Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 27.04.2015.

Enrique Vila-Matas : Duh Dylana


U dugom nizu konkurentnih spisatelja (od kojih su prošlogodišnji favoriti bili Ngũgĩ wa Thiong’o, Svetlana Alexievich, Haruki Murakami i ostali) skrivaju se i Adam Zagajevski, Laszlo Krasznahorkai, Enrique Vila-Matas – a to su samo neka od imena koja se stalno spominju u kontekstu vrhunskih književnika koji možda zavrijeđuju i Nobelovu nagradu.
Osim što je izuzetno teško predvidjeti tko će je na kraju dobiti (početna nobelovska lista za književnost sadrži oko 200 imena), još je i teže znati tko je sve nominiran, o čemu točno piše, i koliko je to zapravo književno relevantno.

Neću ulaziti u polemiku koliko je Nobelova nagrada politički motivirana (primjerice argentinski pisac Jorge Francisco Isidoro Luis Borges nikada je nije dobio, možda zbog svoje podrške određenim desničarskim diktatorima), no svakako je sigurno da je njezin medijski sjaj još uvijek neprikosnoven – i to toliko da čak i poprilično intimni pisci poput prošlogodišnjeg laureata Patricka Modianoa mogu postati mainstream.


Rad Enriquea Vila-Matasa, španjolskog romanopisca rođenog 31. ožujka 1948. godine, do sad mi je bio sasvim nepoznat. No u mojim rukama nije završila njegova "Dublineska“ ili "Batleby i družina“ već posljednje kod nas prevedeno djelo "Duh Dylana“ (dok je u Španjolskoj 2014. izdan i "Nelogični Kassel“, Kassel no invita a la lógica).

"Duh Dylana“, sasvim slično kao u jednoj sceni iz filma "Opasne misli“ (1995), nije toliko usmjeren prema duhu Dylana Thomasa, već prema onom drugom Dylanu, Bobu Dylanu, bardu moderne glazbe, premda je i Dylan Thomas u tekstu prisutan.

Pripovjedač će u svojstvu profesora književnosti na književnom kongresu o Propasti u švicarskom Saint Gallenu upoznati mladoga Vilniusa, koji neodoljivo nalikuje spomenutom Bobu Dylanu, i to toliko da će ovaj u zračnoj luci nevoljko davati autograme zavedenim prolaznicima usput govoreći kako on nije taj za kojeg za smatraju, da on nije Bob Dylan, koji je btw stariji nekih 40 godina.

No, zaplet ovog djela zapravo je samo osnovni poligon misaone matrice koja obuhvaća ambiciozno dugačak niz tema: pluralnost, nestalnost i višedimenzionalnost identiteta, kreativni proces, svrhu umjetnosti i književnog djela, pitanje autentičnosti književnog teksta, pa čak i pitanje stanja suvremene španjolske književnosti.

Radi se o tome da Vilniusu premine otac, a Vilnius osjeća kako je očev duh dijelom prešao na njega, što se manifestira u izbojima očevih sjećanja i afekata, pa tako nakon što Vilnius na tren incestuozno poželi vlastitu majku (koja ispadne grozna rospija), ipak završi s očevom mlađahnom ljubavnicom koja mu kaže da je jednako loš ljubavnik kao i otac, možda i gori.

Zamašnjak radnje ponuđen je u očevom rukopisu, za koji se ispostavi kako ga je majka zapalila jer je bio posvećen ljubavnici, a ne njoj, njegovoj ženi, te se oko toga plete niz događaja i dramske akcije.

Vila-Matas zabavan je autor koji svoj tekst prožima nizom intertekstualnih i metatekstualnih referenci i igara, od parodije Shakespearovog Hamleta (jer je i Hamletov otac također postao šapčući duh koji protagonistu otkriva da je nasilno i namjerno ubijen), do najnježnije noći ikada koja evocira "Do not go gentle into that good night“ Dylana Thomasa, pa do zajedljivih i umetnutih komentara na vlastiti tekst koji dolaze iz usta sasvim nebitnih likova.

Ali kad govorimo o tom tekstu – treba reći kako je uglavnom napisan tako da čitatelju olakša posao čitanja i razumijevanja. Puno je ponavljanja, a rečenice su najčešće vrlo jednostavne i kratke. Roman bi se mogao učiniti minimalističkim, no iza jednostavne realizacije kriju se kompleksne ideje.

Roman bi se mogao učiniti minimalističkim, no iza jednostavne realizacije kriju se kompleksne ideje.

Duh Dylana Vila-Matas Enrique


Teško je i nezahvalno govoriti o Vila-Matasovim književnim utjecajima, jer svatko od nas rob je akumuliranog znanja, te ono van toga kao da ne postoji – no iza Vila-Matasove ideje propasti koja se u romanu manifestira tako da Vilnius i njegova priležnica ništa ne rade jer tako ni ne mogu propasti i razočarati (a taj nerad je ujedno i metafora španjolskog društva), nije teško prepoznati romaneskni i svjetonazorski štih prisutan u Bernhardovom "Gubitniku“, ili Cioranovom "Brevijaru poraženih“, no s puno manje potencije, jer mi se čini da je kod Vila-Matasa naglasak na igri knjiških tema, a ne onih životnih.

Glavna je preokupacija Vilniusa, momka kojem je preminuo otac, napraviti Opću arhivu neuspjeha, popis neuspjelih umjetničkih pokušaja iz svih domena. Čak je u jednom trenutku objavio oglas u kojem je naveo da mu se svi mogu besplatno javiti i priznati svoje neuspjehe. Primjerice, očekivao je i samog Francisa Forda Coppolu koji priznaje kako je sve što je napravio bezveze, osim "Kuma" 1 i 2.

S te strane, profesor koji nam i pripovijeda sve te događaje čak se i slaže kako nikada nije postojala tolika banalnost u katalonskoj i španjolskoj kulturi, što je na koncu zarazno, te mu se činilo čak i logičnim što besposličarenje i sumnju u sve vide kao mogući izlaz iz zagušljive situacije.

Situacija je za Vilniusa tim gora jer nije uspio ni u svom naumu da na književnom kongresu o Propasti u švicarskom Saint Gallenu (na kojem se pojavio umjesto svog preminulog oca) toliko zapili svojom nepovezanom i intimnom pričom kako bi svi odustali i otišli. Jer to bi značilo da je uspio u svom planu da njegova priča namjerno propadne, za što je imao svoje razloge.

Ali, kako je slučajno zaintrigirao profesora koji je na istom kongresu gostovao (i koji pripovjeda priču u romanu) – nije uspio čak ni u svojoj namjeri da propadne – pa ispada da je njegov naum da propadne propao, pa je time još veći gubitnik nego da je jednostavno propao po prvotnom planu. Da, radi se o pomalo zamršenoj ideji koja je svejedno u romanu jasno i elegantno realizirana.

Također je zanimljivo kako je zapravo jezik romana uglađen i nimalo eksplicitan, no autor svejedno svoje nezadovoljstvo uspije jasno ispoljiti. Tako se u jednom somnabulentnom pasusu može pročitati: "...sve se ponavlja na tisuću različitih načina, ozbiljni i tričavi trenuci, prolazno i beskrajno beznađe, sve one vječne pričice koje mi svakog dana stižu tek u bijednim tragovima, zakržljala stanja u kojima u kojima sve besmislice slobodno hodaju, gdje se biće – kao i u svim malograđanskim romanima – pojednostavljuje do stupnja gluposti te se utapa umjesto da pliva privikavajući se uvjetima u vodi.“

U glavnini teksta se ni ne prilazi očigledno teškim temama, no ipak može naići i na zaigrano "stvarnost uglavnom posjeduje cirkularan karakter i strukturu noćne more“, pa do pitanja "Zar te ne umara sama pomisao da se svakog dana moraš baviti književnošću?“ A naravno, i internalizirani odgovor koji slijedi sličnog je tona: "Nije bilo nužno kazati im da sam već prije nekog vremena odlučio napustiti književnost.“

Očigledno, u ludičkom prostoru ovog romana koji je ipak najviše određen jednostavnošću, intertekstualnom igrom i fokusiranošću na postmoderne probleme odnosa teksta i autora/ostalih tekstova/autentičnosti – ipak mi je najzanimljiviji dio koji je direktno vezan na konkretno i životno, na neposrednu realnost, a ne na larpurlatistički žargon koji možda nekome drugome i jest zanimljiv.

Upravo iz tih razloga čini mi se kako su primjerice tekstovi L. Krasznahorkaija ili samog Bernharda veće egzistencijalne težine, i to na nekoj proživljenoj i doživljenoj razini, pa su mi samim time i određeni romani navedenih autora i draži.

Nažalost, nisam čitao ostale Vila-Matasove romane, što je svakako hendikep, no bez obzira na očiglednu verziranost ovog spisatelja, i bez obzira na trenutke iskrenog oduševljenja određenim segmentima, ovaj roman nije me pretjerano dirnuo. Slična stvar dogodila mi se s Alice Munro. Premda je očigledno velika autorica, iz nekog mi razloga ne sjeda.

Enrique Vila-Matas očigledno je velik pisac, a to se manifestira u načinu na koji izuzetno jednostavnim tekstom progovara o barem naoko velikim stvarima. Druga je stvar što se bavi temama koje uglavnom meni nisu toliko zanimljive, i koje, barem u ovom romanu, uvelike ostaju omeđene poljem interesa koje se naziva "knjiške teme“ ili "postmoderno“ ili kako već, a koje bez obzira na svoju bogatu razgranatost mjestimično ostavljaju dojam plošnosti.

No, ipak, zanima me kakvi su njegovi drugi tekstovi. Tko zna, možda ću više sreće imati s "Dublincima“.

Na kraju, možda nije bez vraga napomenuti kako su Bolaño i Vila-Matas bili svojevrsni prijatelji. Susreli su se 1996. godine, a Vila-Matas kaže da se nakon tog susreta nije više osjećao usamljen kao pisac.

Nastavlja: "U Španjolskoj, koja je bila zarobljena provincijalizmom i antiknim realizmom, pronaći se s nekim tko se od prvog trenutka činio kao knjiški brat pomoglo mi je da se oslobodim i ne smatram se više toliko stranim koliko su me smatrale kolege. Zajedno smo se puno smijali... Pisali smo pisma imbecilima i razgovarali o ljepoti koja je bila kratka vijeka, i čiji će kraj biti katastrofalan.“

Enrique Vila-Matas

Duh Dylana

  • Prijevod: Ana Marija Drmić
  • Edicije Božičević 09/2014.
  • 244 str., meki uvez
  • ISBN 9789537953225
  • Cijena 190.00 kn

'Kad se smrači, uvijek nam je potreban netko', rečenica je koja pokreće detektivsku potragu mladog Vilniusa Lancastrea za smislom postojanja. Putovanje je to koje vodi u svijet holivudskog filma u potrazi za autorom spomenute rečenice koju 'Mali Dylan', Vilnius, istodobno pripisuje i sebi, jer ju je upravo on otkrio i objavio na internetu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –