Ante Tomić : Pisanje za novine znači mi više nego pisanje knjiga

Razgovor s Antom Tomićem rezultat je suradnje Radija 101 (emisija o knjigama "Rat svjetova")  i internet portala za knjigu "Moderna vremena Info". Slušatelji i čitatelji bili su pozvani da postavljanjem svojih pitanja sudjeluju u kreiranju razgovora s autorom čiji je novi roman "Čudo u Poskokovoj Dragi" trenutno jedna od najčitanijih knjiga u Hrvatskoj. Dio odgovora emitiran je u emisiji "Rat svjetova" od 25. veljače 2010., a ovdje donosimo integralni tekst razgovora.

O NOVOM ROMANU

Za početak, kakvom vam se čini ova ideja da našim slušateljima i čitateljima omogućimo da vam postave nekoliko pitanja, bilo u eter ili putem maila?

Nešto slično sam već prošao na chatu, i svidjelo mi se. Iako me uvijek malo čudi da bi netko od mojih čitatelja htio razgovarati sa mnom, ali zašto ne.

Čini mi se da se ste se u svojem novom romanu "Čudo u Poskokovoj Dragi" vratili načinu pisanju iz vremena romana "Što je muškarac bez brkova"? (Pero M.)

Na neki način da, ali ovo sada je ipak jedna velika radikalizacija onog pripovjednog modela kojeg sam rabio prije deset godina u romanu "Što je muškarac bez brkova", tako da ne bih rekao da je to "povratak". U "Čudu..." sam istraživao drukčije modele pripovijedanja. Ambijent je vrlo sličan, ali sam išao prema nekoj potpuno apsurdnoj stvarnosti, tako da ne bih rekao da sam na istom mjestu na kojem sam bio prije deset godina pišući "Muškarca bez brkova".

U romanu vješto kombinirate elemente različitih žanrova, od trilera preko romana ceste, ljubavnog romana... postoje li neki autori koji su vam bili uzor pri tome? (Ljubica Š.)

Ima puno pisaca koji su mi bliski, a ovdje sam se baš htio igrati nekim trivijalnim obrascima, i zato su mi smiješni neki prigovori da je roman trivijalan. Naravno da je trivijalan, želio sam biti trivijalan, igrati se s obrascima komedija i nekim stvarima koje volim gledati, slušati ili čitati u posljednje vrijeme. Sviđalo mi se uzet ponešto iz "Velikog Lebowskog" od braće Coen, uzeti nešto iz "Blues Brothersa"... posuđivati iz trivijalne literature i filma, i graditi neku priču koja se događa na ovom prostoru danas.

Imam dojam da prilikom  pisanja unaprijed razmišljate, pomalo kalkulirate oko moguće ekranizacije romana, o tome da bi to što pišete bilo dobro za film. Da li sam u pravu? (Sara B. - nagrađeno pitanje)

Kao pripovjedača jako me odredilo scenarističko iskustvo koje sam stekao radeći s Rajkom Grlićem. Kad ljudi čitajući moju prozu kažu da je to film mogu razumijeti na što misle, i to je stvarno tako ispalo. Danas, kao zreo i iskusan scenarist, to iskustvo me tako snažno odredilo da sam počeo tako pisati i knjige, ali ne mogu reći da unaprijed razmišljam o filmu.

Unaprijed ne razmišljam ni o ničemu. Unaprijed mi se ništa ne događa, počnem graditi neku situaciju i nemam pojma gdje će me ona odvesti. To je uvijek nekakva velika pustolovina tako da nikada u mene nema nekih velikih umišljaja, a imati umišljaja o filmu mi je čak i besmisleno, jer ako razmišljate o filmu lako se možete razočarati. Film je, za početak, užasno skup i računati da ćeš napravit nešto za što ti kasnije treba milijun ili dva eura može biti vrlo razočaravajuće saznanje.

Odakle vam ideja da na kraju romana "Čudo u Poskokovoj Dragi" muški ljubavni par posvoji dijete iz Afrike? (Dean B.)

To mi se činilo jako smiješno. Neznam kako mi je to palo na pamet, ali odjednom mi je došlo da imam gay par koji želi usvojiti dječaka iz Afrike.

O PISANJU KNJIGA I PISANJU U NOVINAMA

Da li se osjećate kao dio hrvatskog književnog establishmenta, ma što to značilo? ( Saša P.)

Ne, nipošto. Najprije, ta nekakva službena kultura, nekakva službena književnost, kulturna ili književna javnost, to je svijet kojem ne osjećem da previše pripadam, niti me ta kulturna i književna javnost prihvaća. Tako da vidim neku obostranu ravnodušnost, književne javnosti prema meni i mene prema toj književnoj javnosti. Osim toga, ja se zbilja više smatram novinarom, novine su nešto u čemu svakodnevno radim, novine plaćaju moje račune, a ovo je nešto što dođe u ostatku mog vremena.

Svoju popularnost u velikoj mjeri dugujete i svojim kolumnama koje već godinama redovito objavljujete u dnevnom tisku. Da li biste mogli živjeti samo od pisanja literature? (Ivana P.)

Ja bih sada čak i mogao živjeti od pisanja knjiga, scenarija i kazališnih predstava, ali mene novine još uvijek jako uzbuđuju. Sviđa mi se da mogu tjedno reagirati na nešto, da ću danas nešto napisati i da će to sutra biti objavljeno, a možda prekosutra više uopće neću razmišljati o tome, da će to ostati iza mene. Ta nekakva dinamika novine još uvijek mi je jako važna i to izravno obraćanje velikom krugu čitatelja stvarno mi puno znači. Puno više nego pisanje knjiga.

A što mislite o epidemiji žutila koja je poharala hrvatske medije?

Imam jako puno prigovora na novine kakve su danas, to više nije isti posao koji sam počeo raditi prije nekih petnaestak godina, ali se trudim ostati jednak kakav sam bio tada.

Da li je teže pisati romane ili kolumne na tjednoj bazi? (Darko Č.)

Teže je pisati kolumnu, ostati u formi čitavo vrijeme, održati neku kvalitetu koju imaš. Znam da nisam uvijek dobar koliko bih želio biti, često budem nezadovoljan svojim tekstovima, ali to sada radim već jako puno godina, 1998. sam počeo pisati jednu kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji, i od tada ih pišem. Pisanje kolumne je stvarno teže.

A što se događa kada vam ponestane inspiracije, imate li kakav trik kako se izvući iz takvog škripca?

Nemam trik, to je posao kao i svaki drugi. Ne mogu dovesti sebe u situaciju da ništa ne napišem, moja je obaveza da to napišem. Imam stvarno strašnih tjedana kada mi ništa ne polazi za rukom, ali naprosto ja to moram obaviti. Ne ispadne svaki put, priznajem, onako dobro kako bih želio, ali to je najbolje što sam mogao u tome trenutku. Mogu pošteno kazati da stvarno nikad nisam otaljavao posao, čak i moji najgori tekstovi su bili najbolje što sam mogao tom prilikom napisati.

Hoćete li olakšati muke svojim fanovima koji muku muči gdje i kako pronaći vaše stare kolumne? (Vesna)

Imao sam prošlo ljeto jednu knjigu kolumni, no bila je opsegom jako mala pa se sada sprema jedna nova, velika knjiga kolumni, nekakvih 250 kartica teksta. Trebala bi izaći ovo proljeće, i ona će obuhvatiti razdoblje od zadnje tri godine.

 
O NAJRAZLIČITIJIM STVARIMA

Gdje nalazite inspiraciju za svoje knjige? (Mirjana Š.)

Pa... hodam okolo otvorenih očiju, i već sam zapravo utreniran. Potpuno nesvjesno, kada mi se dogodi nekakva svinjarija, prvo što mi padne napamet je «o, kako ovo može biti dobar tekst». Drugi ljudi, kada im se dogodi svinjarija, oni mogu samo opsovati, a eto, ja imam to veselje da mogu napisati nešto o tome.

Koji je prvi događaj kojeg se sjećate iz svoga djetinjstva? (Anica M.)

Ne sjećam se baš puno toga, uglavnom su to nekakve fotografije. Razmišljam gledajući fotografije, a uopće se ne sjećam kada su one uslikane. Ima jedan trenutak, kada moj brat i ja stojimo pored pune kariole kapule, to je nekakav prizor koji mi je ostao u sjećanju, ali više posredovanjem slike.

Vaša sam mlada sugrađanka koja vas često susreće po gradu. Oduvijek sam vas htjela zaustaviti i pitati jedno pitanje, ali mi je uvijek bilo neugodno. Ovako ipak imam više hrabrosti... Zanima me vaš osebujan način odijevanja, posebno mi je zanimljiv vaš šešir - da li je uvijek isti ili ih mijenjate? (Damira Č. - nagrađeno pitanje)

Ne mislim da je to nešto neobično, nesvakidašnje, naprosto ljudi nose šešire, u prošlosti su ih nosili i više nego danas. Šešir je najmuževniji odjevni predmet koji postoji i sviđa mi se nositi ga. Nisu uvijek isti, imam neku kolekciju šešira, no ne bih govorio koliko ih je da se ljudi ne bi prepali. Ali stalno ih kupujem i baš me veseli birati šešire.

Je li vama blagoslov ili prokletstvo biti ti? (Marina Š.)

Pompozno pitanje. Isto kao i svakoj drugoj osobi, ne mislim da sam drukčiji od ostalih, moja veselja se ne razlikuju od veselja drugih ljudi, i muče me racionalni ili iracionalni strahovi i sumnje kao i svakog drugog čovjeka.

Koliko mi vremena treba slalomom proći relaciju Donja Muć - Poskokova Draga... u mene Ferrari? (Mladen M. - nagrađeno pitanje)

Do Poskokove Drage se ne može Ferrarijem koji je tako jako nizak, kako je objasnio naš gradonačelnik. On bi se svakako loše proveo, njegov auto bi jako stradao da krene u Poskokovu Dragu. Moji ga junaci ne bi niti željeli vidjeti, a ako bi i došao jako bi se ružno ponijeli prema njemu, zlostavljali ga na različite načine, kako već moji junaci obično zlostavljaju te neke bahate moćnike.

Smatrate li da pisac mora stajati na braniku radničke klase, u vrijeme kada to malo tko hoće? ( Erol )

Iz mojih tekstova se dosta bjelodano vidi da sam ja osoba s dosta ljevičarskim stavovima, uvijek se trudim biti na strani slabijih, na strani manjina. Da li mislim da svaki pisac treba biti na strani radništva? Ne mislim, ima jako puno pisaca koji to ne čine, to je od pisca do pisca potpuno drukčije.

Glazba vam je u životu dosta bitna, što trenutno slušate?

Slušam jako puno toga. Jučer sam baš gledao kišu i poželio da ta zima napokon stane, i onda sam se sjetio pjesme Josha Rittera "Snow is Gone",  prekrasne pjesme o dolasku proljeća. To mi je popravilo jedno sumorno i kišno zimsko jutro. Još nisam čuo novog Casha, tomu se jako veselim, Leon Helm ima divan album, pa čovjek koji ima bizarno ime, zove se Elvis Perkins... Mogao bih sad nabrojati valjda 50 imena koja sam slušao u zadnje vrijeme, ali bilo bi to previše.

Nije li logičan slijed i neka buduća knjiga o glazbi, koju bi posvetili svojim glazbenim favoritima?

Iskreno neznam kako bih to napravio. Stalno razmišljam kako bih želio imati neki lik koji je diskofil, poput junaka iz "High Fidelityja" Nicka Hornbyja, ali nekako mi se čini da bih čitatelje time ugnjavio.

Možda bi kakva kolumna bila najbolja solucija?

Da, možda bi kolumna bila bolja, ali, vidjet ćemo... možda.

Što učiniti sa starim long-play pločama? (Željko D.)

Čuvajte ih i slušajte, ljepše su i od mp3-ca i cd-a. Ja sam bio budala pa sam se riješio svoje kolekcije i sad mi je užasno žao. No povremeno opet kupim kakvu ploču.

Napomena: autori nagrađenih pitanja svoju će nagradu, novi roman Ante Tomića "Čudo u Poskokovoj Dragi", uskoro primiti poštom na svoju kućnu adresu!