Knjiga "Ljudsko odnošenje" Hotimira Burgera sastoji se od kraćeg predgovora, u kojemu se nastoji pokazati do koje mjere je odnos kao odnos ključna dimenzija ljudskoga opstanka i ljudskoga odnošenja, i od deset studija.

Osnovna tematika knjige upire na tezu da je čovjekova fundamentalna odlika da stvara odnose, a ta se sposobnost ili kompetencija bazira na iskustvu odnosa kao odnosa. U prvoj studiji pokazuje se kako su taj problem formulirali S. Kierkegaard u svojoj filozofiji egzistencije, K. Marx u svojoj historiziranoj antropologiji i filozofiji prakse, H. Plessner u svojoj filozofskoj antropologiji utemeljenoj na ideji ekscentrično pozicionalnosti i E. Cassirer u okviru svoje filozofije simboličkih formi.

Analiza Plessnerove "teorije smijeha i plača“ (sadržane u njegovoj knjizi "Smijeh i plač") pokazuje do koje mjere i u kojem smislu mogu fenomeni smijeha i plača biti ne samo indikatori suspenzije ljudskoga odnošenja, koja je osnovni poticaj za njihovo pojavljivanje, nego i to kako čovjek artikulira odnose u stanovitim fundamentalnim perspektivama.

U studiji o jeziku se pokazuje kakvu ulogu u ljudskoj odnošajnosti ima jezik, kako jezična aktivnost, s jedne strane, artikulira ljudske odnose, omogućuje opredmećenje pojava, te kako se u teorijama jezičnog čina jezik otkriva kao djelovanje koje i samo stvara odnose.

Studija o pojmu osobe pokazuje najprije osebujni ontologijski status osobe – pozivanjem na Hegelove zamisli i na druge autore – pokazuje se  iskon pojma osobe iz teatarskoga svijeta a osnovna je teza studije da donošenje odluka određuju identitet osobe. 

U studiji o osjećajima najprije se pokazuju poteškoće koje imaju svi pokušaji opredmećenja osjećaja i njihova sistematizacija. Zatim se pokazuje smisao razlike između pojmova osjećaja i emocija, a potom uloga pojedini osjećaja – resantimana, nostalgije, stida itd. – u ljudskom opstanku, te uloga osjećaja i emocija u  religijskoj nastrojenosti ljudskih pojedinaca.

Studija o ljudskoj slobodi nastoji analizom i komentarom istoimene knjige J. Nida-Rümelina pokazati do koje mjere je prihvatljivo sužavanje slobode na etičku dimenziju te na racionalno obrazlaganje odluka i njihovoga donošenja – a to obuhvaća onda probleme ljudskog dostojanstva, poniženja, djelovanja itd  - te kako u poimanje ljudske slobode valja uključiti stvaralaštvo kao njenu bitnu dimenziju. Pri tome se baš artikulacija odnosa pokazuje kao ključni moment.

Analize doživljaja vremena u Krležinom stvaralaštvu, iako ta doživljaj u njega nema striktno antropologijsku perspektivu niti teorijsku intenciju, pokazuju kako se poetska imaginacija približava filozofskom i antropologijskom razumijevanju vremena, iako joj to nije bila nakana. Na tekstu Krležinih Balada Petrice Kerempuha, njegove rane lirike, Areteja te osobito romana Na rubu pameti, a na temelju metafora bivši ljudi, mrtvo vrijeme i ljudska glupost, pokazuje se kako se je Krleža približio shvaćanju vremena koje je uobličio Aurelije Augustin. 

Osnovna tema ovih tekstova potom se razvija s obzirom na ideju transcendentalne antropologije kao jedne inačice suvremenoga antropologijskoga mišljanja, koja je u suvremenim diskusijama – osobito u H. Krämera, Th. Rentscha i H. Fahrenbacha – artikulirana i razvijana s osloncem i pozivanjem na  Plessneraovu filozofsku antropologiju.

Rasprava o odnosu filozofske antropologije spram humanizma, koja se temelji na tezi da filozofska antropologija predstavlja najkompleksnije, najkonzistentnije i najcjelovitije znanje o čovjeku, te da stoga ona daje najprimjereniji horizont za poimanje humanizma, sažimlje se u misao da je humanizam praktička antropologija. U tekstu se nadalje, pokazuje koji su to motivi filozofske antropologije ključni za razumijevanje humanizma: to je prije svega ljudska neustanovljenost  i uobličljivost, kako se praktička tj. humanistička uloga filozofske antropologije artikulira u kritici objektivizma i odatle proizašlog raspolaganja ljudskim pojedincima.

Sve ove rasprave nalaze zajednički horizont i stanovitu poantu u studiji o filozofskoj antropologiji kao prvoj filozofiji. U tekstu se najprije naznačuje historijat prve  filozofije – njeno utemeljenje u Aristotela te njene preobrazbe u Descartesa, Ch. Wolfa, Kanta i Hartmanna i napokon u K.-O. Apela - a potom se  primat filozofske antropologije u suvremenoj filozofiji nastoji fundirati  u  kompetenciji čovjeka da iskusi odnos kao odnos  kao temeljnoj ljudskoj kompetenciji. A ljudske kompetencije – i ponajprije baš kompetencija  da se iskusi odnos kao odnos – tema su ponajprije baš filozofske antropologije.

Intencija je autora bila da temeljnu zamisao o ljudskom iskustvu odnosa kao odnosa tekstualno utemelji a potom oprimjeri na temama i fenomenima kojima se bave ovdje okupljene studije.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.