Sasvim je razvidno da se novo varaždinsko književno stvaralaštvo ne libi distancirati od programa gotovo istrošene romantičarske kantilene pasivnog lirskog sanjara koji pulsira po valeurima motiva srednjovjekovnih spiritističkih seansi, u korist oporih, drskih i suspensno nervoznih sumnji prema polju materijalne egzistencije uz superiorno razvikani bourgeois arhitektonski obzor.

Obol najdosljednijeg prispodobljavanja tog, uvjetno rečeno, alternativnijeg prosedea književnih strujanja inklinira pjesnička zbirka Dragutina Pakšeca "Poslije kiše". Jasno, nizom signala koji se prelamaju u predstavljenom pjesničkom opusu, ekskluzivitet sofisticiranije, intelektualnije, eruditivnije preferencije u pisanju bez sumnje može se locirati na pojedinim mjestima kao bitna strukturna odrednica. Međutim, prije intuitivno/instinktivno nego cerebralno povezan s evolucijom očekivanja glede suvremenog varaždinskog umjetnika, autor se svjesno sažima u svjedočenja o etičkoj malformaciji zbilje pletenjem analogija direktno s ulice, pločnika, ali i kockarnica, bordela, sumornih barova suburbije. Možemo ustvrditi, boemska ars combinatoria, što znači eksplicitno konfesionalna, vjerodostojna.
b Pakšecova izvorna i samostalna estetska energija nudi autentičnost koja spontanošću i neposrednošću probija barijere redukcijskih karaula nad kojima punu vlast ima akademska sterilnost umjetnosti riječi izuzeta od artističke artikulacije iskustva furije života na vlastitoj koži. Taj monokromatski ton, mahom na sažet način, sročen hrabrom jednostavnošću, ima veću nosivost nego što se na prvi pogled čini; iza škrtih, britkih, uškopljenih storija, stoje platna širokih razmjera, djeluje fluid snolikih snimaka na kojima nije teško prepoznati splin ordinarnog postojanja.
Robertino Bartolec

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.