Ustala sam po noći, otvorila sam prozor, svukla sam svoju spavaćicu, kiša je nemilice padala, čekala sam pred otvorenim prozorom da uđe hladnoća i da me ubije. Kad umrem, poći ću ravno u raj. (...) Preko mosta, koji je tanji od jedne vlasi i oštriji od noža, mogu letjeti do sedmog neba. (...) Ondje stoji jedno stablo. Allah će me upitati: Hoćeš li još? Ja ću odgovoriti: Neću. (...) Vidjela sam pred svojim očima svoje mrtvo tijelo kako leži na kiši i otišla sam s njim na groblje u İstanbulu. Za mnom dolaze moj otac, bosonog, moja majka, bosonoga, moja braća gola i bosa, moja baka (...). Padala je kiša na groblju u İstanbulu, njihovi plačljivi glasovi govorili su u zboru: Ne idi. Ne idi. Gitme, gitme.

Njemačko-turska književnica Emine Sevgi Özdamar izgradila je u autobiografskim djelima magično-poetski narativ i osebujan jezik kao sintezu materinskoga turskog i svojega drugog jezika, njemačkog, na kojemu piše.

Njemačko-turska književnica Emine Sevgi Özdamar (1946., Malatya, Turska), autorica romana "Život je karavansaraj ima dvoja vrata na jedna sam ušla na druga izišla" (1992.), "Most na Zlatnom rogu" (1998.) i "Čudne zvijezde zure u Zemlju" (2003.) te zbirki pripovjedaka "Jezik moje majke" (1990). i "Dvorište u zrcalu" (2001.), izgradila je u autobiografskim djelima magično-poetski narativ i osebujan jezik kao sintezu materinskoga turskog i svojega drugog jezika, njemačkog, na kojemu piše.

Književnica, glumica i redateljica Özdamar jedna je od najcjenjenijih predstavnica interkulturalne književnosti u suvremenoj književnosti njemačkoga jezičnog izraza.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.