Vješt pripovjedač, Orhan Kemal ispleo je mnoštvo likova i događaja, ali ne samo aktualnih, nego i onih iz zanimljivih biografija balkanskih doseljenika u Tursku s početka 20.stoljeća.

U romanu se kroz priču o djevojci Džemili, tematizira tempo industrijalizacije, ljubav, borba za preživljavanje, nesigurnost, siromaštvo, ali isto tako u tekstu dominira snažan etos, ponos tih ljudi, i posebno mlade djevojke koja je središnja figura romana.

Orhan Kemal (15.09.1914.- 02.06.1970.) rodio se u Adani (Turska); njegov otac postao je član Parlamenta prvog saziva turske nacionalne skupštine, i osnivač je Narodne stranke 1930. Posljedice njegovih politički aktivnosti odvele su obitelj u emigraciju u Siriju, ostavljajući njihovog sina bez školovanja. Ovi su događaji navedeni u romanu "Kuća moga oca"(1949).

Kasnije se vratio u svoj rodni grad, te radio razne poslove u tvornicama pamuka, kao zaposlenik u Fondaciji za borbu protiv tuberkuloze. Taj period njegovog života uključujući i njegovu ženidbu sa kćerkom jugoslavenskog emigranta 1937., postao je temom četiri buduća romana.

Tijekom služenja vojnog roka 1939., bio je osuđen na 5 godina zatvora zbog svog političkog djelovanja. Taj period, kada se družio sa Nazimom Hikmetom u državnom zatvoru u Bursi, imao je važan utjecaj na njegove socijalističke poglede. Njegovi memoari iz ovog perioda također su objavljeni u obliku knjige. Preselio se u Istanbul 1951., kada je počeo stalno pisati i živjeti od toga.

Njegova se djela često odvijaju oko običnih ljudi koji se bore za egzistenciju. Ispočetka inspiriran vlastitim iskustvom iz 30-tih istraživao je različite teme: probleme radnika na farmama i u tvornicama, otuđenje radnika migranata u velikim gradovima, živote zatvorenika, slijepu predanost službi, siromašna djeca, te represija i eksploatacija žena.

Napisao je 38 knjiga (28 romana i 10 knjiga priča); po nekima od njih su snimljeni filmovi. U svojim djelima Orhan Kemal nikada nije samo promatrač; on se trudi poticati ljude da postignu više u svojim životma i u tome koristi realizam, koji je poučan, i opominjući.

Umro je 1970 u Sofiji, pokopan je u Istanbulu.

Orhan Kemal pravim imenom Mehmet Raşit Öğütçü (r. 1914. Adana, Turska – u. 1970. Sofia, Bugarska) turski je pisac koji i danas, 46 godina nakon smrti, spada u red sveprisutnih, omiljenih i najznačajnih književnika. Tijekom života pisao je pod različitim pseudonimima: Rašit Kemal i Orhan Rašit, a 1942. u glasilu Yuruyus počeo je objavljivati pjesme i priče pod pseudonimom Orhan Kemal. Na početku je pisao samo pjesme, a nakon susreta s Nazimom Hikmetom okrenuo se pisanju priča. Romani Orhana Kemala mogu se svrstati u dvije skupine. Prvu skupinu čine romani koji obrađuju piščev vlastiti život te nove društvene okolnosti, poredak i društvo koje iz njih proizlazi, a radnja im se odvija uglavnom u Čukurovi i okolici. Drugu skupinu čine romani koji obrađuju život ljudi u Istanbulu i okolici: život radnika u velikom gradu, zanatlija i uličnih trgovaca.

Među mnogobrojnim njegovim djelima najznačajnija su: priča "Bir Yılbaşı Macerası" (1941.), zbirke priča "Ekmek Kavgası" (1944.), novela "72. Koguş" (1954.), romani "Baba Evi" (1949.), "Cemile" (1952.), "Murtaza" (1952.), "El Kizi" (1960.), "Gurbet Kuşlari" (1962.), "Sokakların Çocuğu" (1963.), "Kötü Yol" (1969.); "Zločin", "Gospođino imanje" i "Bjegunac" iz trilogije "Polja nade" i brojni drugi romani, te autobiografijski memoari "Nazım Hikmet’le Üç Buçuk Yıl" (1965.). Nakon smrti, u njegovu čast, 1971. ustoličena je književna nagrada „Orhan Kemal“.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.