Zvonko Karanović : Tamna magistrala
Petnaest godina pjesnikovanja Zvonka Karanovića kojega mag nacionalne poezije Delimir Rešicki opetovano u pogovoru naziva »naočitim Nišlijom«, sabrano je u knjigu »Tamna magistrala«. Izbor iz zbirki »Blitzkrieg«, »Srebrni surfer«, Mama melanholija«, »Ekstravaganza«, »Tamna magistrala« i »Svlačenje« napravio je sam pogovarač. Izvrsne pjesme posložene su kongenijalno, tako da se čitanje »the best of« doima kao čitanje zasebne autorske knjige.
O tome da je Karanović sjajan pjesnik, bolje od ikoje moje primjedbe, kako one već artikulirane, tako i one u nastajanju, govori svaka njegova pjesma. Stoga mi je pred genijem melanholičnih, egzistencijalnih, širezavičajnih... tranzverzala svezati usne u nerazmrsiv znak »peace brother«. I umjesto toga zasad mi je progovoriti o izborničkom geniju naočitog Slavonca, već spomenutog Rešickog. Očito slijedeći njemu poznatu maksimu »in medias Reš«, urednik je u izboru poezije slijedio načelo gradacije. Motivske koja se, narativno-prikazivalačkom logikom teksta, vezala u neraskidiv tematski monolit jedne moćne poetike. Malo koji je urednik na ovakav način ikada pročitao autora. Knjiga je ova istovremeno i kompendij i uvod u poetiku Zvonka K.
Odabrani stihovi počinju dvama ciklusima (»Srećniji nego ti sada« i »Automati od krvi i mesa«) od kojih se prvi bavi tijelom politike dok u drugome politika ulazi u tijelo. Suvišno je govoriti kako se kod Karanovića sustavno i trajno radi o stihovima-slikama u kojima gotovo »prirodno« supostoje panoramski i krupni planovi Povijesti i povijesti krajobraza koji kroz povijest ne rade ništa, nego na užas njezinih konzumenata, dotičnu hiperproduciraju. Toliko su ti generalski sinovi, kao i sinovi njihovih sinova, poput svih tih mutikaša i sumnjivaca, selebritija infotejnmenta, partijanera koji skaču po tuđim kostima... u stanju proizvesti povijesti u jednom jedinom danu, da je mi, koji nikako da iz nje pronađemo puta van, kao niti naša djeca, nismo u stanju provariti skoro pa stoljeće. A zašto? Jer je tijelo politike inficiralo naša tijela.
Inhalatori paradoksa kod Karanovića mogu pratiti te korporalno-političke metamorfoze. Najprije tijelo politike: »umetnost je nešto sa čime možeš pobeći/ali to je samo izlet s koga se/moraš vratiti/s predizbornih plakata/smeškali su se/veliki i snažni pantomimičari/i podsećali da/život nikad ne gubi od amatera/politika nosi lažnu auru nevinosti/samo je maraton/pobeda duha nad materijom«; »disciplina - /da li je to strast/poredak - /da li je to nečija šala/reči ne funkcionišu/televizori su ugašene zvezde«.
A onda politika koja ulazi u tijelo: moje i tvoje, dragi čitatelju. Pišući o svim izgubljenim sinovima, najprije zavedenim, a onda ostavljenim »u blatnjavim poljima kukuruza«, Karanović piše: »moja majka i sestra jedine su/koje uvek dođu da me poljube«.
Svjestan da »ljudi koje svi vole ne pokreću svijet« i da je on uvijek u rukama nekad manje, nekad više koncentriranog ludila, pjesnik njegove rupe u dlanovima ispunjava maštom. I ispisuje nekoliko inačica »Urlika« i »Amerike« od kojih je najupečatljivija baš »Tamna magistrala«: poema o umovima istovremeno uništenima i obogaćenima ludilom koje »na ovim prostorima« nije generacijsko, već jednostavno, prostorno.
Ovdje je ludo mjesto, a s njime smo ludi i svi mi. I pred mjestom koje je kolektivni zavičaj spektakla ponavljanog kulturo, etno, nacionalno, klasnog... suicida pojedinac je bespomoćan. Ograničavaju ga prozori. A oni su »nemoćni/i ne žele da menjaju svet/oni gledaju/na jednu sasvim običnu ulicu/onu za koju ne znaš/da postoji«.
Baš je ta običnost »komšiluk« užasa. Jer, Hitler je bio običan čovjek. Baš kao i Milošević. Krist i Ghandi to nažalost nisu bili. Ali, sjetimo se: »ljudi koje svi vole ne pokreću svet«. Njega pokreću oni koji imaju moć stvoriti predodžbu da »bajonet stvara iluziju/da si milimetar bliži hrabrosti/a kilometar dalje od depresije«. Oni, koji za razliku od Krista koji je umro mlad, nasilnom smrću, umiru onom »prirodnom«. I to u godinama kada dosade i sebi i svijetu.
Ova je briljantna knjiga, knjiga i o jednima i o drugima.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )