Jurica Pavičić kreće od lapidarnog, kanonskog izbora deset autora i dvanaest filmova, no svakim esejom duboko zasijeca u dominantne filmske stilove i tematske mijene hrvatskog filma, i još dublje u povijesne, društvene i ekonomske fenomene hrvatskog društva, ispisujući izvanredne ekskurse na temu turizma, legitmiteta vlasti, ili etičkih atributa građanstva.

U načelu, televizija je komercijalno-populistički, srednjestrujaški, producentsko-scenaristički medij. Film je elitističko-nekonvencionalni medij, redateljskih vizija koje istražuju nove umjetničke prostore medija. No nedvojbeno, razlika između onog najboljeg od televizijskih serija, i onog najboljeg od svjetskog filma, posljednjih se godina smanjuje.

Desetljećima su u Njemačkoj masovna silovanja bila tabu. Trebalo je vremena da se taj kompleks ponovo otvori, i to prvenstveno kao pitanje ratnih zločina, ne kao revizionistički pokušaj izjednačavanja krivnje, niti kao pitanje 'časti njemačkih žena'.

Literarni amalgam u kojem svakodnevica postaje začudna, i obratno, u kojem začudan svijet postaje prepoznatljiv i svakodnevan... Ovdje na djelu imamo jako finu književnost. Sasvim ozbiljnu književnost. I to po svim linijama. 'O čajnicima i ženama' funkcionira u detalju, u cjelini; kao poezija, kao roman; kao roman o ženama, kao žensko pismo.

Revoluciji, ubijenoj asketizmom, treba ljubav. Ali i više, ljubavi, kakva jest u svojoj trećoj 'civilizaciji', ispražnjenoj od sadržaja i pretvorenoj u robnu razmjenu preko društvenih mreža, treba revolucija. Srećko Horvat, u svojoj knjizi 'Radikalnost ljubavi' kaže, citirajući Rimbauda, ljubav treba ponovo izmisliti. Danas više no ikad.