Ova trosložna romaneskna cjelina (Jedan razgovor za uvod; 38 poglavlja o radu u kamenu; Jedno buđenje za kraj) senzbilnoga naslova, otvara niz zanimljivih pitanja o trenutcima i načinima umjetničkog stvaranja, o dilemana kroz koje prolaze umjetnici tijekom rada, o nedostaku žudnje za umjetničkim djelom, o svjetovima u kojima se ne čuju zvukovi, o pogledima kojim se govori, o metamorfozama tijela, njegovim...

Kenneyeva knjiga otkriva dosta tople vode, ali i ta topla voda zna biti itekako ljekovita, jer čitatelja potiče na promišljanje tema kojima se nikako ne može odreći prefiks egzistencijalne važnosti, ma koliko znala biti u neugodna, kad je u pitanju suočavanje s vlastitom zbiljom. To je ujedno i najveća vrijednost knjige, dok za eventualne perspektive nažalost vrijedi pravilo slavnog američkog bejzbolaša...

Priča o malom Arapu iz pansiona za djecu prostitutki priča je o identitetu, i životu općenito. Madam Rosa kaže da život može biti lijep i da to ljudi još ne kuže pa dok čekaju da se to dogodi moraju živjeti. Mali Momo nema puno povjerenja u život, ali ima u velike brojeve: uz promet koji je njegova majka imala nitko ne može tvrditi da je njegov otac – to mu jamči zakon velikih brojeva.

Sedamdesetih godina Parsons je bio novinarska zvijezda NME-a. Iz kultnog glazbenog časopisa otišao je krajem punk razdoblja, a na zao glas dolazi serijom seksističkih ispada kao komentator BBC-a i kolumnist Daily Mirrora. Prodajući jeftine štoseve Parsons piše, recimo, da žene ne bi trebale piti – „jer su pijanci glasni, nepodnošljivi, sentimentalni i glupi, a žene su takve i kad su trijezne“, ili pak...

U žrtvenom ritualu, kako ga Burkert zorno analizira i dokumentira, prožimaju se radosti slavlja i užas smrti, o čemu svjedoči i trodjelna struktura rituala: Ubijanje, koje se nalazi u središtu radnje, zaokruženo je pripremnom fazom, “sakralizacijom”, koja često poprima oblik procesije, te fazom “desakralizacije”, ponovne uspostave svakodnevice i prijelaza prema njenim obrascima. Tu je posebna...

Šnajderove priče iz ove zbirke plešu negdje na rubovima nostalgije, one koja se kratko i jasno može iskazati rečenicom tipa – «Ta kutija jest moje djetinjstvo». Prošlost je ta koja u životima njegovih likova funkcionira kao nekakva crta poravnanja, bez obzira na to što je se onda, kada je bila sadašnjost, takvom nije uopće percipiralo. Šnajderovi likovi, čak i ako nisu suočeni s traumatskim stanjima...