Antonija Novaković : Riječima hvatam trenutak koji mi je intimno bitan

Antonija Novaković (1979), rođena je u Zagrebu, gdje živi i radi. Za rukopis prve pjesničke zbirke 'Lako mi je biti lošija' dobila nagradu Goran 2008. i nagradu Mostovi Struge na Struškim večerima poezije 2008. Iste godine pobjednica natječaja za kratku priču Vijenca i nakladničke kuće Algoritam, Prozac.

***

MV Info : Na književnoj sceni pojavila si se prije nepunih godinu dana, a sada imaš objavljenu knjigu - zbirku poezije „Lako mi je biti lošija“, ali i, ako se ne varamo, tri književne nagrade (Goran i Mlada Struga za pjesništvo, te Prozac za prozu), a i izabrana si za predstavnicu Hrvatske u književnoj kategoriji na 4. Biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana 2009.  Sudeći po nabrojenom, scena, prvenstveno pjesnička, jedva te je dočekala.

Antonija Novaković : To da me pjesnička scena jedva dočekala, tek treba vidjeti. Nagrade same po sebi nisu uvijek garancija kvalitete, one su tu da se podijele, a ono što se zaboravlja je činjenica da sa sobom nose odgovornost i sad se mom porivu za pisanjem pridružila još jedna bitna stavka – da opravdam povjerenje koje mi je žiri iskazao.

Ipak, mislim da su nova lica uvijek dobrodošla, da treba imati neku razvedenost i raznolikost i uvijek novu krv na sceni.

A gdje je pjesnikinja Antonija Novaković bila prije? Jesi li pisala? I otkud poticaj za objavljivanjem?

Za pisanje sam se intenzivnije počela zanimati prije tri godine kad sam otvorila blog. On se pokazao kao dobar medij u tehničkom smislu, jer sam jednim klikom mogla ići unatrag i gledati ima li kakvog napretka. U jednom sam trenu odlučila staviti te svoje pokušaje na test, pa sam se javila na natječaj Goranovog proljeća. A kao nagrada se desilo objavljivanje. Mogla sam pojedine pjesme slati i na adrese časopisa, ali sam bila previše lijena. Zapravo sam imala dosta sreće. Sad se treba uhvatiti posla i pisati.

Da si kao autorica proze dobila toliko priznanja, pa i međunarodnog karaktera, novine bi te vjerojatno bile pune. Zbog čega poezija nije medijski atraktivna i treba li joj takva vrsta javnog života? Misliš li da će tvoj rukopis nagrađen nagradom Prozac, nakon što ti Algoritam objavi prozni prvijenac, promijeniti takvu medijsku recepciju? Koliko je to uopće važno za tebe?

Postavlja se pitanje što prodaje novine, medijski prostor općenito, i odgovor je jasan – ono što zanima publiku. A pjesnici svoje čitatelje mogu nabrojati na prste. Naravno, uvijek postoji marketinška mašinerija koja može svakoga učiniti zvijezdom na njegovih par minuta, ali čemu. Mislim da je bitno biti svjestan sam sebe, pristati na sebe u kontekstu koji te okružuje i ne forsirati stvari. Jedino se tako može očuvati osobni mir.

S druge strane, mislim da nekakva agresivna strategija može nanijeti samo štetu. Pa se desi da djeca već iz škole ponesu neku averziju prema pjesništvu jer ih se forsira u kanonima male voćke poslije kiše. Stvar je odgoja i obrazovanja da se ljude formira kao pojedince koji su sposobni vidjeti stvari na drugačiji način i konzumirati nešto drugo osim onoga što iskače sa naslovnica.

Od zbirke priča ne očekujem ništa spektakularno, nikakvu osobnu revoluciju ni drastičnu promjenu percepcije javnosti, samo želim biti zadovoljna s krajnjim rezultatom pisanja, sve ostalo je izvan moje volje, pa tako i razmišljanja.

Kako čitatelji mogu doći do tvoje knjige? Teško ju je naći u knjižarama i knjižnicama, kao i knjige ostalih Goranovaca…

Što se mene tiče, svima koju su bili zainteresirani knjigu sam poklonila i tu sam prestala razmišljati o distribuciji. Ne znam kako je to točno zamišljeno i odrađeno od strane izdavača i pretpostavljam da se sva izdanja mogu nabaviti kod njih na Opatovini.

Misliš li da su pjesnikinje u nepravedno inferiornom položaju u odnosu na muške kolege kao što navodi kritičarka Darija Žilić?

Truffaut je jednom rekao da se muškarci ponašaju skroz djetinjasto. Promatrajući ih na aerodromima, u odijelima, sa njihovim smiješnim malim aktovkama, pitao se što zapravo rade i uvijek mu se činilo da je ono čime se bave trivijalno, dok se ono što je esencijalno u svakodnevnom životu – skuhati ručak, oprati veš i u isto vrijeme brinuti o djeci kao vlastitom produžetku – okreće oko žena. Na kraju je zaključio da ništa osim kuhanja i rađanja ne koristi nekoj većoj i bitnijoj svrsi.

Ako zauzmemo tu mušku, djetinju poziciju, statistička je istina da su žene u odnosu na muškarce inferiorne u onim segmentima života koji uključuju pozicije moći. Ako, dalje, uzmemo za točno što je Darija rekla, kako su pjesnikinje inferiorne u odnosu na svoje muške kolege, zaključuje se kako u poeziji leži velik novac, prestiž ili slično, a to je smiješno. Dapače, s obzirom na inflaciju žena u poeziji, moglo bi se reći da je to jedno od područja na kojima će postati nadmoćne. Kakve će im u međuvremenu biti šanse za materijalni opstanak, to je potpuno druga stvar.

Čitajući tvoj pjesnički rukopis nameće se misao kako si, kroz vrlo intiman, introspektivan pristup (čak i kad je riječ o drugima), ne samo precizno detektirala i dekonstruirala famozni duh vremena, nego i anticipirala  njegov jezik. To nije poezija koja se može opisati kao stvarnosna, ali progovara glasom stvarnosti. I to ponekad doslovno. Ne libiš se stvari nazvati njihovim imenom?

Najljepša pjesnička figura je nazvati stvari njihovim pravim imenom. U zbirci ima puno mjesta na kojima se, stilski govoreći, još tražim, ali se nadam da kao cjelina daje dojam o onome što zapravo nastojim: riječima uhvatiti trenutak koji mi je intimno bitan, nešto kao fotografski le moment decisif. Međutim, nije mi u cilju egzibicionizam, nastojim da ono o čemu govorim rezonira s onim što se, sada i ovdje, dešava i drugim ljudima. Inače ne bi imalo smisla komunicirati s njima objavljivanjem teksta.

U kojoj mjeri su u poeziji poželjne lukrativne teme: politika i seks, primjerice? Ili čak sport? Ima li ih uopće?

Ne mislim da se poetski izričaj može zlorabiti, jednostavno nije dovoljno isplativ. Na poeziju treba gledati kao na vježbaonicu za misli i osjećaje, kao mentalnu aktivnost otvorenu za sve teme koje čovjeka pokreću, lukrativne ili ne. U tom smislu bih rado pročitala stvarno dobru pjesmu o nogometu. Stvarno bih.

Koliko angažirana poezija i angažirana književnost imaju smisla? U kojoj je mjeri tvoja poezija angažirana? Pretpostavka je, možda pogrešna, da nekakav angažman uvijek postoji.

Ako treba birati između dvije krajnosti, angažirane poezije i njene autonomije, čistog larpurlartizma, onda sam uvijek za ovo prvo, ali ne mogu reći da se u mojim pjesmama radi o ikakvom eksplicitnom angažmanu, nisu to nikakvi pamfleti. Prije bih rekla da se radi o nekom individualnom, suptilnom angažmanu, koji u poeziji uvijek postoji ako se ne radi o čistoj estetizaciji.

Koje pjesnike bi potencijalni čitatelj poezije, dijete ovog vremena, mogao prepoznati kao bliske? Tko su naši suvremenici (bez obzira na vrijeme u kojem su stvarali) odnosno koji su autori tebi značajni i bliski?

Ne znam koliko ih to čini mojim suvremenicima i interesantnima današnjem čitatelju, ali baš uvijek volim čitati haiku majstora Issu, Bukowskog, Cendrarsa, Pessou i, barem prema onom što sam dosad osjetila, Celana.

Pratiš li suvremenu hrvatsku i(li) regionalnu književnu scenu? Čini se da je vrijeme poetika iza nas, no postoji li neka poveznica novijih generacije autora/autorica?

Ne mogu se pohvaliti da pratim poeziju u regiji, ali hrvatsku čitam koliko stignem i dojam je da se radi o osobnostima koje slijede vlastiti izričaj bez povezivanja u neke zajedničke poetike. I to mi se sviđa, to da ne postoji potreba grupiranja radi zajedničkog iskakanja pred reflektore.

U rujnu gostuješ u Skopju na Biennaleu mladih Mediterana, dovršavaš zbirku priča… Postoje li još kakvi planovi na ovom polju? Uspijevaš li pomiriti puno radno vrijeme i potrebu za pisanjem?

Trenutno je jedini plan anulirati štetu nastalu nakon iscrpljujućeg svakodnevnog posla i primiti se pisanja. Zbirka je u nastajanju i maksimalno joj se pokušavam posvetiti. Skopju se veselim, ali do rujna ima vremena.

Svojevremeno si pisala i blog?! Da li ga doživljavaš kao javnu ili intimnu ladica? Nosi li blog svojevrsnu stigmu i kakav je tvoj stav o tome?

Blog je mutant između privatnog i javnog i privlačna pozornica za odvijanje svih mogućih interakcija koje moderna tehnologija omogućuje. Ne vidim razlog, osim mutnog straha od konkurencije, zašto bi ga netko stigmatizirao, iako se to dešava. Radi se o jednom demokratičnom i neposrednom mediju putem kojeg ljudi vrše svoju kreativnu nuždu i kao takav je potpuno benigan.

Meni dođe kao virtualna bilježnica. Trenutno nema mogućnosti komentara, jer mi se dopalo glumiti nevidljivost nevidljivoga, a i učinilo mi se zgodnim pokloniti ljudima malo regresije, osloboditi ih od moranja. Dođu i odu, osjećaš da su tu, ali se ne broje kao ni valovi na obali prije nego se vrate pod površinu, jer to je uzaludan posao.