Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: MV Info • 23.03.2021.

U 91. godini života preminula hrvatska književnica Irena Vrkljan

Irena Vrkljan

Protokol jednog rastanka Vrkljan Irena
Pjesme, nepjesme Vrkljan Irena

U Zagrebu je 23. ožujka 2021. u 91. godini života preminula hrvatska književnica i prevoditeljica Irena Vrkljan.

Irena Vrkljan rođena je 21. kolovoza 1930. u Beogradu. Studirala arheologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Bila je urednica televizijske emisije Portreti i susreti (1960-71), za koju je napisala sedamdesetak scenarija. Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb. Dobitnica je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 2005.

Književno stvaralaštvo započela je u doba krugovaša poezijom nadrealističke tematike ("Krik je samo tišina", 1954; "Paralele", 1957; "Stvari već daleke", 1962; "Doba prijateljstva", 1963; "Soba, taj strašni vrt", 1966), a u tom je razdoblju sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger i dr.). Nakon odlaska u inozemstvo i dalje je objavljivala poeziju, u kojoj se iščitavaju nostalgija za domovinom i osamljenost ("U koži moje sestre", 1982).

Početkom 1980-ih počela je objavljivati autobiografsku prozu. Roman "Svila, škare" (1984), kao kombinacija autobiografije i razvojnoga romana, retorikom i topikom bliskima ženskom pismu, donosi inventuru vlastite intime, stavljajući u prvi plan potragu ženskoga subjekta za vlastitim identitetom i opsesivnu težnju za samopotvrđivanjem. Roman "Marina ili o biografiji" (1987) bavi se vezama umjetnosti i života. Podastrvši biografije triju žena – Marine Cvetajeve, same pripovjedačice i njezine prijateljice Dore – tuđe je živote i iskustvo iskoristila u proklamiranju vlastitih, privatnih opsesija.

U romanu "Pred crvenim zidom" (1994) usredotočuje se na ispitivanje kaotičnih učinaka na zbilju i sve aspekte humaniteta 1990-ih. Teme potrage za identitetom, prepoznavanja sebe u drugima, ženskoga nagona za oslobađanjem, sjećanja na mrtve prenose se i u romanima "Berlinski rukopis" (1988), "Dora, ove jeseni" (1991), "Zelene čarape" (2005) i "Sestra, kao iza stakla" (2006).

Intimnu esejističku prozu sazdanu od temata ljubavi donijela je u knjizi "Naše ljubavi, naše bolesti" (2004). U "Dnevniku zaboravljene mladosti" (2007) progovorila je o kulturnoj živosti Zagreba 1950-ih i 1960-ih, a romanom "Svila nestala, škare ostale" (2008) gotovo je lirski uokvirila ključne trenutke svojega proznoga, autobiografskog izričaja. Formi epistolarnoga diskursa približila se u romanima "Pisma mladoj ženi" (2003) i "Pismo u pismu" (s Jasnom Horvat, 2008), a okušala se i u žanru kriminalističkoga romana ("Posljednje putovanje u Beč", 2000; "Smrt dolazi sa suncem", 2002). Knjiga "Žene i ovaj suludi svijet" (2010) zbirka je sedam priča o sedam različitih žena s različitih dijelova svijeta.

Pjesnička zbirka "Koračam kroz sobu" (2014) spoj je autoričinih pjesama i eseja književnih kritičara i teoretičara koji su pratili njezin opus. Objavila je i roman "Rastanak i potonuće" (2012), autobiografske zapise "Protokol jednog rastanka" (2015) i knjigu pjesama "Pjesme, nepjesme". Za dopisnu članicu HAZU izabrana je 2008. godine.

Izvor: HAZU

Pročitajte razgovor s Irenom Vrkljan koji je u kolovozu 2015. za Moderna vremena vodio Srđan Sandić.

– Irena Vrkljan - Gradska knjižnica Samobo 2015. –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –