Nakon ubojstva Muzafera i paleža imanja, Habip bježi u nepoznato, skrivajući se od vlasti i policije. Put ga nanosi u dvorište „udovice“ Hadžer, čestite mlade žene koju je muž napustio prije sedam godina i ostavio samu s djetetom. Spletom okolnosti, između tih dvoje ljudi, preopterećenih vlastitim brigama i problemima, rađa se posebna povezanost...

"Bjegunac" je treći nastavak trilogije "Polja nade" u kojemu Orhan Kemal živopisno i uvjerljivo oslikava seoski život ispunjen intrigama, predrasudama i zločinima. U njegovom je središtu žena koja se bori za svoja prava i samostalno donošenje odluka. Uz napetost koja prema kraju sve više raste, roman se odlikuje i blagim erotskim elementima, a glavna se junakinja bori s vlastitim moralnim dilemama, ali i uvriježenim etičkim načelima zajednice.

"Polja nade" je trilogija u kojoj autor, kroz priču o stanovnicima jednoga mjesta i njihovim životima, prodire dublje te pruža fascinantan uvid u život u Turskoj 50-ih godina, u politička previranja, promjene koje dolaze te nepravedan i nepovoljan položaj žene. U njegovom su fokusu obični ljudi, neprilagođeni pojedinci koji se bore za svoju egzistenciju. Trilogija je eklatantan prikaz prilika u ruralnom prostoru Turske tog vremena, u čijem je središtu žena suprotstavljena autoritarnim i potčinjavanju sklonim muškarcima.

Orhan Kemal pravim imenom Mehmet Raşit Öğütçü (r. 1914. Adana, Turska – u. 1970. Sofia, Bugarska) turski je pisac koji i danas, 46 godina nakon smrti, spada u red sveprisutnih, omiljenih i najznačajnih književnika. Tijekom života pisao je pod različitim pseudonimima: Rašit Kemal i Orhan Rašit, a 1942. u glasilu Yuruyus počeo je objavljivati pjesme i priče pod pseudonimom Orhan Kemal. Na početku je pisao samo pjesme, a nakon susreta s Nazimom Hikmetom okrenuo se pisanju priča. Romani Orhana Kemala mogu se svrstati u dvije skupine. Prvu skupinu čine romani koji obrađuju piščev vlastiti život te nove društvene okolnosti, poredak i društvo koje iz njih proizlazi, a radnja im se odvija uglavnom u Čukurovi i okolici. Drugu skupinu čine romani koji obrađuju život ljudi u Istanbulu i okolici: život radnika u velikom gradu, zanatlija i uličnih trgovaca.

Među mnogobrojnim njegovim djelima najznačajnija su: priča "Bir Yılbaşı Macerası" (1941.), zbirke priča "Ekmek Kavgası" (1944.), novela "72. Koguş" (1954.), romani "Baba Evi" (1949.), "Cemile" (1952.), "Murtaza" (1952.), "El Kizi" (1960.), "Gurbet Kuşlari" (1962.), "Sokakların Çocuğu" (1963.), "Kötü Yol" (1969.); "Zločin", "Gospođino imanje" i "Bjegunac" iz trilogije "Polja nade" i brojni drugi romani, te autobiografijski memoari "Nazım Hikmet’le Üç Buçuk Yıl" (1965.). Nakon smrti, u njegovu čast, 1971. ustoličena je književna nagrada „Orhan Kemal“.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.