Zoran Pilić : Krimskrams
Zoran Pilić koji iza sebe ima jednu, vrlo uspješnu zbirku priča ("Doggiestyle", 2007) "tvrde" urbane proze preparirane crnim humorom i filmskim asocijacijama, odvažio se i na prvi roman. "Doggiestyle" se sada čini kao svojevrstan uvod ili predtekst za roman koji crpi iz istog izvora, ali i nadograđuje sve ono što je kratka forma dozvoljavala samo u tragovima.
Komponiran pomoću dvije narativne linije, jedne koja se zbiva na otoku Bićerinu gdje se glavni lik našao na "rehabilitaciji" i druge u kojoj pokušava zapisati događaje koji su tome predhodili, "Krimskrams" je u svome središnjem dijelu priča o trojici prijatelja na rubu 40-ih koji pate od nepopravljivog sindroma Petra Pana. On ih nagoni na neozbiljan, neodgovoran i sve-samo-ne-odrastao način života, muvanje urbanom scenom, ali ih dovodi i do granice u kojoj se njihova svakodnevica pretvara u crnu komediju.
Bježeći od bilo kakvog čvrsto postavljenog žanra (iako koketira s generacijskom, urbanom i tzv. stvarnosnom prozom) roman, u jednom svome dijelu, preuzima shemu crne komedije i razvija se u smjeru urnebesne, dinamične i tragikomične priče u kojoj umiru djevojke, ljubavnice i prijatelji, svi na vrlo bizarne načine.
"Krimskrams" donosi čitavu galeriju stvarnih i izmišljenih, vrlo živopisnih likova u kojima se osim onih arhetipski postavljenih koji ocrtavaju klasičan 'stvarnosni' background, poput političara s dvojnim državljanstvom, frendova iz rata, prepoznaju i oni koji pripadaju umjetničkoj urbanoj sceni, bilo pod pseudonimom, bilo pod pravim imenom, poput više puta "prozvane" Darije Lorenci.
Glavni junak Petar Pandža, koji sa svojim prijateljem dijeli zajedničko drniško podrijetlo što nije nebitno za priču, do trenutka kad stvari počinju izmicati kontroli bio je «najobičniji sebični hodač po asfaltu», koji sve više primjećuje kako svijet u kojem je navikao živjeti nestaje, a događaji koji će uslijediti potaknut će ga na akcije raznih predznaka i dovesti do trenutka kad više neće znati što se zbilja dogodilo, a što je rezultat mašte, zbog čega će se i naći na Bićerinu, svojevrsnom lječilištu za posrnule umjetnike, dovoljno zamagljenom da i za njega prestaju vrijediti jasne granice između tih dviju kategorija.
Upravo ti odmaci u nadrealno bili su karekteristični i za Pilićevu debitantsku zbirku i čine prepoznatljivost autorovog proznog rukopisa, baš kao i stalno oslanjanje na film, ne samo u formi asocijacija i citata, već u ovom slučaju i prilagodbe filmskog žanra literarnom.
Svojim romanom Zoran Pilić stavlja znak jednakosti između života i crne komedije, koje dakako nema bez humora iste boje, grotesknih scena i brzog ritma koji ovom pripovjedaču itekako odgovara. Petru Pandži koji na otoku pokušava pribilježiti sve što se događalo njemu i njegovim prijateljima u jednom će trenutku biti zamjereno kako je u svojim zapisima pobrkao stvarnost, Tarantina i braću Coen. Za "Krimskrams" može se reći isto, s time što to nije zamjerka i što je naglasak na braći Coen.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )