Davorin Žitnik : Dixieland

Ništa nije slučajno, slučajno sam, pred put u Ithacu, čuo u kafiću na Koblerovu trgu, anestezirajući se pivom s onim domestosom, ne bih li se tako prilagodio činjenici skorog leta. Danas je petak. U autobusu koji me iz New Yorka vozi za istoimenu Ithacu, čitam, »I TAKO I ONAKO BEZ ITAKE / neće me dočekati ni pas ni žena/ko potrošen Uliks bez kvake / ležim pred vratima bezvremena.«

Motiv i simbol Itake motiv je želje za povratkom, simbol ishodišta, esencijalistički korijen ukopan u stijenu, ali je i lutajući motiv kružnog putovanja sjena. Kada je, pjevajući o kapetanu s Itake koji je, tražeći kvake identiteta, iz desetogodišjeg rata, nakon još deset godina navigacije, dolazio doma, legendarni subverzivac Sanrema, Lucio Dalla, zapjevao je nešto kao Itaka, Itaka, Itaka... želim se vratiti kući, na Itaku... uz more. Sit mora, s mora, natrag na more oko otoka koji je njegov, taj se pak Uliks ukopao u paradoks fluidnog, konstruiranog, artističkog identiteta koji, ironizirajući mjesto ironizira i samu geografiju kulture kao nužno spacijalnu, esencijalističku, korijensku.

Kvaka za dehijerarhizaciju i relativizaciju poetike koja jednakom energijom sva tri hrvatska jezika, onoga na ča, onoga na kaj, i onoga na što (što je svima njima politički komesar), živi u pjesmi u kojoj Pink Panther sablji Jelačića bana podari smisao protektivne groteske i, otjeravši plamenca koji se kljunom držao hladnog oružja u rukama hrvatsko-(ugarske) identitetne ikone, ne pretvorivši se niti u Ramba a niti u onog Balbou, već hop u tramvaj, ravno u krilo pjesnika kojega svi znamo kao Žito.

I Itaka i Jelačić, dokazi su arbitrarnosti konstrukcije bilo osobnog bilo nacionalnog identiteta, pogotovo u kontekstu tla, krvi i vode... krvi za koju se kaže da nije voda, iako mi je izrazito nejasno što to fali vodi da je toliko podcijenjena, a zašto je krv toliko simbolički precijenjena. Nije samo Pink Panther lik koji podriva stabilnost mita o naciji i identitetu. Tu su i psić Toto iz Kanzasa, Petar Pan, Cvrčak (bez vodopada) i Zvončica... sve fiktivni likovi, sve plodovi mašte, baš kao što je to i sam ban s istoimena trga... tek fikcionalizirana potvrda aposteriornosti povjesna narativa kojim se izmišlja tradicija kao glavnu strategiju historijske imaginacije koristeći rikverc prečista uma kojim se, uvijek s naglašenom pragmom afirmativnih patrijarhalnih umišljaja, potonja u kulturu i upisuje.

Da je hijerarhija bespredmetna za poetiku Davorina Žitnika govori i jezična spontanost i, oprostite mi kulturvizenšafteri, "prirodnost" kojom čakavicu i kajkavicu ravnopravno pozicionira uz stihove pisane na štokavici koja je dogovorno prepoznata kao standard u odnosu na kojega neki, naša lijepa ča i kaj, nerijetko čitaju i tretiraju kao zavičajne ornamente i simpatičnu jezično-kulturnu insuficijenciju za po doma.

Davorin je trojezičan, kao uostalom i svaki naš pismen pjesnik, a horizontala njegove po-etičnosti rijedak je estetski dokument kulture koja se, gotovo edipalno, umije ponašati tako da agresivnošću i glasnošću, nadmenošću i mono-logičnošću prikriva izraženu nesigurnost. Nije potrebno reći da znalac poput Žitnika, zna da su ovakvi kompleksi i strahovi u kulturi, apsolutno nepotrebni. A to da su zaje-ban-i, znaju i Pink i Panther.

 
Davorin Žitnik: "Dixieland"

Jutro poezije, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )