Zvonimir Bulaja : Ljudi su sakupljači koji vole knjige i one nikad neće nestati

Nenad Bartolčić: Prisjeti se malo početaka Bulaja naklade... ako se ne varam bila je godina 1998. kada ste ti i Helena (Bulaja Madunić) pokrenuli tvrtku za bavljenje produkcijom i izdavanjem interaktivnih multimedijskih sadržaja i filmom. Kako je zapravo došlo do toga?

Zvonimir Bulaja: Da, davne 1998. smo pokrenuli "privatni biznis", nakon šegrtovanja po medijima, u situaciji ekonomske depresije i besperspektivnosti gore od ove današnje, a 1999. objavili svoje prvo izdanje, CD-ROM "Klasici hrvatske književnosti". Svoj sam prvi kompjuter dobio početkom 1980tih, fascinirala me multimedija... Čitao sam negdje ko klinac o njezinim mogućnostima, nečiji nadahnuti tekst o nečemu što je danas posve normalno: zamislite da čitate o Bachu, a istovremeno možete čuti njegova djela, čitati note, pogledati slike, video... Ta me je fascinacija tehnologijom nekako vremenom prošla, pa sam krenuo u humanistiku.

Ali negdje početkom 1990tih sve je dobilo novu dimenziju pojavom Interneta, ili onoga što mu je prethodilo. Studirao sam književnost i počeo obilato koristiti digitalne resurse, digitalizirane knjige... I eto, ideja da bi tako nešto trebalo napraviti i za hrvatsku književnost došla je posve naravnim i logičkim slijedom.

Uspjeh i preko granica Hrvatske postigli ste multimedijalnim projektom "Priče iz davnine", nastalom prema čuvenim bajkama Ivane Brlić Mažuranić, no meni se nekako čini (tako barem pamtim) da je sve počelo 1999. spomenutim projektom edicije "Klasici hrvatske književnosti na CD-ROM-u", koji je bio jedan od prvih ozbiljnijih iskoraka k izdavanju na digitalnim medijima na hrvatskoj nakladničkoj sceni. Danas, s distance od 15-ak godina, nisu li „Klasici..." svojevsrna preteča onoga što se danas naziva hrvatskom e-knjigom?

Bilo je to prvo "ozbiljnije" multimedijsko izdanje u Hrvatskoj, prva kolekcija e-knjiga, na plastičnom mediju koji je tada, u doba sporih modema, dominirao za distribuiranje veće količine sadržaja - CD-ROM-u. Ujedno i prvo suvislo izdanje tog tipa koje se ticalo hrvatske kulture i književnosti. Uslijedila su još dva CD-a iz iste serije, "Poezija" i "Drama". Proces pripreme prvog izdanja trajao je otprilike tri puta duže od planiranoga i premda smo za realizaciju raspolagali nekakvom ušteđevinom - jer u doba kasnog tuđmanizma fondovi za neovisne izdavače nisu postojali - zadužili smo se "ko Grčka".

Ali ono što je uslijedilo nakon objavljivanja bio je šok: prodaja je valjda desetorostruko nadmašila i naše optimistične planove i vizije onoga što će se s tim izdanjem dogoditi na tržištu. Prvi je CD do dana današnjeg ostao najprodavanije izdanje tog tipa u Hrvatskoj (cca 20.000 prodanih komada), dugovi i troškovi pokriveni su za nekoliko tjedana, rasprodano je 5-6 naklada, prva naklada u pretplati, unaprijed i "na neviđeno"...

Slijedilo je nešto što je opet posve naravno, barem iz ove perspektive. Ti su CD-ovi bili fokusirani na tekst. Kako smo željeli raditi "pravu" multimediju, za predložak smo odabrali ono najbolje i "najpodatnije" što hrvatska književna baština ima za ponuditi: Brlićkinu zbirku bajki. I u taj smo projekt ušli bez financija, te imali nevjerojatnu sreću okupiti vrhunski tim stranih suradnika, pa su i multimedijske "Priče iz davnine" nadmašile sva naša očekivanja.

Prebacimo se u današnjicu... čime se Zvonimir Bulaja bavi u posljednje vrijeme?

"Štrikanjem" i finim vezom... Još nakon objavljivanja prvih CD-ROM-ova Ministarstvu obrazovanja ponudili smo ideju da se cijeli taj sadržaj objavi besplatno na Webu. Naše su se ideje u Ministarstvu ipak sjetili 2009. godine i tako je rođen projekt eLektire (http://lektire.skole.hr), portal na kojemu se objavljuju cjelovite knjige s popisa osnovnoškolske i srednjoškolske lektire, besplatno dostupne učenicima i svima zainteresiranima. Projekt je dio CARNetovog portala za škole i unapređenje učenja i realizira se u suradnji s njima. Najprije smo objavili ono što smo imali spremno, s CD-ova, a potom krenuli dalje i dosegli brojku od preko 300 cjelovitih knjiga.

"eLektire" mi uzimaju najviše vremena, trenutno puno radimo na priređivanju stranih lektirnih djela, suvremenih autora, rade se novi prijevodi, novi audio sadržaji. Evo već pune četiri godine. Ambicija nam je na Webu objaviti sve knjige s (ne samo) popisa lektire; uspijevamo nekako osigurati financije za taj projekt i u ovim teškim vremenima - a on je jedan od najpopularnijih edukativnih portala na hrvatskom Webu s preko 80.000 korisnika. Naš je projekt ove godine s visokim ocjenama prošla na natječaju HAKOM-a za razvoj sadržaja namijenjenih specifičnim potrebama korisnika na nerazvijenim područjima i područjima od posebne državne skrbi, u sklopu čega je objavljeno petnaestak novih audio-knjiga, objavit će se određeni broj naslova za dobnu skupinu s kojom najlošije stojimo, naime niže razrede osnovne škole, a pripremit će se, pored ostaloga, i posebni temati o književnosti i piscima regija u pitanju.

Desetljetno iskustvo  u digitalnom izdavaštvu donijelo nam je zadnjih nekoliko godina posla i u priređivanju knjiga u e-formatu, pa surađujemo sa valjda svim izdavačima koji se time u Hrvatskoj ozbiljnije bave. To radimo otkad su telekom operateri pokrenuli svoje servise za prodaju e-knjiga.

Na moju veliku žalost, zadnjih godina nisu mi prošli neki animirani, filmski projekti na čijem razvoju radim. Svi se odreda temelje na književnim predlošcima iz naše i inih baština, s potencijalom međunarodnih suradnji i koprodukcija po uzoru na uspješan projekt "Priče iz davnine". No pokušava se i radi i dalje, pa će valjda biti više uspjeha na novim rokovima.

Spomenuo si projekt "E-lektire"... koje su mu daljnje perspektive?

"eLektire" nisu dovršene, razvijaju se i dalje. Skoro se svakodnevno na stranicama pojavi nešto novo, nova djela i autori, novi dodatni sadržaji. Imamo uspjeha i s osiguravanjem financija, jer projekt postaje sve skuplji budući da se objavljuju noviji pisci čija su djela još pod copyrightom, rade se novi prijevodi i slično. Cilj je jednostavan -  da jednoga dana, možda kroz koju godinu, na Webu budu sve lektire koje školski kurikulum traži, ali i puno više toga.

Kako gledaš na sadašnje stanje s e-knjigom / e-čitanjem / e-nakladništvom u Hrvatskoj? Koji su po tebi glavni razlozi nepostojanja dovoljne potražnje za knjigom u digitalnom formatu? Naime, ovo konstatiram na temelju zadnjih istraživanja koja je GFK Hrvatska provodio anketirajući hrvatske građane o navikama čitanja i kupovanja knjiga?

Situacija je nalik "kvaki 22". Interes publike je mali, uređaji se kod nas nisu proširili. Razlog tome je - nedovoljna ponuda naslova. A naslova je malo zato što izdavači nisu zainteresirani ili nisu u mogućnosti ulagati vrijeme i trud (manje novac!) u nešto što ne donosi rezultat. A zbog toga je interes publike mali, pa... Ako - onda...

Kako izaći iz začaranog kruga? Naime, ako je interes publike za e-knjigom mali i zato što je ponuda knjiga na hrvatskom jeziku slaba, pa i cijene su mahom destimulativne, često previsoke i usporedive s onima za  tiskana izdanja istih naslova. Ljudi pak nemaju novaca za "eksperiment" s e-knjigama (cijena npr. tableta + cijena knjiga) i razumljivo da je onda i interes izdavača slab jer gotovo da i nema prodaje. Tko bi sad tu trebao prekinuti taj loop?

Možda država, nekom jednostavnom mjerom poticanja razvoja "scene" kojim bi nakladnicima nametnula obavezu? Možda veliki telekom operateri koji na raspolaganju imaju sva sredstva ovoga svijeta, od onih financijskih do onih marketinških? I jedno i drugo je po mojim saznanjima u planu ili u realizaciji.

Neki spominju nedostatak kritične mase vlasnika tableta u Hrvatskoj kao i drugih uređaja koji omogućuju relativno komotno čitanje knjiga, magazina... na ekranu. S druge strane, neki tvrde da postoji i  200-ak tisuća vlasnika tableta u Hrvatskoj, što ipak nije mala baza potencijalnih konzumenata e-knjiga, pa nije li onda problem sporog konzumiranja i negdje drugdje? Kakve su nam uopće e-perspektive?

Postoji još jedan problem koji se zanemaruje, a to je nesklonost korisnika s ovih prostora plaćanju digitalnih sadržaja. Stvar mentaliteta. U svakom je trenutku dostupno sasvim dovoljno toga - i besplatno. Uključujući i knjige. Ovo je nešto u čemu se zapravo veći dio svijeta razlikuje od SAD-a ili Velike Britanije, gdje je e-izdavaštvo jedino i zaživjelo. No Amerikanci plaćaju i muziku. A ja ovdje eto osobno ne poznajem nikoga tko je platio dolar za pjesmu...

Dvije su se glavne platforme nametnule na tržištu, iOS i Android, pa iako si šire mase, pogotovo kod nas, lakše mogu priuštiti tablete i pametne telefone koji koriste Android, većina i ne tako brojnih e-projekata, npr. magazina se proizvodi za Appleov iPad (iOS platformu). Možeš li ukratko opisati situaciju na tom planu? Koju ti platformu preferiraš?

Nemam nekih preferenci. Koristim jedno i drugo. Moram zbog posla. Kod Applea me doduše iritira, a tako je to s njima oduvijek, zatvorenost njihovih platformi i nepoštivanje standarda industrije, nepotrebno kompliciranje. O suludim cijenama da i ne govorimo. Slično rade i ostali vodeći igrači poput Amazona. Za nadati se je, ipak, da će se otvoreni i neovisni standardi poput ePuba na kraju ipak nametnuti svima, kao što je to slučaj s drugim vrstama sadržaja i formatima.

Nije li iluzorno očekivati da malobrojne inicijative najvećih hrvatskih telekom operatera (T-HT, VIP), pa onda i samih nakladnika ili Carnetov projekt "E škole" budu taj snažni zamašnjak koji će omogućiti da e-knjiga uhvati korijenje u Hrvatskoj, dok istovremeno država trenira strogoću s 25-postotnim PDV-om na knjigu. Nedostaje li nam jasnija strategija o svemu tome?

Naravno, pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da ulaganje ne bi bilo preveliko, da su platforme već u funkciji i da je u njih već uloženo. Šteta bi bilo to sve skupa ne iskoristiti. Očekujem pozitivne pomake, a strategija nam fali više-manje, jer tu nema pretjerane mudrosti koju treba pretakati u nekakve ambiciozne strategije s iscrpnim analizama, grafikonima i tablicama. Jednostavnim poticajima, a ukidanje 25% PDV-a bio bi dobar prvi korak kojega uskoro očekujemo, tijekovi bi se mogli pokrenuti ili ubrzati.

Kako gledaš na dosadašnje rezultate projekta digitalizacije u nas, tu su knjižnice i arhivi napravile znatan pomak kroz digitalizaciju građe?

Dokaz kako za dobre rezultate ne treba mnogo ulaganja! Ministarstvo ima fond za poticanje digitalizacije koji je vrlo skroman.

Sam jako puno radiš na konvertitranju knjiga u e-formate za brojne hrvatske nakladnike. Imaju li hrvatski nakladnici dovoljno saznanja o svemu tome ili ti samo prosljede prijelom knjige kakav su poslali u tiskaru i vele ti "daj nam sad to pretvori u e-knjigu"?

Nakladnici uglavnom ne znaju ništa o ovome, u tehničkom smislu, a isto vrijedi i za grafičke dizajnere i "prelamače", navikle na posve drugi tip razmišljanja; raditi sadržaj za papir nije isto što i raditi za nove medije. Tako da u većini slučajeva dobijemo upravo to - prijelom knjige za tisak. Ne postoji jednostavan i dovoljno kvalitetan softver, ono što se dobije automatskim konverzijama naprosto - ne valja. I često je i tehnički neispravno, ne prolazi validacije, izgleda loše i ne funkcionira i ne prikazuje se kako bi trebalo.

Grafičari se pak užasavaju pomisli da rade s kodom i tagovima - s postojećim alatima i formatima, to bi bio posao Web dizajnera kojima je ta tehnologija bliska. Oni pak sa svoje strane ne znaju dovoljno o knjizi, kao "proizvodu", kao kulturnom fenomenu sa svojim specifičnostima i dugom poviješću, ne znaju dovoljno o književnosti... A za kvalitetan rad na konverziji traže se znanja i iskustvo i u jednom i u drugom. I sad, jednostavno rečeno, moj mi humanistički background i iskustvo s tehnologijama omogućava da sve to spojim u jedno i budem efikasniji i povoljniji.

Koliki su realni troškovi konverzije tj. koliki su troškovi izdavanja jedne e-knjige spram troškova izdavanja te iste knjige u tisku?

Minimalni. Zanemarivi. Imao sam nedavno jednu zanimljivu situaciju s jednim od velikih hrvatskih izdavača, koji mi kaže da oni sve to mogu dati Indijcima ili Kinezima, koji će im knjige konvertirati za, štajaznam, 50 dolara... Ali naša je cijena zapravo niža! A Indijci slabo barataju hrvatskim. (Dok ovo pišem, upravo mi je stigao još jedan spam iz Indije s ponudom za konverziju...) Inicijalni je trošak "proizvodnje" vrlo mali jer nema one najgore noćne more svakog nakladnika, a to je tisak i tiskara.

E-knjiga ne traži skladište, "ne pita jesti", kad se jednom priredi, objavi, ponudi na tržištu, ne generira baš nikakav, nikakav trošak. Dovoljno je uložiti malo truda. Većina izdavača, također, za e-knjige nema fiksnih troškova i ulaganja po pitanju prava, jer se standardno ugovara dijeljenje prihoda s nositeljima prava ili agentima, u postotku od - eventualne - prodaje. Ipak, zbog doslovno nikakvih rezultata svega se nekoliko izdavača odlučilo time sustavnije pozabaviti i ponuditi veći broj naslova. Njihov je motiv za sada uglavnom samo prestiž i image. Objavljivanjem e-izdanja žele se predstaviti kao progresivni nakladnici koji prate tehnologiju.

Koji su najveći problemi s kojima se susrećeš pri konverziji, da li je riječ o pretvaranju pdf-ova u e-format ili koverzija ide drugačije? Kojem standardu daješ najviše šanse? I hoće li se zapravo u većoj mjeri pojavljivati prave, nepatvorene e-publikacije koje neće biti rezultat konverzije postojećih tiskovnih formata već samosvojni proizvodi?

PDF-ove izbjegavamo, to je format posve druge namjene iz kojega nije jednostavno "istočiti" tekst, grafičke elemente, dizajn. U pravilu tražimo knjige u nekom od drugih formata, najčešće u onome u kojemu se radi prijelom, ili u Wordu. To je, zbog nepostojanja kvalitetnog softvera, još uvijek dobrim dijelom "ručni rad", editiranje HTML i CSS koda. Ne postoji automatizirano i jednostavno rješenje. Ne samo to, nego je e-knjigu potrebno prilagoditi mediju i dodati joj određenu funkcionalnost, jer u protivnom se sve njezine prednosti pred tiskanom knjigom gube.

Pretpostavljam da pratiš tu brzu izmjenu trendova, novih ideja & praksi koje karakteriziraju e-izdavaštvo u svijetu. Što misliš, na koji će način supostojati e-knjiga i tiskana knjiga u bližoj nam budućnosti, hoće li uopće postojati ili si i ti od onih koji predviđaju kapitulaciju tiskane knjige pred e-knjigom?

Kada se čovjek samo sjeti vinila, sva predviđanja su ograničena. Moja kćer teenagerica troši cijelo bogatstvo na LP-e, i to unatoč činjenici da je danas više-manje sva glazba dostupna "besplatno" i jednostavno. Tu ništa ništa ne isključuje, jedna tehnologija ne isključuje drugu, stvari naprosto nastave koegzistirati, pa makar i iz razloga koji su iracionalni. Ljudi su sakupljači, kolekcionari. Ljudi vole knjige i one nikad neće nestati. Barem dok je polica u dnevnim boravcima koje treba popuniti "sadržajem".

Drugo je pitanje ono ekološko - što će se dogoditi kada bijeli čovjek ubije posljednjeg bizona, ulovi posljednju ribu, odnosno u slučaju knjige - posiječe i zadnje stablo, kako je to rekao poglavica Seattle. Cijena papira zadnjih desetljeća raste; negdje sam čuo nešto o tome da je razlog bizaran - milijarda i nešto Kineza počela je koristiti WC papir i slične papirnate proizvode, a to im je do pred koje desetljeće bilo nedostupno. I to je izazvalo veliki porast potražnje i poremećaje na tržištu papira.

Uzrok krizi tiskanih medija nije samo mijena tehnologije, novi mediji... kriza je počela i ranije, zbog recimo ovog razloga. Knjige, novine, časopisi, realno su mnogo, mnogo skuplji danas nego što su to bili ranije. I bit će još skuplji. Neovisno o veličinama tržišta i o nakladama.

Razvoj novih tehnologija donio je i veliki podstrek samoizdavaštvu, naravno govorimo o situaciji u svijetu a mnogo manje kod nas. Koje su prednosti samoizdavaštva a koji su mu ozbiljniji nedostaci? Trebaju li se urednici, pa i nakladnici, početi bojati za svoju budućnost, mogu li samizdati uopće uzeti veći udio u nakladništvu?

Istina je. Kanali za objavljivanje su se demokratizirali i to uopće nije loše, nego isključivo dobro. Što će se točno dogoditi u budućnosti s nekim "zanimanjima" koja spominješ, teško je reći, ali je sigurno da će se uloga svih u lancu promijeniti, ako se već nije i promijenila.

Dosta si projekta radio upravo za mlade čitatelje... kako pospješiti čitalačke navike u mlađim dobnim kategorijama? Pretpostavljam da lošijim statističkim podacima (iako i statistike treba uzimati s rezervom) o (ne)čitanju mladih možemo zahvaliti i greškama u sustavu... koje bi to po tebi bile? Koliko tu mogu pomoći nove tehnologije, čitanje na zaslonima, interaktivno učenje & čitanje...? Evo, ovih je dana predstavljen i Carnetov projekt "Škola 2.0"...

Imam jednu zanimljivu anegdoticu kojom ću odgovoriti na ovo pitanje, izvrtanjem teza, bez da se upuštam u jalove rasprave i lamentiranje o "lošim" navikama današnje djece. Jer taj stav ne dijelim. Današnja djeca žive u drugačijem svijetu od našega. I nije istina da ne čitaju. Moja djeca gutaju knjižurine baš kao što sam to u njihovoj dobi činio i ja, ako ne i više.

Imali smo nedavno u jednom malom hrvatskom gradu okrugli stol i prezentaciju u knjižnici, tema, naravno, e-knjiga. Diskusija se uglavnom vrti oko mladih i njihovih navika, ekrana i papira, poremećaja pažnje i površnosti, te neumitne propasti civilizacije i ljudske vrste u koju sve to vodi... Tada se za riječ javila jedna gospođa, i rekla da njoj nije jasno zašto se raspravlja samo o mladima. Jer, eto, njen je otac, koji ima 85 godina, sebi nedavno nabavio Kindle. Zašto? Zato jer se na tabletu veličina slova može povećati, a on, naravno, malo slabije vidi... Pa je pod stare dane naučio koristiti taj uređaj i pomalo nadoknadio mnogo toga propuštenog, pročitao "Gospođu Bovary", "Zločin i kaznu"...