Maja Sačer : Božji grijesi

Prvijenac bivše polaz­nice Booksine radio­nice kreativnog pi­sanja proze Maje Sačer čini sedamnaest kratkih priča objavljenih u zbirci "Božji grijesi", a tekstovi u njoj mogu se vrednovati prema intenzitetu i važnosti opisa­noga ženskog emocional­nog iskustva. Autorica kao da u njima traga za novim načinima izgradnje žen­skog identiteta.

Umjesto tradicionalnih prikaza žene: brižna majka, odana supruga i svadljiva ljubavnica, nude se u priča­ma posve nove mogućnosti za sagledavanje osebujnog i neobičnog ženskog karak­tera.

U nekim pričama, pose­bice u onima sa zametcima fantastičnoga (npr. "Božji grijesi", "Srodna duša"), pripovjedač je muškoga ro­da jer upravo njegova per­spektiva pogleda na ženu ističe njezinu zarobljenost i emocionalnu ovisnosti o svojem, u ovom slučaju, umirućem ljubavniku.

Piše Maja Sačer i o neiz­bježnom kolebanju između društvenog uspjeha i nes­ređene ljubavne veze (npr. u pričama "Trenutak sla­bosti", "Osmijeh") dajući kroz dobro vođene dijaloge naznake i socijalnog polo­žaja suvremene žene. Ova kratka proza kao da pregle­dava dijelove intime koja se prikriva pred drugima.

Otkriva se ženski pogled (često skriven od društve­nih struktura) pomoću simbiotskog uslojavanja diskurzivnih svjetova sno­va, kulture, sjećanja i mrt­vih. Ženska sudbina nije fiksna, ona se stalno mi­jenja podsjećaju na sudbi­nu i identitet iseljeni­ka/prognanika: ona je stra­nac i u rodnom gradu i u Edenu, i u Ovozemlju i Onozemlju bez obzira na gostoprimstvo i blagodat koju nudi čokolada.

Nekoliko priča podsjeća na ispovjedni monolog o određenom traumatičnom ili terapeutskom događaju, bez obzira na to je li riječ o ženskom ili muškom liku (priča "Čista savjest", "Dug"). Oni kroz proces otkrića ili nadilaženja sebe opisuju svakodnevna is­kustva, poteškoće, nadanja, privlačnosti, rastan­ke, monotonije.

Nesretne i alegorične sudbine ispripovijedane u prvome licu sporednih, po­zadinskih likova i margi­nalnih pojedinaca mogu se sažeti u jedno sveobuhvat­no iskustvo "razotkrivanja sebstva", ali bez bilo kak­vih emotivnih gesti. Jer "pokazivanje emocija bilo je najstrože zabranjeno, a kao sankcija umanjivala se plaća za skupljene kaznene bodove. Nervoza, zavist, ali ni radost nisu smjeli reme­titi pažljivo izbalansiran ra­dni proces".

Često puta Maja Sačer poseže za narativiziranjem iskustava rastave i raskida kako bi ih uvukla u zbirku onih elemenata kojima se izgrađuje ženska subjektiv­nost (npr. priče "Pod istim krovom", "Ti se spustio već"). Tematski su priče najče­šće okupljene upravo oko iskustva one ljubavi koja prepoznaje užasne neadekvatnosti odnosa u dvoje omogućujući pri tome čita­teljima i samim akterima upoznavanje osobnih ma­na, dajući pri tome njihovoj običnoj, na trenutke čak banalnoj, biografiji određeno značenje.

Veza između muškog po­gleda i slike žene, koja je osnova različitih književnih shema i feminističkih teori­ja, na zanimljiv se način obrađuje u priči "Slatki za­borav". Ironičnim, distanciranim stilom opisuje se interakcija koja za poslje­dicu ima zastrašujuće po­glede koji ženu prisiljavaju da se smrzne ili od oduše­vljenja ili od neobjašnjiva užasa.

Dojmljiva je i priča "Sa­vršen svijet", koja se čita kao otkriće određene praz­nine (ili, govoreći psihoa­nalitički, traume) koja se javlja u trenutku nemogućnosti rađanja, gubitka vo­ljene osobe, odnosno bilo kojega gubitka na koji su utjecali ili vanjski svijet ili mi sami.

Štoviše, dani i godine ko­je proizlaze iz toga trenut­ka ne olakšavaju neželjene traumatične učinke, nego oblikuju samu bit ženske osobnosti. Takve teme da­ju prozi Maje Sačer određe­nu oštricu i suvremenost.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )