Andrea Petrlik Huseinović : Kuća lutaka

Održava se
01.01.1901.

Pitanje vrste, roda i žanra najnovije knjige-pamfleta autorice i ilustratorice Andree Petrlik Huseinović u skladu je s raspršenošću društva kojemu se obraća. Poput izvantekstualnog konteksta kojemu nedostaje os, bez jasnog je razgraničenja proznog od poetskog izričaja. Njezina kriptonarativna nit niska je apelacija koja nam priča crno-bijelu priču o Leopoldu i Leopoldini, djeci na koncu koja se od djece sa snovima i očekivanjima, pretvaraju u sjenu djece kojima je iz tek započetih životâ izbijena nada.

Fragmentarnost izraza, grafogramatika zadržaja apela koji se, nažalost, pretvara u konstataciju, ovu knjigu čini poetskim zapisom/upozorenjem na vrijeme i prostor kojega i mi s L&L dvojcem dijelimo. Sadržaj ove poeme posvećene anomiji, apatiji, ali i kriminalu, lažima, obmanama je, baš kao i sadržaj svake hiperrealistične farse, jednostavan u svojoj predvidljivosti i predvidljiv u svojoj jednostavnosti.

Iako je tekstualni dio nemoguće odijeliti od ilustracija (jer su oni u odnosu uzajamne nadopune) recimo da se radi o dvoje djece koju su najprije učili a onda i uvjerili da su škola i rad važni e da bi ova postupno shvatila da u svijetu kojega je bajka o pravičnosti i osamostaljenju od drugih, valjda pokvarenijih svjetova, započela da bi ga, kako danas stvari stoje, jednom i zasada zauvijek zaobišla, rad, poštenje, obrazovanje... nisu važni. Da je važno tko koga poznaje, tko je kojega guzonje sin te da samim time, budući sa su ničiji, odnosno da su se uzdali u vlastita dosegnuća, oni ne pripadaju, oni ne vrijede, oni nisu. Riječ kojom knjiga završava, riječ je također u negativu.

No, u kontekstu kraja teksta nade, riječ "Ništa" poprima afirmativno značenje: iznesena izvan granica korica knjige ona označava sadržaj generacija kojima ostavljamo zemlju koju smo, gle očekivanog, za njih gradili. Svijet Leopolda i Leopoldine nekoliko je godina star. Pred njima bi trebala biti budućnost. Ali oni su ničiji: podrum njihovih roditelja ne rese krepane žirafe, tata im neće platiti penthouse u srcu New Yorka da bi se ona tamo na državni račun kurčila, njihovi poslovi nisu dogovoreni za šankom birtije po kojoj se kasnije nazove recimo cijela jedna politička koalicija, njima se ne pogoduje... osmogodišnjaci kao mantru pjevuše njima ipak nerazumljiv stih "tko je jamio jamio je", brine ih hoće li kad završe školu u ovoj zamlji ikada naći posla, čudi ih teatar u kojemu politički impotentni viču na one moralno kastrirane...

Iako sama knjiga ne govori o kojoj se točno zemlji radi, Leopold i Leopoldina dvije su sjene od kojih sam se naježio, jer mi je njihova preventivna predaja u svijetu i odustajanje od njega u pamet prizvala niz pitanja mojega desetogodišnjeg sina... pitanja koja ne pripadaju djetinjstvu i tiču se kriminala, laži, beznađa, nasilja, korupcije...

I što će sva ta djeca otetog im djetinjstva kad odrastu i kad shvate da je njihov život započeo u državi u kojoj su se, kadgod su pitanja bila: nezaposlenost, glad, izostanak socijalne sigurnosti, mržnja, nasilje... lutke bez kraja i konca prenemagale da su takozvani lijevi i desni? Što će biti s nama svima kada nam konačno postane jasno da živimo u zemlji u kojoj "desnica" s prezirom ismijava vlastiti narod i dom (pa opljačkali su ga do balčaka) i u kojoj ljevica iskonski mrzi ostatke radničke klase bacajući ih na ulicu?

I jedni i drugi se u jednome slažu: sve što rade - rade u ime nacije, u ime budućnosti... i što je najgore... u naše vlastitio ime. Jer mi smo, baš kao L&L njima: NIŠTA!

 
Andrea Petrlik Huseinović: "Kuća lutaka"

Kašmir promet, 2014.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )