Uslijed političkih previranja, nadolazećih izbora i borbe demokrata i republikanaca za prevlast, situacija u Turskoj sve je napetija. Gospodin Muzafer, vlasnik imanja, razapet je između dviju stranki i vodi tihi rat s nezadovoljnim radnicima, dok Gulu provodi svoje prve dane na imanju slomljena duha, prisiljena udati se za Ramazana kojega ne voli i ožalošćena zbog Kemalove smrti.

Jedan susret i razgovor Gulu i Muzafera stubokom im mijenja sudbinu, ali i živote ostalih stanovnika imanja koji, zatečeni novim prilikama, ponovno ne prežu ni od čeg, pa si spletkarenjem, smicalicama i prevarama utiru put do što povoljnijeg položaja. Kome će to poći za rukom, a koga će stići kazna...

"Gospođino imanje" drugi je dio trilogije "Polja nade" o vječnome ratu između nemilosrdnih moćnika, bogatih zemljoposjednika i siromašnoga naroda, o pojedincima koji vođeni očajem i izmoreni bijedom ne biraju sredstva da se popnu na društvenoj ljestvici, o nevinoj mladenačkoj ljubavi koja gubi bitku s prepredenim planovima onih koji, lišeni ikakvih moralnih načela, iz svega žele samo izvući svoju korist.

Kroz priču o stanovnicima jednoga mjesta i njihovim životima, autor prodire dublje te pruža fascinantan uvid u život u Turskoj 50-ih godina, u politička previranja, promjene koje dolaze te nepravedan i nepovoljan položaj žene. U njegovom su fokusu obični ljudi, neprilagođeni pojedinci koji se bore za svoju egzistenciju. Trilogija "Polja nade" eklatantan je prikaz prilika u ruralnom prostoru Turske tog vremena, u čijem je središtu žena suprotstavljena autoritarnim i potčinjavanju sklonim muškarcima.

Orhan Kemal pravim imenom Mehmet Raşit Öğütçü (r. 1914. Adana, Turska – u. 1970. Sofia, Bugarska) turski je pisac koji i danas, 46 godina nakon smrti, spada u red sveprisutnih, omiljenih i najznačajnih književnika. Tijekom života pisao je pod različitim pseudonimima: Rašit Kemal i Orhan Rašit, a 1942. u glasilu Yuruyus počeo je objavljivati pjesme i priče pod pseudonimom Orhan Kemal. Na početku je pisao samo pjesme, a nakon susreta s Nazimom Hikmetom okrenuo se pisanju priča. Romani Orhana Kemala mogu se svrstati u dvije skupine. Prvu skupinu čine romani koji obrađuju piščev vlastiti život te nove društvene okolnosti, poredak i društvo koje iz njih proizlazi, a radnja im se odvija uglavnom u Čukurovi i okolici. Drugu skupinu čine romani koji obrađuju život ljudi u Istanbulu i okolici: život radnika u velikom gradu, zanatlija i uličnih trgovaca.

Među mnogobrojnim njegovim djelima najznačajnija su: priča "Bir Yılbaşı Macerası" (1941.), zbirke priča "Ekmek Kavgası" (1944.), novela "72. Koguş" (1954.), romani "Baba Evi" (1949.), "Cemile" (1952.), "Murtaza" (1952.), "El Kizi" (1960.), "Gurbet Kuşlari" (1962.), "Sokakların Çocuğu" (1963.), "Kötü Yol" (1969.); "Zločin", "Gospođino imanje" i "Bjegunac" iz trilogije "Polja nade" i brojni drugi romani, te autobiografijski memoari "Nazım Hikmet’le Üç Buçuk Yıl" (1965.). Nakon smrti, u njegovu čast, 1971. ustoličena je književna nagrada „Orhan Kemal“.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.