Knjiga obuhvaća povijest karikature u Hrvatskoj od početaka do 1940. godine. Sadržaj je podijeljen na deset poglavlja.

Nakon uvoda u kojem je obrazložena koncepcija i vremensko ograničenje teme, u poglavlju o teorijsko-metodološkim i povijesnim značajkama karikature pružen je uvid u najznačajnije teorijske doprinose iz svjetske literature, razmatran odnos “visoke” i “popularne” umjetnosti, predložena tipološka podjela karikature i njezina tematska raznovrsnost.

Nakon sažetog pregleda svjetske povijesti karikature u Europi i Americi dio o historiografiji karikature u Hrvatskoj kritički razmatra dosadašnju literaturu i predstavlja povijesni pregled različitih pristupa ovoj temi kroz likovnu kritiku, esejistiku i malobrojne znanstvene radove.

U poglavlju o pretpovijesti karikature u Hrvatskoj riječ je o primjerima koji su prethodili prvom razdoblju koje je određeno najstarijom karikaturom iz 1846. godine i 1900. godinom, kada su se izdavali pravaški humorističko-satirički listovi i časopisi koji su donosili pretiske karikatura pretežno iz njemačkog jezičnog područja.

U kratkom drugom razdoblju (1901. - 1906.) značajne su uloge karikaturista Menci Clementa Crnčića u časopisima Čauš i Satir, te Dragana Melkusa u časopisu Knut, koji su se kvalitetom radova i tematskom raznovrsnošću približili srednjoeuropskoj razini i suvremenom shvaćanju karikature.

U trećem, najproduktivnijem razdoblju (1906. – 1940.) razvija se čitav niz vrsnih karikaturista (Branimir Petrović, Frano Branko Angeli Radovani, Pjer Križanić, Sergej Mironović, Slavko Vereš, Ivo Režek, Jozo Kljaković, Ivo Tijardović)) koji mnoge značajne radove objavljuju u zagrebačkim Koprivama i splitskom Duji Balavcu (Emanuel Vidović, Zvonimir Rakamarić, Antun Zuppa) .

Uz brojne do sada nepoznate podatke o humoristično-satiričkoj periodici te dnevnim listovima i revijama, mnoštvo do sada nepoznatih podataka o hrvatskim karikaturistima povezano je s interpretacijama njihova likovnog izraza.

U zaključnom dijelu obrazložen je prijedlog periodizacije povijesti karikature, precizirane su posebnosti odnosa slike i teksta u karikaturi, istaknut je značaj akademskih slikara koji su izrađivali i objavljivali karikature, definirane su regionalne razlike i posebnosti likovnog izraza karikaturista koji objavljuju u zagrebačkom tisku i splitskog kruga karikaturista.

Nadalje, povijest karikature u Hrvatskoj razmatrana je u srednjoeuropskom kontekstu te u odnosu prema stilskim stremljenjima u slikarstvu, a također je istaknuta i nužnost interdisciplinarnog pristupa istraživanju zbog složenosti konteksta.

Tekstu je priloženo nekoliko tabela s podacima o karikaturistima i periodici, uz veliki broj ilustracija koje trebaju svakog karikaturistu predstaviti s dvije do pet karakterističnih karikatura.

Frano Dulibić radi kao izvanredni profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te kao vanjski suradnik predaje na Akademiji likovnih umjetnosti. Bavi se istraživanjem hrvatskog slikarstva i kiparstva prve polovice 20. stoljeća, poviješću karikature, ilustracije i stripa, sudjeluje u znanstvenim projektima i na simpozijima te je aktivist u akcijama za zaštitu javnog prostora i kulturne baštine. Objavljuje knjige, znanstvene i stručne radove te je autor koncepcija i tekstova za izložbe.

Objavljene su njegove knjige "Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940." (2009.), "Oto Reisinger" (2008.) i "Slikarstvo Vladimira Varlaja" (2011.). Predsjednik je Upravnog vijeća Instituta za povijest umjetnosti, dopredsjednik DPUH-a i član AICA-e. Održao je mnogo javnih predavanja i organizirao niz tribina i izložaba.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.