Šesnaestogodišnja Gulu mlada je djevojka koja odrasta u Turskoj 50-ih godina. Kao i mnogi drugi njezini vršnjaci, od ranog djetinjstva radi u tvornici za preradu pamuka čiji je vlasnik veliki zemljoposjednik, gospodin Muzafer, no sve što zaradi uzme joj otac, naočiti Džemšir, naviknut na lagodan život i provođenje svoje samovolje.

Gulu je u ljubavnoj vezi s mladićem Kemalom, pripadnikom arapske manjine na koju mještani gledaju sa zazorom, s kojim sanja o zajedničkoj budućnosti. No, njihovoj sreći na put se ispriječe Guluini otac i brat te je odlučuju prodati Muzaferovu nećaku Ramazanu, neuglednom, smiješnom čovječuljku koji je bacio oko na djevojku. U neočekivanoj bujici događaja potaknutih gramzivošću i pohlepom Guluinih bližnjih, nesretna je djevojka odlučna izboriti se za sebe i stati na kraj tome da joj drugi kroje sudbinu. No, hoće li u tome uspjeti…

"Zločin" je prvi dio trilogije "Polja nade" o vječnome ratu između nemilosrdnih moćnika, bogatih zemljoposjednika i siromašnoga naroda, o pojedincima koji vođeni očajem i izmoreni bijedom ne biraju sredstva da se popnu na društvenoj ljestvici, o nevinoj mladenačkoj ljubavi koja gubi bitku s prepredenim planovima onih koji, lišeni ikakvih moralnih načela, iz svega žele samo izvući svoju korist.

Kroz priču o stanovnicima jednoga mjesta i njihovim životima, autor prodire dublje te pruža fascinantan uvid u život u Turskoj 50-ih godina, u politička previranja, promjene koje dolaze te nepravedan i nepovoljan položaj žene. U njegovom su fokusu obični ljudi, neprilagođeni pojedinci koji se bore za svoju egzistenciju. Trilogija Polja nade eklatantan je prikaz prilika u ruralnom prostoru Turske tog vremena, u čijem je središtu žena suprotstavljena autoritarnim i potčinjavanju sklonim muškarcima.

Orhan Kemal pravim imenom Mehmet Raşit Öğütçü (r. 1914. Adana, Turska – u. 1970. Sofia, Bugarska) turski je pisac koji i danas, 46 godina nakon smrti, spada u red sveprisutnih, omiljenih i najznačajnih književnika. Tijekom života pisao je pod različitim pseudonimima: Rašit Kemal i Orhan Rašit, a 1942. u glasilu Yuruyus počeo je objavljivati pjesme i priče pod pseudonimom Orhan Kemal. Na početku je pisao samo pjesme, a nakon susreta s Nazimom Hikmetom okrenuo se pisanju priča. Romani Orhana Kemala mogu se svrstati u dvije skupine. Prvu skupinu čine romani koji obrađuju piščev vlastiti život te nove društvene okolnosti, poredak i društvo koje iz njih proizlazi, a radnja im se odvija uglavnom u Čukurovi i okolici. Drugu skupinu čine romani koji obrađuju život ljudi u Istanbulu i okolici: život radnika u velikom gradu, zanatlija i uličnih trgovaca.

Među mnogobrojnim njegovim djelima najznačajnija su: priča "Bir Yılbaşı Macerası" (1941.), zbirke priča "Ekmek Kavgası" (1944.), novela "72. Koguş" (1954.), romani "Baba Evi" (1949.), "Cemile" (1952.), "Murtaza" (1952.), "El Kizi" (1960.), "Gurbet Kuşlari" (1962.), "Sokakların Çocuğu" (1963.), "Kötü Yol" (1969.); "Zločin", "Gospođino imanje" i "Bjegunac" iz trilogije "Polja nade" i brojni drugi romani, te autobiografijski memoari "Nazım Hikmet’le Üç Buçuk Yıl" (1965.). Nakon smrti, u njegovu čast, 1971. ustoličena je književna nagrada „Orhan Kemal“.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.