Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 04.08.2015.

Irena Vrkljan : Moji literarni ljubimci važni su mi kao i živi ljudi

Irena Vrkljan & Srđan Sandić

Protokol jednog rastanka Vrkljan Irena


Irena Vrkljan sigurno je naša najveća živuća književnica. Osobno je jedna od rijetkih autorica kojima vjerujem, kako književno, tako i životno. Između ostalog, sve je to jedno. Razgovarali smo o "Protokolu jednog rastanka", Bennu, Marini Cvetajevoj, Dori, Stančiću, Ristiću, ljubavi, slobodi.

Vrkljan je rođena 21. kolovoza 1930. godine u Beogradu gdje završava osnovnoškolsku naobrazbu. Gimnaziju polazi u Zagrebu, a školovanje nastavlja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirajući arheologiju i germanistiku te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu.

Pjesnikinja, prozaistica, radio-dramatičarka, esejistica i prevoditeljica na književnu je scenu stupila u razdoblju krugovaša poezijom nadrealističke tematike. U to je vrijeme sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora. Bila je dugogodišnja urednica TV emisije "Portreti i susreti" za koju je napisala sedamdesetak scenarija o domaćim umjetnicima.

Živi i radi kao profesionalna književnica na relaciji Zagreb – Berlin. Objavljuje na hrvatskom i na njemačkom jeziku.

  

Srđan Sandić: "Protokol jednog rastanka" vaše je sjećanje na vašeg prijatelja, sudruga Benna. Na neki način podsjeća na priču o Marini, na priču o Dori. Podsjeća na tu veliku književnu priču, o jednoj knjizi, koja se piše cijeli život.

Irena Vrkljan: Da, to je u mom slučaju – knjiga Nestalih, a  kako sam htjela sačuvati nekako Benna, onda sam se sjetila da sam i Marinu i Doru htjela, tako u napisanom – sačuvati. Jedino to će ostati kada mene ne bude. Htjela sam neke njegove stvari prevesti na hrvatski, da ostane, da se zna kako je i što je on pisao.

Kakva je bila recepcija njegovog djela u Njemačkoj, kakav je bio odnos prema njegovom radu, kakav je sada?

Sada, posthumno, izlazi jedan roman koji je bio napisan još osamdesete. Imao je krug ljubitelja, ali nije bio bestseller autor. Pisao je literaturu koja je bila tiha, gotovo neprimjetna. Vrlo je lijepo pisao dijaloge. Dobio je nagrade za radio drame. Moralo se živjeti od nečega, ne može se živjeti od same literature. Jedan roman, o mojoj teti, koji je izašao u Austriji imao je veliki uspjeh kod čitatelja. To nikada nisu bili milijunske naklade

Često ste skupa pisali. U jednom trenutku vi ste prekucavali njegove tekstove. Prisjetimo se tih trenutaka.

Kada je bio u krizi, probala sam mu pomoći, kako je i zašto zapeo. Puno smo razgovarali. I to mu je pomoglo. Kada sam ga upoznala, tad već sedmu godinu nije pisao. Probali smo pronaći razloge zašto ima strah od bijelog papira. Prve stvari je meni diktirao, prva knjiga priča, neke radio drame. Kao što sam rekla, od njih smo živjeli, a ne od pisanja romana. Za roman se dobije do 1000 eura. Sada izlazi taj roman koji je napisan 1980. za kojeg nije našao izdavača, dok je ovaj izdavač rekao da u životu nije ljepšu knjigu čitao.

Recite nam nešto više o toj knjizi.

Knjiga je autobiografska. On kao mladi kazalištarac, od 1945. do 1949., bio je glumac, noćni čuvar. Osnovali su malo kazalište, on je sa 17 godina prišao kako bi pomogao u unošenju nekog namještaja i onda mu je direktor rekao da je s obzirom na taj jednodnevni rad sada postao njihov član. Teatar se zvao Tribina. Piše o periodu nakon rata, bijedi, gladi u gradu. On je bio sam, roditelji su bili evakuirani. Bio je to jedan težak život, ali nešto je jako suvremeno, u smislu pogleda na život. 


"Protokol jednog rastanka" naziv je romana. Ipak , moram vas pitati - može li se čovjek rastati od takvog jednog sugovornika, partnera. U knjizi ste i naveli da je rastanak kao i ponovni susret – nemoguć.

Za mene to je tako. Za mene je to nemoguće. Da nisam mogla pisati, ne znam kako bih preživjela. Nije to bio samo blesavi brak. Mi smo zajedno radili, čitali smo se, slušali smo se. On je pisao sasvim drugačije. Razgovarali smo o konceptu, o dramama, o scenarijima. Bilo je to više od jedne veze. Prijatelj mi je rekao: "Ti ćeš biti jedna polovica, sada.“ Mislim da je nenadoknadiv.

Na koji točno aspekt vašeg rada je utjecao, koliko vas je mijenjao, vaše ideje, etičke ili estetske pozicije?

Nije se nikada miješao. Ja sam imala drugu biografiju. I njegovu su tekstovi na neki način autobiografski. Njemu su se roditelji zajedno ubili, mama je oboljela, a tata se odlučio na zajedničko samoubojstvo. Patio je od male depresije. Ostao je rano sam. Ničeg nije bilo. Htio je biti glumac, pa je to palo u vodu, postao je dramaturg. Taj redatelj, prvi s kojim je radio, završio je u ludnici. Onda je postao dramatičar, dramaturg. Nije imao baš mnogo sreće u životu. Njegovo pisanje je, vjerujem, zato tiho. Nismo se miješali. Prihvaćali smo se.
 
 

Mi smo zajedno radili, čitali smo se, slušali smo se. On je pisao sasvim drugačije. Razgovarali smo o konceptu, o dramama, o scenarijima. Bilo je to više od jedne veze. Prijatelj mi je rekao: "Ti ćeš biti jedna polovica, sada.“ Mislim da je nenadoknadiv.

Žene i ovaj suludi svijet Vrkljan Irena
Svila nestala, škare ostale Vrkljan Irena


 

Imate li osjećaj da ste kanonska autorica novog doba?

Nemam taj osjećaj. Jučer me nazvala jedna žena iz Berlina, sa svojih četrdesetak godina, i kaže da je čitala "Svilu, škare" te da joj je knjiga otvorila put u razumjevanje svog odnosa sa svojom majkom. Takve susrete s ljudima sam imala, a to je nezamjenjivo.

Na vas se puno odnosi kada se govori o ženskom autorstvu, u Hrvatskoj, u Jugoslaviji. Ono što je vidljivo kod vas jest odnos koji zdravo mapira samu sebe nekada, samu sebe danas. Autopogled, bez cenzure. Kako se taj pogled gradio?

Možda ga je izgradio taj moj život od nekada ili djetinjstvo su razlog da sam pisala pjesme, a kasnije i romane. Djetinjstvo nije bilo lijepo, ne zbog materijalnih razloga. Otac je bio čudan čovjek. Puno su mi čitali, na njemačkom. Dvojezično sam odrasla. Išla sam u srpsko-njemačku školu u Beogradu. 

Kako je Marina ušla u vaš život. Kako je nastajala ta knjiga?

Čitala sam njezine pjesme, pa korespondenciju Rilke - Marina Cvetajeva, sve na njemačkom. Inspirirala me poezija pa sam malo iščitavala taj život, zanimao me taj život u emigraciji jer sam i ja bila polustrankinja u tom Berlinu. Zanimalo me to  njezino samoubojstvo, kako je došlo do njega. Njezine knjige također nisu dobro prolazile, pogotovo u Francuskoj. Našla sam bliski način gledanja na stvari. Imigranti su bili protiv nje jer joj je muž bio Židov. "Preselila sam život u teku.“- napisala je. 

Vidjela sam fotografije, imala je jednu haljinu. Bila je, kao i Virginia Woolf... moji literarni ljubimci važni su mi kao i živi ljudi. Važni su mi autori koji su mi kao i živući ljudi mogli nešto pokrenuti, nešto probuditi u meni, natjerati me da ih ispišem.

A Dora?

Dora je jedna glumica, inače poznata u Zagrebu. Mijenjala sam ime. Ona je čitala poeziju, glumila u prvim filmovima. Bila je jako zanimljiva, radila je u HNK. Oboljela je psihički, iako nije bila toliko bolesna, koliko su je medicina i društvo stvorili, činili takvom. 

Strategija autoreferencijalnosti kod vas?

Moje knjige nisu romani. Sada mi više niti jedna knjiga neće moći biti osim o Bennu. Nisam u krizi, nego trenutno nemam više inspiracije za pisanje. Ova tema je preuzela moj cijeli život. Tako je uvijek bilo. Teme su me uzimale, uvijek sam bila iskrena. U tome se i krije najviše istine. 

Ili trebam naći nekoga da me povuče, da me inspirira, da tragam za životom, tuđim. Nema strategije.

Jedino možemo pisati o onome što nas pokreće?

To ne mora biti bliskost, mora biti nešto više, nešto što pokreće, nešto što me vraća tj. omogućava pisanje. Nemam odgovora. 1980. sam napisala "Svilu, škare". Nikada nisam imala poteškoće kao Benno. Uvijek sam mogla pisati, ali tek 1980. sam mogla dovoljno retrospektivno i jasno pogledati u prošlost.

"Svila nestale, škare ostale" su obračun? Ispravka?

Htjela sam reći da je to sve ipak literatura, jer ta haljina moje majke, ta razrezana svila, taj konjić, ona nikada nije imala tu haljinu. To je napisana haljina. To je napisana autobiografija. Htjela sam biti pravednija prema njima.

Možemo li razumjeti svoje roditelje?

Možemo bolje uočiti njihove razloge, ali to tek kada ostarimo. Dok si mlad je to puno teže. Tom sam knjigom probala vidjeti njihovu tragičnu situaciju kao i stav koji su izgradili prema nama, njihovoj djeci.

Je li moguće doći do slobode, do jezika slobode?

Zanimala me istina, ali samo ako je istina sloboda, što nije istina to me ne zanima. Istinitost teksta me najviše dirnula. U romanu "Miss Dalloway", na primjer.

Faza s krimićima?

Htjela sam probati. Nešto gdje nema pucanja. Htjela sam psihološki krimić. Išli smo često u Beč. Oba se tamo događaju. Najgore što se kod mene dogodilo je otrovan bombon.

U "Protokolu" propitujete današnju književnu situaciju, scenu. Zamjerate tome što su pjesnici postali superintelektualni, što se danas bave pitanjima digitalnog kapitalizma?

Ne čita se mnogo beletristika. Nešto se mijenja. Više se vjeruje esejistici, sociologiji, novoj filozofiji. Manje se čita poezija,a to će imati posljedice. Tko čita Musila? Sartrea? Danas se može slušati knjige. Ali, knjiga od papira, to je prošlost.
 

Ima li veću vrijednost? Što je najvažnije oko knjige?

Ja volim tekst na papiru radi bilješku, radi povratka na taj papir, držanje u ruci, drugo čitanje, starost papira nakon nekog vremena. To je možda staromodno. Ipak, najvažnije je što čitate. 

Moje knjige nisu romani. Sada mi više niti jedna knjiga neće moći biti osim o Bennu. Nisam u krizi, nego trenutno nemam više inspiracije za pisanje. Ova tema je preuzela moj cijeli život. Tako je uvijek bilo. Teme su me uzimale, uvijek sam bila iskrena. U tome se i krije najviše istine. 

Rastanak i potonuće Vrkljan Irena


Vratimo se na "Protokol jednog rastanka". Benno je znao hrvatski jezik?

Dovoljno da se sporazumije. Nije znao toliko da bi mogao intelektualno sudjelovati. Bilo mu je teško naučiti taj jezik, bio je prestar za njega. Dnevnik je njegovo životno djelo. Svaki ga je dan pisao.

Vi ste uveli  pak svoj dnevnik kada je on bio u bolnici, u knjigu?

Htjela sam opisati svoj osjećaj kako se postupa sa starcima u bolnicama. 

To nije bilo ugodno?

U Njemačkoj se trenutno pedeset posto starih ljudi njeguje doma. Nemaju dovoljno domova, a kada su ti ljudi u domovima, nedostaje im stručnih ljudi.

Starost je tabu?

Uvijek je tako bilo. Ljudi se boje osamljenosti, toga što starost nužno donosi. U Italiji i Španjolskoj obitelj još igra ulogu. U Berlinu si ili doma sam. ili u domu za stare i nemoćne. 

Zatvor, logor? To su mu bile riječi koje je često izgovarao pred kraj života?

Da, on nije bio starac koji se mogao naviknuti na tu vrst režima. Oni pjevaju, igraju karte, robusni su. On nije to ni za života radio, niti kartao, niti pjevao. Nije bio tako društven.
Njegova bolest je bila najveća kazna za vas oboje, u knjizi to potvrđujete. On je sve zaboravio, vaš život, vašu ljubav.

Jedino moje ime nije zaboravio. Irena. Ta bolest briše sjećanje. Nikada me nije mučio, nije bio agresivan kako dementni postaju. Ostala je tuga u njemu, znao je da se nešto događa što ne razumije. Imao je slabo srce radi aritmije. 

Je li Berlin postao vaš grad, kao što Zagreb nikada nije?

Tamo gdje se osjećam doma je književnost, slikarstvo, neki ljudi.

Benno, Claudio? 

Šentija Ivan, njegova žena Danica. Uglavnom stranci, slikari. Bili smo jedna grupa ljudi jer smo svi bili bez novaca, skromno smo živjeli. Nakon 40 godina u Njemačkoj sam bez auta, bez kuće na moru. Jednu malu smo odgajali. Sve smo s njom prošli. Dok se nije udala u Munchenu. U Zagrebu mi je bio važan Viculin, Stančić, Miladinov, Kristl. Nikoga više nema.

Koliko se sjećate tog života prije Berlina?

Portreti, susreti, oko 60 filmova koje sam napravila. Tartaglia, Stupica, sve je to bilo lijepo, zanimljivo, poezija Kaštelana, Vesne Parun, istarsko kazalište. Sada HRT želi te filmove rekonstruirati.

Dijete, stablo, dijete koje je nacrtalo pa više nije nacrtalo.

Htjela sam slikarstvo ili medicinu, ali je oboje bilo nemoguće. Radila sam s Fadilom Hadžićem, Vukotić je počinjao. Šibl je rekao, od poezije ne možeš živjeti, tada sam još bila s Golobom. Preveli smo trideset romana. Prvo sam krenula s radijem, televizijom. Viculin mi je bio jako važan. Sve je volio što sam radila. Onda sam dobila stipendiju, upoznala Benna, i radi njega sam ostala. U Berlinu sam našla isti krug koji me zanimao kao i u Zagrebu. Uvijek, uglavnom slikari. Sjedila sam po tim kuhinjama, po ateljeima. Bili smo preskromni. Benno nije bio pompozan. Kao ni ja.

Nikada niste htjeli veliku karijeru?

Ne, uvijek smo se krparili, penzija, drame, ali to je bilo u redu.

Nedavno je objavljena vaša knjiga u Njemačkoj, a od tog objavljivanja niste dobili honorar.

To je knjiga o židovskoj pjesnikinji. Knjiga Sestra, kao iza stakla. Umrla je 1945. U Jeruzalemu. Slična je Marini. Nikada ništa nije imala u životu. Osim dobrih pjesama. Imala je bolesnog sina, nije imala stana, jedna vrlo zanimljiva i tragična osoba, na rubu.

Je li vaš život bio na rubu?

Nikada mi to nije bilo problematično, osim kada se radilo o stanarini. Skrpavali smo se. Nitko oko nas nije imao novaca. Imali smo sreće s radio dramama. 

Da ste pisali o tim nekakavim, nazovimo ih hot temama, o židovstvu, hrvatskom ratu, hrvatskim identitetima. Bolje biste prošli kao spisateljica u Njemačkoj?

To bi ih zanimalo. Njemci od hrvatskih autora žele folklor, život u kamenjaru, koze, ovce, na što je Handke padao kod Srba, ili politička literatura, disidentska literatura, kritika Tita. To me nije zanimalo.

 

Ne pratim fejsbuk, analfabet sam s internetom. Ako čovjek previše ostari, nije ni to lijepo. Fale ti tvoji ljudi, tvoj život. Da su živi, ni oni se ne bi uklopili.

Dnevnik zaboravljene mladosti : 1957. - 1966. Vrkljan Irena
Koračam kroz sobu Vrkljan Irena


Vi i niste imali takav problem s Jugoslavijom?

Nisam, zato što je Viculin, režiser spomenutih Portreta bio u partizanama, bio je član partije, štitio me je, makar je bio nesretan jer su svi oko njega, ti drugovi takozvani, gradili karijere. Imao je jedne cipele, jedan kaput, sam je kruh pekao, nije dolazio iz velike obitelji. Nisam morala ući u partiju. Nisu me kontrolirali, nitko nije čitao te moje priče o umjetnicima. Radila sam što sam htjela. Mogli smo putovati, naš socijalizam nije bio kao u DDR-u, u Rumunjskoj. Sve medije sam mogla čitati. Mogla sam raditi te filmove. U Njemačkoj sigurno ne bih mogla takvo što raditi. 

Šibl je također bio ležeran čovjek, igrali su preferans u Društvu književnika. Bilo je drugačije. Kod Stančića je jednom došao čak Koča Popović, svi su htjeli njegove slike. Kad je Stilinović pao u nemilost, otac od Mladena koji je tada imao devet godina, Golob i ja smo za tu djecu nosili čokolade, banane. Marjan Matković nas je upozorio na UDBU, on je tada bio predsjednik Društva književnika. Na kraju nam je taj udbaš mahao preko ulice. Mladen mi je kasnije rekao da smo im samo mi Džamonja i mi dolazili u posjet.
 

A tu je priča i o Marku Ristiću, o popodnevima kod Murtića, Miljković...

Marko Ristić je o meni pisao, izašlo je u Republici. Imam sve njegove knjige, bila sam kod njih u Beogradu. Volio je moju poeziju. Miljkovića sam također znala. Zadnje to popodne sjedili smo s njim, bio je u depresiji, pustili smo ga da ide pisati. Kažu da se napio, objesio se. Teško nam je to palo. Napisao je jednu pjesmu Bennu i meni. 

Kod Picelja smo, Kristl, Srnec, Ivšić i ja, postojao je taj život van politike, čitali  poeziju na prvoj izložbi Exata. Nikada nisam bila politička aktivna. Murtić je nedjeljom prijepodne imao sastanke s prijateljima. Šegvić arhitekt, Jure Kaštelan, Golob i ja, gledali smo njegove slike, izmišljali naslove za njegove slike. Bila je to lijepa vrst života.

Falio mi je Stančić, kod njega smo svake večeri bili. Dragojević je imao jednu emisiju. Strašno je volio Benna, ja sam prevodila, imali smo život s umjetnošću. Nema tih ljudi, nema tog vremena. Bila je to oskudica koja nas je držala. Stančić je jeo Maggi kocke jer je mislio da su to bomboni. Sjedili smo u kuhinji, slušali šansone. Od Gajeve do Amruševe do Bosanske.

Kako biste opisali ovu medijsku situaciju, puno toga pratite i dalje..?

Ne pratim fejsbuk, analfabet sam s internetom. Ako čovjek previše ostari, nije ni to lijepo. Fale ti tvoji ljudi, tvoj život. Da su živi, ni oni se ne bi uklopili.

Koji je period života ostao najmiliji?

Snimanje filmova, mala curica koju smo odgajali kao vlastitu kćer, Benno, kada je ponovo pisao. Onda smo morali napustiti stan u kojemu smo živjeli četrdeset godina. Taj rez nas je jako pogodio. Sve što smo pisali, tamo smo pisali. Novi ambijent nas je uveo u neku vrst nesreće.

I ljubav za kraj, dakako?

Benno je bio za mene sve: ljubav, rad, razumjevanje, istinitost. Ljubav se desi ili ne desi. Znali smo se osam dana kada je Benno sa svojim koferom uselio u moj studentski stan. Krevet je bio od Crvenog križa. Ormar bez pozadine, peć s ugljenom. Ali, ljubav je bila velika. Možda se takva ljubav ne dešava svakome. 

Jeste li htjeli nekoga poput njega?

Imala sam dosta hofiranata, poslije rastave s Golobom. Bio je to lijep brak, bio je povučen, pjesnik. Nije htio rastavu, ali je imao avanturu. Bila sam umorna, od prevođenja, od njegovih nezgodnih ljubavnih priča. Čekao me pred televizijom. 1960. sam se rastala, počela raditi na TV-u, umro mi je otac. Bilo je nekako dobro. Ali, ne kao s Bennom.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –