"Muškarac koji sjedi u hodniku" i "Bolest smrti" dva su naizgled krhka teksta velike francuske spisateljice Marguerite Duras. Obrnuto simetrični, komplementarni, kao figure tvrde i meke „pornografije". Oba su beznadna po istoj formuli tragične filozofije ljubavi, oba su na svoj način radikalna i bezuvjetna.

Ženska stvaralačka fantazija u oba teksta povezuje simboličko muško i simboličko žensko, kao i ljubav i smrt, u pokušaju dijaloga, na putu od grubosti do ironije, u energiji razmjene, na rubu ljubavi. Opstanak para, međutim, nemoguć je, kao i trajna sreća. Ostaje pustolovina želje, kao pokušaj uživljavanja u tudu dušu i svijest.

Marguerite Duras uspijeva dovesti čitatelja, taj udaljeni objekt svoga zavođenja, do samog ruba halucinirane naslade. I do otvaranja Drugome.

Marguerite Duras rođena je i odrasla u francuskoj koloniji blizu Saigona (tj. Ho-Ši-Mina), gdje su joj roditelji bili nastavnici. Djetinjstvo u močvarnoj pustoši rižišta u delti Mekonga, osjećaj miješanja kultura, svijest o obiteljskoj marginalnosti, izazovi nesputane (pa i spolne) slobode elementi su stilizirane spisateljičine biografije još od njezina prvog uspješnog romana «Brana na Pacifiku» (1950) do najpoznatijeg romana iz zrele dobi «Ljubavnik» (1984). S osamnaest godina zauvijek dolazi u Francusku; slijede studij, brak s R. Antelmeom, rat, pokret otpora, deportacija muža, rođenje sina, burne ljubavi.

Već se u prvim njezinim romanima sluti iznimna darovitost, osebujan glas, mješavina lirskoga i epskoga, realističnoga i simboličkoga. Iako je načitana i književno izobražena, izbjegava intelektualizam. Po uvjerenju o moralnoj odgovornosti pisca pripada avangardi; njezin politički i filozofski stav (da treba demokratizirati svijet i odnose među ljudima) stalno je prisutan u raznolikom i svestranom umjetničkom djelovanju.

Postala je slavna kasnih 1950-ih scenarijem za film A. Resnaisa «Hirošimo, ljubavi moja» (1959) te kratkim lirskim romanom «Moderato cantabile» (1958). Slijede djela iz tzv. indijskog ciklusa, koji čine romani «Vicekonzul» (1965), «India Song» (1973), «Ljubav» (1969). Iz te je faze njezino možda najbolje djelo «Ushićenje Lol V. Stein» (1964).

U 1970-ima se, u osobnoj i književničkoj krizi, okreće filmu i kazalištu te stvara novi izraz i osobnu minimalističku estetiku art-filma s tipičnim odvajanjem tonske vrpce i slike koje se razmimoilaze ali i spiralno prepleću.

Početkom 1980-ih, iako liječena ovisnica o alkoholu, ulazi u najplodniju fazu u kojoj se koristi svojim životnim, filmskim i književnim iskustvom svarajući romane «Ljubavnik, Emily L.» (1987) i «Ljetna kiša» (1990).

Duras svoje djelo gradi na djelomičnoj analogiji između erotizma i pisma. Kroz neizrečeno, kroz elipse, šutnje i prazninu, fantomske likove i nijeme strasti, kroz glazbu riječi i tjelesnost jezika ona teži strastvenoj pjesničkoj sintezi bića, bitka i izraza, pluralističkom univerzalizmu. Autorica je više od 80 djela, jedna od najprevođenijih i najproučavanijih suvremenih francuskih pisaca.

(Preuzeto iz "Leksikona stranih pisca", Školska knjiga, 2000.)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.