Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 30.03.2016.

Krešimir Krnic : Manto spada u sam vrh potkontinentalne kratke priče

Krešimir Krnic

U nakladi izdavačke kuće Ibis grafika iz Zagreba, upravo je izišla iz tiska zbirka priča Saadata Hasana Manta, književnika, dramskog pisca i esejista koji je stvarao na urdskom jeziku. Rođen 1912. godine, Manto je  živio u Indiji gdje je i počeo svoj književni i novinarski opus u Delhiju i Bombayu. No nakon podjele Indije, ostatak svog kratkog života (umro je 1955.) proveo je u Pakistanu, u Lahoreu. Stoga naziv njegove zbirke "Preko granica – Pripovijetke o ljubavi, ludosti i ratu", sasvim dobro oslikava kaotično stanje u zemlji u kojoj su dojučerašnji sugrađani, susjedi i prijatelji postali neprijatelji i stranci. Budući da se ista „prekogranična“ priča svakodnevno ponavlja na mnogim meridijanima diljem svijeta, da dandanas čitavi narodi migriraju a granice zemalja se neprekidno pomiču, Mantove pripovijetke aktualne su jednako kao i u vrijeme u koje su napisane. Odnos muškaraca prema ženama, te obespravljeni status žena u društvu, druga velika tema Mantovih priča, jednako je prisutna kao problem i danas, i to ne samo u Indiji i Pakistanu.

Saadat Hasan Manto

Zašto baš Manto u Hrvatskoj danas? upitali smo prevoditelja, višeg predavača na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Krešimira Krnica koji je najzaslužniji za izlazak ove iznimno zanimljive zbirke priča na hrvatskom jeziku.

Krešimir Krnic: Pravo pitanje nije «Zašto baš Manto u Hrvatskoj danas», nego «Zašto Manto u Hrvatskoj tek danas.» Radi se o književniku koji je obilježio potkontinentalnu književnost (Indijskog potkontinenta) na najmanje dva načina. Prvo izuzetnim vlastitim književnim opusom, a drugo, kao nadahnuće mnogim drugim autorima – svojim suvremenicima, ali i onima koji su došli nakon njega – da prošire repertoar tema kojima se potkontinentalna književnost bavi i književnog izraza kojim se te teme obrađuju. Uzmemo li u obzir da se radi o književnosti koja, vrlo široko gledano, doseže oko petine čovječanstva, jasno je da se radi o književniku koji svojim značajem spada u sam vrh ne samo potkontinentalne, već svjetske književnosti uopće. Dakle, ponavljam, valja se zapitati zašto mi tek sada saznajemo za njega. Odgovor na to s jedne strane leži u prirodnoj usmjerenosti interesa naše prijevodne književnosti prema zapadnim književnostima i prema slavenskim književnostima, osobito onima za koje imamo više obrazovanih prevoditelja i za koje se smatra da našem čitatelju mogu biti zanimljivije.

S druge strane, ne možete imati prijevode s jezika za koje nemate prevoditelja. Urdski je jezik nekako ostao uglavnom izvan obzora naše indologije na višoj studijskoj razini. No i to je razumljivo s obzirom na ogroman opseg same indološke struke i snage (kadrovske i materijalne) kojima raspolažemo. Danas mnogi suvremeni indijski autori pišu na engleskom i brže dolaze do naših čitatelja. Ipak, mnogi književni biseri, koji su izvorno napisani na nekom novoindijskom jeziku ostaju nam sasvim nepoznati. Povremeno se dogodi da nešto od toga dobijemo putem posrednog prijevoda. I dvije su Mantove priče u prijevodu Igora Grbića s engleskog objavljene kod nas prije desetak i više godina, ali ostalo je to sasvim nezapaženo. Prijevod s izvornika, čini se ipak više pobuđuje pozornost javnosti i tek kad se napravi takav prijevod možemo smatrati da je neki književnik ušao u našu književnost.
 

Kako je bilo prevoditi Saadat Hasan Manta? I je li bilo teško odabrati što će ući u zbirku a što neće?

Prevoditi nije bilo lako, ponajviše stoga što se radi o prvom opsežnijem prijevodu s urdskog kod nas i nema frazeološkog okvira u kojem bi se prevoditelj mogao kretati. Ipak, kako je urdski jezik vrlo blizak hindskome, znanje hindskoga uvelike mi je pomoglo u prijevodu. Naravno, osobito kod težih mjesta, trebalo je zaviriti i u prijevode na druge jezike i, ako sam bio u nedoumici, to sam ponekad i činio. To je, međutim, trebalo činiti s puno opreza jer se ponekad prevoditelji, blago rečeno, «ležerno» odnose prema izvorniku – izbacujući što im se čini nepotrebnim, ali i «popravljajući», dopisujući izvorni tekst na mjestima gdje im se čini potrebnim. To ujedno ukazuje i na problem posrednog prevođenja i na veliku vrijednost rada na izvornom tekstu. Kada je bilo potrebno, savjetovao sam se i s izvornim govornicima da mi pomognu oko razumijevanja težih mjesta.

Sam proces čitanja urdskog teksta za mene je filološki rad koji još uvijek zahtijeva dosta vremena. Stoga sam se u izboru priča vodio preglednim zbirkama na hindskom i engleskom kako bih odlučio koje ću priče odabrati za prijevod. Naravno u odabiru je veliku ulogu igrala i sekundarna – književnoterijska literatura o Mantu. Sve sam te elemente uzimao u obzir, ali je na koncu izbor samo moj i nije preslika ni jedne postojeće antologije ili izbora. U tom je smislu ova knjiga i moj urednički projekt. Izbor je bio težak jedino u tom smislu što sam se dvoumio između pristupa koji bi našem čitatelju pružio neki izbor navećih Mantovih uspješnica u smislu popularnosti priča ili pristupa u kojem bih pokrio veći tematski opseg Mantova stvaralaštva.

Manto bio vrlo angažiran u svojem pisanju i važno mu je bilo istaknuti probleme koji tište indijsko, kasnije i pakistansko društvo

Odlučio sam se za neki srednji put u kojem sam ponudio čitatelju neke Mantove «kultne priče», poput priča Toba Tek Singh, Otvori, Samo hladno meso, ali i neke priče koje nećete pronaći ni u engleskim i hindskim antologijama kao što je primjerice priča Ćuk. Bilo mi je važno da se pokrije što širi spektar tema kojima se Manto bavio. Ostalo je, naravno još mnogo toga što bih želio ponuditi u nekom od slijedećih izbora i nadam se da će za to biti prilike. Pričekajmo malo rekaciju publike.  
 

U Vašem osvrtu na Saadat Hasan Mantovo djelo navodi se kako je za svoga života Manto bio često kritiziran, upravo zbog stila kojim je pisao. Zašto? Kako se četrdesetih godina prošlog stoljeća pisalo u Indiji i Pakistanu?

Pripovijedna književnost u Britanskoj Indiji imala je svoje vrhunske autore, kao što je Premchand. Bili su to izuzetno talentirani pripovijedači, ponekad pod utjecajem zapadne, osobito britanske pripovijedne tradicije, ali i pod utjecajem ruskih pripovjedača. Ni Manto nije bio izvan tog utjecaja i bio je, kao što sam kaže braneći se na sudu, «potpuno upoznat s kanonom dobrog pisanja». Međutim, u stvari je Manto bio vrlo angažiran u svojem pisanju i važno mu je bilo istaknuti probleme koji tište indijsko, kasnije i pakistansko društvo radeći ponajviše na samoj fabuli. Razvedenošću stila, bogatstvom izraza i opisom pojedinosti Manto možda i zaostaje za najvećim imenima potkontinentalne književnosti, ali odabirom priče i jezgrovitošću njena izlaganja, vodeći čitatelja majstorski k najčešće neočekivanom, ponekad šokantnom, svršetku, Manto spada u sam vrh potkontinentalne kratke priče. Dok bismo za neke druge autore mogli reći da nas privlače prvenstveno stilom kojim pišu, Manto nas privlači prvenstveno pričom. I njegov je stil podređen tome da se priča što bolje i što dojmljivije ispriča. Ništa kod njega nije suvišno, niti ga u pripovijedanju zanima iskazivanje vlastite jezične virtuoznosti. Mantove su kratke priče upravo to – ogledni primjerci toga žanra.


Moram priznati da sam samu sebe ulovila u jednoj predrasudi. Naime, čim čujem da je netko iz Indije ja ga zamišljam kao jogina. Manto je bio čista suprotnost tome. Naprasit? Svađalica?

Ovaj stereotip o «joginima» ima velik broj ljudi koji nisu putovali Indijskim potkontinentom. Naravno da ima i «jogina», ali oni ne čine većinu društva. Ljudi u mnogočemu žive jednako kao i mi ovdje sa svim svojim sitnim radostima, tugama i strahovima. Manto je bio daleko od «jogina». Ako bismo ga ikako mogli približiti našim stereotipima, trebali bismo reći kako je bio boem. Uistinu imao je on snažnu boemsku crtu – nepatvorenu žudnju za umjetnošću, sklonost porocima i bolnu iskrenost u međuljudskim odnosima. Točno je da je vrlo često ulazio u sukobe s prijateljima i suradnicima, ali ne sa zlom namjerom i pravom ljutnjom, već više sporeći se oko načela ili vrijednosti nečijega rada. Svađalica je bio u smislu da nije birao riječi kojima će se okomiti na nekoga, pa bio to i njegova dobar prijatelj, ako je mislio da je ovaj nešto skrivio. S druge strane, Manto je bio brižan obiteljski čovjek, netipičan indijski suprug i izvrstan domaćin. Znao je sam pospremati kuću, a njegova domaćinska gostoljubivost bila je legendarna među njegovim prijateljima i znancima. 
 

Što mislite, je li trauma zbog raspada zemlje u kojoj je rođen i odrastao zaslužna za Mantovu preranu smrt?

Za Mantovu preranu smrt krivo je više faktora. Prvo, bio je boležljiv odmalena. Drugo bio je sklon porocima još od rane mladosti kada je zapao u društvo koje ga je s jedne strane umjetnički oblikovalo, a s druge ga uvelo u boemštinu i način života koji nije pogodovao njegovu zdravlju. Ono međutim, što je najviše utjecalo na Mantovu sklonost alkoholu, što je, posljedično, dovelo do njegove smrti svakako su psihičke traume – neslaganje s ocem, ambivalentan odnos književnih suvremenika prema njemu, sudski procesi na kojima je morao braniti neke svoje priče od optužbi za vulgarnost i pornografiju i, naravno, raspad Indije, posebno razočaranje koje je doživio nakon preseljenja u Pakistan gdje situacija za njega nije bila onakva kakvu je očekivao i kakvu je mislio da zaslužuje.
 

Kada čitam Mantove priče, imam dojam da se svijet nikamo nije makao. Ratovi, podjele i grabeži teritorija, zbjegovi čitavih naroda… a onda svemu tome ako još pridodamo inferioran položaj žena u svijetu muškaraca (makar i onih koji su i sami potlačeni i obespravljeni)… Je li teorija o napretku ljudskog roda samo priča za malu djecu?

To je teško filozofsko pitanje na koje se ne može jednoznačno odgovoriti. S jedne strane činjenica je da svijet uvijek tehnološki napreduje, u nekim razdobljima sporije u nekima brže. Mi smo svjedoci nevjerojatno brzog tehnološkog napretka. S druge strane, neke se stvari ne mijenjaju. Međuljudski odnosi, strahovi, osnovne ljudske žudnje i stremljenja – sve to ostaje isto, bez obzira na promjenu tehnologije kojom se te stvari ostvaruju ili od sebe odmiču. No mogu primijetiti da u kontekstu Mantove književnosti možemo ili misliti da se svijet nije promijenio ili da je Manto jako dobro vidio unaprijed. Priklonio bih se ovom drugom gledištu. Treba u tom kontekstu pročitati i neke Mantove oglede ili pseudo-korespondenciju, osobito njegova «Pisma ujaku Samu» u kojima on britko secira odnos Sjedinjenih Američkih Država prema Pakistanu. Mnogo toga što Manto spominje u tim pismima nastalima između 1951. i 1954. i danas rezonira kao poznata sadašnjost.

Mantove priče u pravom su smislu nešto što ide «preko granica». 

Preko granica Manto Saadat Hasan


Kao profesor indologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu svake godine vodite svoje studente u Indiju. Kakve su knjižare u indijskim gradovima?

Studente ne vodimo svake godine u Indiju. Bilo bi lijepo da možemo, ali to nije tako. Za to ne postoje predviđena sredstva u budžetu Fakulteta i takvi izleti ovise o financijskim mogućnostima studenata i nastavnika. Ipak, kad god možemo pomognemo im da kroz neku razmjenu ili stipendiju provedu neko vrijeme u Indiji na nekoj stručnoj instituciji. Posljednji put studente smo vodili u Indiju 2011. i premda tijekom tih izleta knjižare nisu u žarištu interesa, već ljudi i lokalitet, kulturne znamenitosti, uvijek se nađe vremena i za posjet nekoj knjižari ili sajmu. Knjižare u indijskim gradovima ponekad su iste kao i kod nas, a ponekad su to tek sobe pretrpane knjigama u kojima vam je potpuno nejasno kako će itko pronaći ono što tražite. Ali kao i u svemu drugom u Indiji, vrlo često sami Indijci ono što nama izgled kao potpuni kaos, pretvaraju u kozmos na svoj način i pronalaze ono što tražite. No, opet kao i mnoge druge stvar, knjige se ne prodaju samo u knjižarama nego i na ulicama na većim ili manjim štandovima, ponekad organiziranim, ponekad improviziranim.
 

Koje se knjige objavljuju u Indiji, i na kojim sve jezicima?

U Indiji se objavljuju knjige svih vrsta i na nevjerojatnom broju jezika. Morate shvatiti da ste me sada pitali isto pitanje kao da ste me pitali: koje se knjige objavljuju u Europi i na kojim sve jezicima. Situacija je potpuno paralelna. Velik dio indijske književne produkcije objavljuje se na engleskom, ali i svi lokalni jezici, kada se gleda u apsolutnim brojevima, imaju za naše pojmove ogromnu književnu produkciju – hindi, bengali, panđabi, tamil, kannada, marathi, malayalam, telugu itd. – mogli bismo nabrojiti još dvadesetak jezika i čitav niz dijalekata na kojima postoji književna produkcija i za većinu od njih imali biste čitateljsku bazu koja se broji u desetcima, ponekad i stotinama milijuna.
 

Tko u Indiji čita knjige? Koji sloj ljudi? Da li kaste doista i dalje postoje?

Meni je teško odgovoriti na to pitanje. Kada profesionalno komuniciram s Indijcima uvijek su to ljudi koji se i profesionalno bave književnošću i jezikom, a takvi po prirodi svog životnog poziva čitaju knjige. Dakle kada bih sudio po onima s kojima se ja susrećem rekao bih da svi čitaju knjige. Međutim svjestan sam da to nije tako. Indija je vrlo šarolika zemlja u svakom pogledu – kulturnom, vjerskom, jezičnom. Velik dio stanovništva nisu ozbiljni konzumenti suvremene književne produkcije, ali ipak čitaju tradicionalnu vjersku književnost. Premda ne mogu to potkrijepiti stvarnim statističkim podacima, moj je dojam da je osnovna čitateljska baza u Indiji srednji i viši srednji sloj.

Pitanje kasta je nešto što se često postavlja. U stvarnom životu kaste i dalje postoje i, osobito u manjim sredinama dobro se zna tko spada u koju kastu i tko će se i na koji način s kime družiti. U velikim gradovima, naravno, u određenom društvenom sloju i kaste prestaju biti važne, odnosno lakše se zanemaruju u svakodnevnom kontaktu. Međutim i tu, kad dođe primjerice do pitanja bračnog vezivanja, kastinska je pripadnost još uvijek vrlo važna.
 

Budući da je Manto po nacionalnosti Pakistanac, kako njegove tekstove danas doživljavaju indijski, a kako pakistanski čitatelji?

Manto je jednako cijenjen i u Indiji i u Pakistanu. Teme kojima se bavi, likovi koje susrećemo u njegovim pričama, lokaliteti u kojima se sve događa, sve je to vrlo blisko i pakistanskom i indijskom čitatelju. Unatoč političkim nesuglasicama i Pakistanci i Indijci velikim su dijelom baštinici istog potkontinentalnog kulturnog obrasca koji se ne prekida na granici Indije i Pakistana. I Mantove priče u pravom su smislu tu nešto što ide «preko granica». 
 

Koliko je danas u književnosti aktualna tema odnosa Indija – Pakistan? Koliko je to još bolna točka za građane Indije i Pakistana?

Tema odnosa Indije i Pakistana još je uvijek aktualna u svim oblicima umjetnosti s obje strane granice. Moj je dojam da je čak aktualnija s indijske strane. Malo koja obitelj, osobito iz sjeverne Indije, nije tijekom tog bolnog razdoblja povijesti proživjela neku traumu. Ta trauma, moj je dojam, ostala je neprocesuirana u kolektivnoj svijesti ljudi s obiju strana granice. Stoga se i danas itekako odražava i u književnosti. Svjedoci smo i na našim prostorima koliko teško zarastaju rane koje ostaju nakon rata, pa i nakon raspada neke zajednice. Gotovo da se poništava uzrečica «vrijeme liječi sve rane». Kad govorimo o Mantu, njegove priče o podjeli spadaju u sam vrh književne obrade te teme i danas predstavljaju mjerilo za to kako o tome treba pisati.
 

A što je s pravima žena u Indiji? Na Zapadu je preveden velik broj romana koje pišu upravo indijske spisateljice i koji se pravi bestseleri. Međutim, ženama i dalje, i u romanima i u životu, pripada uloga obespravljenih. Zašto?

Ovo pitane bolje bi bilo postaviti nekim mojim kolegicama koje se više bave rodnom problematikom i konkretnije tzv. «ženskim pismom» u Indiji. Istina je da se na zapadu objavljuje dosta romana indijskih književnica, ali to uglavnom nisu prevedeni romani, već djela izvorno pisana na engleskom. Velik broj indijskih autora i autorica srednje i mlađe generacije piše na engleskom. Jezik je to koji je bolje obrazovanim Indijcima naprosto drugi materinji jezik i prirodno je da ga odabiru za svoj izraz ukoliko se žele probiti i izvan Indije. Treba međutim imati na umu da s jezikom često poprimaju i zapadnu poetiku. Kad se pomiješaju dva sastojka – poetika prepoznatljiva zapadnom čitatelju i pripovjedački dar i «egzotičnost» koju po definiciji nose potkontinentalni autori, jasno je da kod određene čitateljske publike takva djela lakše postižu uspjeh. Što se tiče rodne raspodjele, ja nemam dojam da se objavljuje više autorica nego autora. Ono što vjerojatno jest slučaj jest da se na zapadu objavljuje razmjerno više autorica nego u Indiji.

Kad me pitate za položaj žena u Indiji, pa onda i za odraz tog položaja u književnosti, s puno nevoljkosti odgovaram na to pitanje. Naime, najlakše bi bilo reći kako su žene u Indiji potlačene, diskriminirane, obespravljene, ali to nije u potpunosti točno. Kao što gotovo nikad nije ni potpuno točna ni potpuno kriva bilo koja opća konstatacija o Indiji – naprosto zbog toliko različitih kulturnih elemenata koji se u toj ogromnoj zemlji mogu pronaći. Istina je da je indijsko društvo tradicionalno patrijarhalno društvo, ali žena u njemu ima svoju ulogu. U suvremeno doba žene se sve više emancipiraju i osamostaljuju, opiru se svojoj tradicionalnoj ulozi domaćice i majke, ali to je vrlo spor proces. Često se događa da se žena, prihvativši suvremeni način života, obrazujući se, tražeći posao izvan kuće, u stvari dovodi u situaciju u kojoj umjesto emancipacije ima još jednu ili više dodatnih obveza. Zapadni aktivizam ponekad bi želio vrlo brzo provesti neku promjenu i «izvesti» neki kulturni i društveni obrazac, onaj koji on smatra ispravnim. I sam smatram da se svim silama treba boriti protiv očitih, često strašnih primjera zlostavljanja o kojima čitamo u medijima, ali što se tiče ustaljenog normalnog načina života u nekoj zajednici, treba biti vrlo oprezan u prosuđivanju što se treba smatrati diskriminacijom, obespravljenošću i sl. U svakom slučaju, kad raspravljamo o tome u Indijskom kontekstu uvijek smo na vrlo skliskom terenu.

Može li se zamisliti da knjiga u životu nekog naroda ima manju ulogu nego što je to slučaj danas u Hrvatskoj?

Što knjiga danas znači u životu jednog Indijca? Igra li veću ili manju ulogu nego knjiga u životu jednog Hrvata?

Na ovo se pitanje moram nasmijati i kao ljubitelj lijepe riječi i kao prevoditelj i kao nakladnik. Gotovo bih trebao postaviti protupitanje: može li se zamisliti da knjiga u životu nekog naroda ima manju ulogu nego što je to slučaj danas u Hrvatskoj? Dovoljno je pogledati posjećenost naših predstavljanja knjiga ili ući u neku od većih knjižara u gradu. To izgleda pomalo deprimirajuće. Moj je dojam da knjiga u Indiji još uvijek ima važnu ulogu, važniju u općem kulturnom okruženju nego kod nas. 
 

Koliko je književnost pisana na urdskom jeziku zastupljena u prijevodu na Hrvatski? I što je ono što hrvatski čitatelj propušta, a ne bi trebao?

Do sada s urdskog nije prevedeno gotovo ništa. Nekoliko kraćih pjesničkih tekstova preveo je bivši lektor za hindski na našem Filozofskome fakultetu, pokojni profesor Sheoraj Singh Jain, a prevedeno je i nekoliko Premchandovih priča, koje su, istina, prevedene s hindskog, ali kako je Premchand pisao u početku na urdskom, neke su njegove priče napisane u varijanti na oba jezika. Kako su ti jezici vrlo slični za prijevod gotovo da nema razlike, odnosno prevodite li neku priču s hindskog ili urdskog dobit ćete uvijek gotovo identičan rezulat u jeziku na koji prevodite. Stoga se i neke od tih priča koje su prevedene na hrvatski mogu smatrati kakvim-takvim uvidom u urdsku književnost. Spomenuo sam ranije da je književnik i prevoditelj, indolog i anglist Igor Grbić preveo neke Mantove priče s engleskog (koliko znam dvije). I to je uglavnom sve što smo imali od urdske književnosti, do ovog prijevoda Manta. Za našu kulturu bilo bi važno da imamo prevedeno neke važne urdske pjesnike poput Mirze Galiba ili Muhammada Iqbala. Ipak za obične konzumente književnosti valjalo bi prevesti još nekoliko pripovjedača iz razdoblja sredine i druge polovice 20. stoljeća kada je u urdskoj književnosti bujala kratka priča, npr., Krishana Chandera, Rajinder Singh Bedija i najpoznatiju urdsku književnicu Ismat Chugtai.
 

U organizaciji Ibis grafike, upravo su u tijeku predstavljanja knjige "Preko granica" Saadat Hasan Manta. Kako hrvatski čitatelji reagiraju na priče pisca koji im je istovremeno i „tako blizu i tako daleko“?

Trudimo se ovog autora i njegovo djelo, ali pomalo i urdski jezik kao književno važan jezik, predstaviti našim čitateljima. Imali smo do sada sedam predstavljanja u zagrebačkim knjižnicama i u knjižnicama u bližoj zagrebačkoj okolici (Sesvete, Podsused). Bit će ih barem još toliko. Kad se poklope «logistički» uvjeti, želio bih knjigu predstaviti i u drugim gradovima. Stalo mi je doći i do manjih sredina. Vidjet ćemo što će od toga uspjeti. Reakcije svih posjetitelja na dosadašnjim predstavljanjima bile su izvrsne. Ljudi s velikim zanimanjem slušaju ono što im o tome imam reći, izvrsno prihvaćaju priču kojom predstavljanje završava i vrlo zainteresirano sudjeluju u raspravi nakon predstavljanja. Za sada su iskustva više nego pozitivna i čini mi se da sam i jednog autora i jedan jezik uspio, koliko se to može u predstavljanju koje traje oko jedan sat ili nešto više, predstaviti našoj publici.
 

Gospodine Krnic, puno Vam hvala na razgovoru. Nadam se da ćemo imati priliku pročitati u Vašem prijevodu s urdskog još mnoga vrijedna književna djela.

Budući da ste, baveći se ovim intrigantnim pakistanskim piscem upoznali ne samo njegova djela, već donekle i njega samog, molim Vas da nam za kraj, prema vlastitoj procjeni napišete koje je tri stvari Saadat Hasan Manto volio, a koje nije.
 

SAADAT HASAN MANTO JE VOLIO:

1. dobru priču
2. zanimljive, nadarene ljude
3. lijepe cipele
 

SAADAT HASAN MANTO NIJE VOLIO:

1. kritiku
2. prijetvornost
3. neurednost

Saadat Hasan Manto

Preko granica : Pripovijetke o ljubavi, ludosti i ratu

  • Prijevod: Krešimir Krnic
  • Ibis grafika 01/2016.
  • 175 str., meki uvez
  • ISBN 9789537997113
  • Cijena 80.00 kn

Osobitu pozornost Manto posvećuje strahotama koje su se događale nakon podjele Indije i Pakistana 1947. godine, i njegove pripovijetke smatraju se ponajboljim književnim obradama te teme u potkontinentalnoj književnosti uopće. Zbirka 'Preko granica' donosi 14 Mantovih pripovijedaka koje daju dobar pregled tema koje su ga zaokupljale.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –