma jebeš auto i starog), premda to nije izrijekom navedeno, stari premlaćuje staru. Razlog tome je pripovjedačeva/sinovljeva knjižica cijepljenja iz koje saznanje da njegov sin ima drukčiju krvnu grupu no on, što smatra nemogućim i iz čega zaključuje da ga je stara morala prevariti.

U tim dvjema pričama naznačen je jaz na relaciji otac – sin koja se kasnije produbljuje, usprkos rijetkim trenucima prisnosti, ukoliko je o takvoj vrsti odnosa moguće govoriti. Sin koji se zaljubio u rock zahvaljujući starijoj susjedi Jasminki s vremenom će ući u muzičke vode i oformiti sastav, a stari će to naposljetku, dijelom i zbog financijskih razloga, prihvatiti, makar ne otvoreno. Pa će tako protagonista i drugove mu iz grupe u priči Imaš i ti sina odvesti na koncert u  Palach. Tom odnosu oponira odnos majka – sin. Majka je brižna. Sinu je onomad kupila gitaru te se čitavo vrijeme prema njemu postavlja zaštitnički, osobito kada je stari posrijedi. U završnici romana, nakon što je stari umro, stara ne krije svoju ljubav prema muškarcu koji ju je s vremena na vrijeme, eto, i tukao.

Patrijarhat, tamo gdje je ukorijenjen, ne podrazumijeva samo muškarčevu moć, već i ženinu indoktriniranost. Teško je ne zapitati se zaslužuje li stari bezuvjetnu ljubav stare, ali i brižnost sina onda kada mu se primakao kraj i kada je sinovljev otkup prodanog Wartburga po znatno višoj cijeni došao ne samo kao čin samilosti prema umirućem ocu, već i kao čin pomirenja. Zadnje što je stari stisnuo nije, međutim, bila sinovljeva ruka. Bili su to ključevi karavana, prvog i posljednjeg automobila u njegovu životu.

Naziv romana moguće je tumačiti ne samo kao ilustraciju emotivnog odnosa starog prema svom automobilu (jer to doista jest bio njegov, a ne njihov automobil). Wartburg je, ne jednom, bio i njegov dnevni boravak ili prenoćište (priče Ti da nisi zucnuo ili Odoh u hotel, primjerice). U priči Kopča za kosu, u kojoj stara sada optužuje starog za prevaru, Wartburg se starom iznova nudi kao izlaz. Kao, istovremeno, sredstvo i cilj bijega. Kopča je, pokazat će se, artefakt pripovjedačeva gubitka nevinosti koji se dogodio u tom istom automobilu, a za što, logično, roditelji nisu znali (Sevdah je bosanski blues). Tu je lako doći do zaključka: brana od starog i svega lošeg što je predstavljao činile su žene. Stara, mlađa sestra sportašica i Nela s kojom će naposljetku živjeti zajedno čekajući dijete. Poveznice među pričama pomoći će pri ostvarenju učinkovitijeg raspleta knjige, pa tako misterij kopče za kosu biva razriješen u priči Znao je, kao i razlog zbog kojeg se u priči U dupe na vašar stari prije odlaska uredio, što inače nije činio. Znao je, rekla bi stara, da mu se bliži kraj. Stoga se uredio za fotografiranje, a ta je fotografija naposljetku iskorištena za osmrtnicu.

Važno je ukazati i na koketiranje s magijskim realizmom (Što je ako nije strah?), kao i na ranije spomenutu opasku „vanjskog altruizma“ koji je napose krasio starog. U priči Nikad tom čovjeku ništa nije bilo teško, prema iskazima drugih (poput Paje Kljaje, Stanka ili tete Ruže), potvrđena je spremnost starog da bude na dispoziciji svima osim svojoj obitelji, napose sinu. Točnije, da na dispoziciji bude Wartburg, automobil po kojem se prepoznaju prijatelji. Jednako je važno ukazati i na katkad vrlo ekspresivne elemente također temeljene na nedorečenim, iznimno afektivnim slikama. Klanje teleta u Hiljadu lica straha čitalački je trenutak za koji sam siguran da će kod mnogih izazvati tjeskobu. Bijeg na tavan sa stripovima i naposljetku pripovjedačevo povraćanje ne samo da objašnjavaju sinovljevo izbjegavanje ručanja telećih odrezaka u kasnijim pričama nego i ukazuju, a to bismo mogli čitati kao diskretnu kritiku za civilizacijsko sazrijevanje nezainteresirane radničke klase, na prosto metaboličku prirodu prosječne radničke egzistencije kojoj se jedan mladi, kreativni i ne odveć buntovni um rezolutno odupire. Rock tako nije tek nuspojava pripovjedačeva odrastanja, već kriptirani otpor prema sultanu na prijestolju koji, u predahu od klanja teladi, kolje cigaretu za cigaretom.

Poetska je sloboda prodaju Wartburga nakon gubitka vozačke dozvole uzeti u obzir kao uzrok njegove smrti. Pluća su, a to je u knjizi više puta zabilježeno, opako škripala, osobito kada bi drijemao pridržavajući pravo na upaljen televizor koje bi, sukladno pjesničkoj interpretaciji rimskog prava, trebalo pripasti tužnom svijetu budnih.

Važno je napomenuti da je Žmirićeva rečenica vrlo jednostavna, katkad praktički puko informativna, a da usprkos tome ne oskudijeva estetskom zavodljivošću, diskretnim šarmom vješto korištenih starih humoresknih obrazaca, kao ni emocionalnim nabojem dostatnim za poticanje maratonskog čitanja ove knjige, ne i za provalu patetike koja bi od daljnjeg čitanja odvratila. Ovaj roman, zaključen povratkom na izvor i konačnim pomirenjem sa starim kojeg više nema (jer tako je jedino bilo moguće), romantizira odrastanje, ma kako ono bolno bilo. Romantizacija odrastanja, i tu je zamka izbjegnuta, ne znači nužno romantizaciju dominantnih struktura vremena, a istovremeno potiče na povlačenje paralela s aktualnim trenutkom. Tek vrlo naivni ostat će iznenađeni disbalansiranim omjerom sličnosti i razlika u korist sličnosti.

U fragmentu/priči Radosna vijest stari tako iščekuje pravo na novi stan, umjesto čega dobiva najavu novog vremena u liku propovjednika koji s vrata napominje da se Isus vratio, ali i napomenu da će novo vrijeme biti terminološki maskirani nastavak starog. Bruno iz sindikata tako mu javlja da je pravo pripalo drugom, uz komentar „a rekao sam ti da se učlaniš u partiju.“ Zamijenimo li riječ „partija“ riječju „stranka“ (mada ih politička nauka promatra kao sinonime), odagnat ćemo svaku sumnju oko drastičnih razlika između „onog“ i „ovog“ vremena, a u korist ukorijenjene hipokrizije i kriminogenosti koji Balkan, da se ne lažemo, čine Balkanom. I zato je sjajno što Žmirić niti da zarezom spomene rat. Njegovi uzroci i posljedice, kao i manje-više sve što nam se događa i što će nam se događati, stanu u Bruninu „a rekao sam ti da se učlaniš u partiju.“ Razmislite: koliko vam se puta do sada u životu Bruno obratio? Prsti jedne ruke za odgovor na to pitanje, siguran sam, neće biti dovoljni. Poglavito ako, kao stari i njegov Wartburg, dolazite iz provincije.

Jasno je da to nije temeljna semantička os novog romana Zorana Žmirića, kao što je jasno da većina učlanjenih u partiju/stranku ovu knjigu neće pročitati. Jer njima, vratimo li se u decenije Wartburga, pripadaju Volge, Noine arke na kotačima koje krče put u neprikosnovene pobjede naroda: ne i za narod!  

Zoran Žmirić

Hotel Wartburg

• Fraktura 04/2022.
• 216 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533584522

U romanu 'Hotel Wartburg' Zoran Žmirić pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način. Kroz tu nesreću, na koju svaka obitelj ima svoje autentično pravo, pisac nas vodi automobilom marke Wartburg. A Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem.