Ana Brnardić : Postanak ptica

Onto-teološki stup zapadne metafizike krije se iza višestruko uspješno brendirane formule čije se autorstvo pripisuje jednom od sofisticiranijih i zakučastijih predsokratika, Parmenidu. Ona glasi: "bitak jest, nebitak nije". Nju pretjerano dobro ne razumiju intelektualne perjanice ratobornije od verzija crkava u Rvata, kao što su to M. Bogović, J. Jezerinac, te A. Kaćunko koji u jeku priprema za nacional-egzorcizam đavla negiraju prije no što im se ovaj i ukaže.

Ne razumije to ni BBA (Bivši Bijeli Anđeo) Zlajči (Čelni) Krst Superstar (pomoćni) sudac IK-a. Kao što to ne razumiju ni razulareni sotonisti crackeri koji vandaliziraju groblja i ograde. A ne razumiju jer pojma nemaju da ako "bitak jest, a nebitak nije", tada i bitak i nebitak moraju biti u uzajamnome odnosu postojanja i nepostojanja. Bilo da je Ðavo od kojega nam se tresu gaće odsustvo Boga, ili utjelovljenje Zla po sebi. Bilo da ovoga drugoga bilo, ili ga ne bilo ako ne bi bilo i prvoga.

Jer, kako se može odreći Ðavla netko tko, poput Stepske trojke gore nanizanih, istoga negira sve dok mu ne postane uporabno vrijedan u liku pedera, partizana, ili nedajbože, nekoga bez Domovine? I kako netko može Blaženoj Djevici nacrtati pimpek veličine kolhoznog kukumara, a da pritom ne vjeruje u Boga u odnosu na kojega je i sam Vrag egzistentan? No, i Bog i Vrag, pitajte Arthura Schonenhauera i Borisa Becka, tek je ljudski izmaštana isprika bilo za dobro ili za zlo u nama.

A svako ljudsko zlo, kao i svako ljudsko dobro nama je omogućeno; u nama i s nama (su)postoji. "Vrag je lišenost riječi, / ruka koja raste ni iz čega i već postaje/ljudska". Dobrota, sveci i anđeli, nastavlja Ana Brnardić, su "svjetlucave krijesnice koje... probijaju mrak, ulaze/kroz okanca koja su se stvorila, (...) u trenutku / iznenadne gluhoće" (16). Odsutnost jezika prirodno je stanje u svijetu obnedarenom čulom sluha. Svijet je, dakle, sam po sebi, stanište Ðavla.

Stvari su daleko složenije nego što se to pričinilo pokojnom Parmenidu. Nije to Ana izmislila: "Sve to piše u knjigama / u koje se odavno uselio Diabolo", koji je sada već inačica đavla koji je ionako u suplementarnom odnosu sa silama dobra koje su istovremeno od njega odvojene i koje omogućuju njegovo prepoznavanje od strane bezinteresne većine. Ovaj je Diabol-Lik, "Putnik bez domovine" koji "Razgovara s dušama koje / povremeno iskoče iz tijela" i ostavljaju "prazan kostur" (18).

Bojim se da bi se svi ovdje nanizani muškarci, bilo da se radi o filozofima ili o mudozofima među njima, problematike dobra i zla htjeli prejednostavno riješiti: zatvaranjem očiju nakon kojega slijedi egzekucija onih koji ne misle kao oni. Da do toga ne bi došlo, barem ne tako brzo, možemo zahvaliti ženama poput Ane Brnardić. Pohvala antiesencijalizmu koja stanuje u ovoj knjizi pruža ruku ljudima bez domovine. Azalzelo, Behemot, Wolland, Mefisto, Sam-Crni-Vrag... viđen je od neviđenih kao biće bez domovine. Biće bez identiteta, te svete mantre dvadesetoga stoljeća koja se bespravno useljava u dvadeset i prvo i ne radi ništa nego nam komplicira ionako presložen život.

Povijest novonastale stvarnosti opetovano nas podsjeća da su ljudi bez teritorija ljudi bez identiteta: šejtani koje treba prebrisati! Paradoks njihova (ne)prepoznavanja skriven je u zabludi da teritorij sam po sebi osigurava idenititet. A teritorij, sam po sebi, i nije drugo nego nepropitana pretpostavka identiteta: dogovorni kriterij involontarnoga srca samog postojanja "ja". Sam crni vrag koji etno-kulturalnim egzorcistima daje za pravo da krenu u svaki križarski rat s Drugim.

Ova je knjiga duboka osuda ovakvog okrutnog promišljanja sebe i drugoga. Geneza đavla, tog "Bezdomnog", prikazana je u njegovoj kulturnoj evoluciji. Iako se knjiga sastoji od četiri ciklusa, onaj prvi, "Aerodrom" uokviruje njezinu pozitivnu demonografiju. Aerodrom je putnici koja se fizički udaljila od domovine jedina ankora identiteta. Pregledavana od carinika, s 200 papira na kojima je ispisana autorska književnost koja je "fascinantna rekonstrukcija života" koja nikome osim autorici (a i njoj, kako se kilometri pretvaraju u milje, sve manje) ništa ne znači...

Leteća Ana, ni sama ne zna gdje je i da li tu gdje je uopće može biti na načine na koje se sebe sjeća. Jer, i sama se nećka, treba li se predati tužnome pretku koji je "stablo koje se istrglo iz zemlje" (30) ili pak "naučiti saditi i plijeviti i krotiti" (35); odustati od kozmopolisa i 'vratiti kući' računajući na esencijalnost dana koji je "vječan poput hrasta"?

Bez obzira na to na kakav se radni zaključak u ovome nagovoru na čitanje odlučili, uzmite u ruke ovu složenu, pametnu i drsku knjigu koja je plod neprijeporno prelijepog uma.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )