Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Esej • Piše: Višnja Vukašinović (Pentić) • 19.01.2017.

Njena borba i njegova borba (Ferrante i Knausgaard)

Njena borba i njegova borba


„Autor je mrtav, smrt autoru!“, ne tako davno zdušno je klicala garda što bdije nad svjetskom književnošću. Danas, autor je življi nego ikada, preciznije, autor je toliko živahan da autobiografski modus svjesno koristi kao svoje najveće oružje otvoreno provocirajući pretpostavkom kako je pisanje najbolji način da još jednom proživi svoj život i suoči se s prošlošću iskupivši je u umjetnosti. Letimičan pogled na najuglednije svjetske publikacije posvećene umjetnosti riječi otkrit će nam da njenom pozornicom suvereno vladaju dvije figure koje dubinski propituju autobiografsku potku pisanja – Karl Ove Knausgaard i Elena Ferrante – i to s posve suprotnih strana. On predimenzionira autorsku poziciju poništavajući razliku između sebe i pripovjedača, dok ona poziciju autora jednako samosvjesno minimalizira čineći je nedostupnom. Njihovi kompleksni romaneskni opusi s naglašenom pozom nose masku ispovjednog diskursa ispod koje se skriva nepregledna širina zahvata inherentna ovoj književnoj vrsti.

No, zašto se danas univerzalnost ljudskog iskustva najautentičnije može prikazati govorom u prvom licu? I što nam ovi autori otkrivaju o jazu što dijeli autobiografiju od romana? Odnosno kako im je pošlo za rukom svoj osobni svijet sublimirati u umjetnost i pri tom upravo taj postupak učiniti esencijalnom temom svog pisanja? Odgovor je jednostavan i skriva se u estetskoj impresivnosti njihove proze, jer svatko može pisati o sebi, ali oni pri tom demonstriraju moć posvemašnje kontrole jezika, duboko promišljen i autentičan autorski stil i, najvažnije, hrabrost da neumoljivo i pod svaku cijenu govore istinu. Pri tom je važan faktor i to kako se nisu trudili svoje iskustvo zakriti fikcionalnim mehanizmima kako to običavaju činiti ostali im kolege. Njihov život je stavljen na stranicu onako kako im se dogodio i kako su ga oni osjećali dok im se događao, i nema nikakve magije koja bi tu činjenicu trebala sakriti. Stoga je ključan sastojak njihove proze upravo borba da osobno iskustvo istovremeno sačuva svoju autentičnost i zadobije karakteristike univerzalnog i slojevitog.

Riječ je o mukotrpnom procesu i o svojevrsnoj bitci života koja se u nekim naivnijim i nevinijim vremenima jednostavno prepuštala svevišnjemu, a ovdje i sada valja sam dati svom životu smisao mjesto da to za nas čine bogovi, zvijezde ili preci. Najjasnije na to upućuje činjenica kako je norveški pisac svoju autobiografiju, koja funkcionira kao postmoderna posveta Proustu, odnosno kao suvremena verzija Potrage za izgubljenim vremenom, nazvao upravo Moja borba. Ovaj šest tomova dug romaneskni ciklus koji se proteže na nekih dvije tisuće stranica autor je napućio sebi bliskim ljudima, kao i onima koji su njegovu svakodnevnicu tek okrznuli, a imena svih njih ostala su nepromijenjena.

Pripovjedač koji se zove Karl Ove Knausgaard u prvom licu prepričava svoj život idući do nevjerojatnih detalja pa je kadar jednom čišćenju obiteljske kuće posvetiti pedesetak i više stranica. Talijanka Elena Ferrante pak svom velikom romanesknom projektu – takozvanoj napuljskoj tetralogiji – daje pripovjedačicu koja se zove Elena, ali ne Ferrante, već Graco. No, jasno je naznačeno kako je riječ o autobiografskoj prozi, odnosno ispisivanju proživljenog u umjetničku prozu na čemu autorica inzistira već u prologu prvog dijela tetralogije nazvanom Moja genijalna prijateljica, a koji opisuje njeno napuljsko odrastanje.

Svatko može pisati o sebi, ali oni pri tom demonstriraju moć posvemašnje kontrole jezika, duboko promišljen i autentičan autorski stil i, najvažnije, hrabrost da neumoljivo i pod svaku cijenu govore istinu.

Tetralogija se otvara u trenutku kada autoričina najbolja prijateljica iz djetinjstva, sada šezdesetšestogodišnja Lila namjerno nestane pomno izbrisavši sve tragove svog života. O njenom iznenadnom nestanku pripovjedačicu, koja sada živi u Torinu, telefonski obavijesti Lilin problematični sin Rino. Elena prijateljičin radikalan životni potez shvati kao bacanje rukavice te odluči odgovoriti na izazov tako da njen i svoj život rekreira stavivši ga na papir: „Vidjet ćemo tko će pobijediti ovaj put, rekla sam sama sebi. Upalila sam računalo i počela pisati – sve detalje naše priče. Sve što je još uvijek bilo u mom sjećanju.“

No, njen i život njene prijateljice neće biti tek rekreirani, bit će on iskupljeni fiksiranjem u umjetnosti. U svom eseju o napuljskoj tetralogiji Joan Accocela stoga zaključuje: „Ovo je stari književni trik, star barem koliko i Proustovo remek-djelo: ispričati priču o boli i porazu, i onda, na kraju, tvrditi kako će biti iskupljena umjetnošću, iskupljena knjigom – upravo tom knjigom koju čitamo. Elena će pisat mjesecima, koliko god treba, tvrdi, kako bi Lili dala „formu čije se granice neće raspršiti“. Tako će umiriti svoju prijateljicu i samu sebe – i, zagrebemo li ispod metafore, spasiti život od tuge i jasnoću od kaosa bez da se zaniječe postojanje tuge i kaosa. Elena privlači stolicu računalu i kaže: „Vidjet ćemo tko će pobijediti ovaj put“. A pobjeđuje umjetnost. Pobjeđujemo mi.“

Dani zaborava Ferrante Elena

Ima onih koji će reći kako je to mehanizam svakog pisca, no zagledamo li se u ostatak važnijih književnih figura današnjice brzo ćemo uvidjeti kako upravo Ferrante i Knausgaard najuvjerljivije baziraju svoju prozu upravo na borbi da se sublimira vlastito iskustvo te da se životu da smisao njegovim transponiranjem u domenu estetskog. Ili kako to objašnjava urednik arhiva The New Yorkera Joshu Rothmann: „Unatoč prividu uglačanosti, to su metafikcionalne knjige – i Karl Ove i Elena su pisci (i autorska alter-ega) – i oboje postoje u sadašnjosti, no istodobno Elena i Karl Ove pišu romane koje čitamo. Za njih, prošlost ne čeka tromo kako bi je opisali: prošlost ima vlastiti plan i oni se trude da ga sagledaju, iskreno opišu i razumiju. Velik dio dramatičnosti u tim knjigama proistječe iz te borbe u sadašnjosti.“

Kad je pak riječ o sličnostima i razlikama među ovo dvoje autora oboje se bave temom postajanja umjetnikom, no kod ostalih tema jasna je razlika između njihovih pristupa onome što je u životu bitno. Za Knausgaarda je to obitelj koju je izgubio, prije svega otac koji ih je napustio, te njegova smrt koja je za autora prijelomni životni trenutak. Za Ferrante su pak konstitutivne teme prijateljstva i majčinstva te posljedično ženskog identiteta i zamki koje na njega vrebaju. Dakle, habitusi ovih dvoje autora posvema su različiti. U njihovoj se prozi to manifestira i kao nasljedovanje različitih tradicija – Knausgaard je modernist koji zaranja u beskraj trenutka opisujući i najmanje titraje svoje svijesti, dok je Ferrante realist u onom smislu u kojem su to klasični romanopisci koji žele prikazati cjelinu iskustvo, odnosno zahvatiti u šire značenje i smisao sudbine svojih junaka.

Rothmann smjelo tvrdi kako je opreka među ovo dvoje suvremenih pisaca ravna onoj iz naslova knjige Georga Steinera Tolstoj ili Dostojevski, dakle riječ je o genijima čija djela utjelovljuju suprotne vrijednosti. Knausgaard slavi metafizičko i onozemaljsko, a Ferrante materijalno i ovozemaljsko. U svom čitanju američki kritičar tako na dvoje pisaca zapravo primjenjuje standardnu dualnu opreku muško/žensko u kojoj je prvo shvaćeno kao aktivno drugo kao pasivno. Ono što ih povezuje jest želja da sagledaju vlastiti život: “I kod Knausgaarda i kod Ferrante, taj autorski trud suočavanja s prošlošću odražava nasilje i otpor tlačenju u mladosti. To su knjige o mladim ljudima koji se trude osloboditi onoga što su naslijedili, a napisali su ih stariji ljudi koji se trude ostvariti pravi odnos sa svojim mlađim sebstvima. Briljantnost tih romana – dojam da je svaki ulomak presudan, bez obzira na sadržaj – posljedica je te dvostrukosti. Oni kao da govore: nekoć sam bio mlad i usprkos strahu odupro sam se svijetu koji mi je bio dan. Sada sam stariji i moram se oduprijeti vlastitoj prošlosti – ili je prihvatiti. A možda postoji i alternativa otporu i prihvaćanju: ti romani kao da grade osnovu za metafizička poimanja kako se naše današnje sebstvo odnosi prema cjelini našeg života.“

Rothman točno primjećuje kako je srži i njene i njegove borbe u oslobađanju od vlastite prošlosti i preuzimanju kontrole nad sadašnjošću, a taj se put oslobođenja kod oboje odvija u činu pisanja. Pri tom je Knausgaard modernist koji odbija konačna značenja i energiju troši na vjerodostojno poniranje u neiscrpnost svakog proživljenog trenutka njegovim fiksiranjem i produbljivanjem u jeziku, dok je Ferrante u svom pristupu klasicist koji vjeruje kako proživljenom može dati značenje njegovim oblikovanjem u smislenu umjetničku formu. I jedan i drugi zapravo teže iskupljenju, a iskupitelj njihovog života su oni sami jer su sposobni napraviti distancu i istovremeno biti subjekt i objekt vlastitog pisanja, odnosno junaci bitke čiji pobjednik nadvladava prolaznost pretvarajući je u umjetnost.

Vjerujem kako knjige, jednom kad su napisane, nemaju nikakvu potrebu za svojim autorom. Ako imaju nešto za reći prije ili kasnije pronaći će čitatelje, ako nemaju, neće.

Elena Ferrante, u tom je smislu otišla korak dalje od Knausgaarda. Naime, ispričala je svoj život odnosno suočila se sa svojom prošlošću dvaput. Prvo kroz tri kratka dojmljiva romana, a onda kroz ciklus od četiri duga romana koja čine takozvanu napuljsku tetralogiju. Teme i motivi se ponavljaju te autorica ne pokušava zamaskirati činjenicu kako se bavi identičnim iskustvima – prvi put izolirano, drugi put u široj perspektivi. U još jednom važnom detalju talijanska spisateljica postavlja pravila igre drugačije od muškog kolege. Naime, Elena Ferrante je pseudonim. Stoga, kada bi se njena pripovjedačica umjesto Graco prezivala Ferrante bila bi to fikcija koja replicira fikciju jer Elena Ferrante je kreacija nepoznate talijanske spisateljice za koju neki tvrde kako nije niti spisateljica, već spisatelj. Nitko ne zna pravi identitet autorice koja je rođena i odrasla u Napulju, a opet pred svakim tko je pročitao jednu od njenih knjiga rasprostire se njena intima. Ili nam se samo tako čini.

Svom je izdavaču pred objavu svog prvog romana ovako u pismu objasnila odluku da ostane anonimna: „Vjerujem kako knjige, jednom kad su napisane, nemaju nikakvu potrebu za svojim autorom. Ako imaju nešto za reći prije ili kasnije pronaći će čitatelje, ako nemaju, neće. Veoma držim do onih misterioznih svezaka, i starih i modernih, koji nemaju definiranog autora, ali su imali i nastavljaju imati intenzivan vlastiti život. Doimlju mi se poput kakav noćnog čuda, poput darova tajanstvene Befane, koju sam čekala u djetinjstvu. Istinskim čudima nikada ne znamo autore… Uz to, nije li promocija skupa? Ja ću biti najmanje skup autor vaše izdavačke kuće. Poštedjet ću vas čak i moje prisutnosti.“ I dok Ferrante svoju intimu uporno uskraćuje, njena proza duboko uzdrmava intimu njenih čitatelja, napose čitateljica.

Ukidanje granice između života i fikcije

Moja borba, knj. 1 Knausgård Karl Ove
Moja borba, knj. 2 Knausgård Karl Ove

Kakvo je točno iskustvo čitanja romana Elene Ferrante? U eseju o autorici jedna od urednica u magazinu  The London Review of Books Joanna Biggs na početku i sama pribježe autobiografskom diskursu pa ispovijeda sljedeće: „Jesu li četiri napuljska romana Elene Ferrante uopće knjige? Počela sam u to sumnjati nakon što sam o njima razgovarala s drugim ljudima – većinom ženama. Prebrzo smo se vraćale na život: tko je bila tvoja Lila, prijateljica iz djetinjstva koja je s lakoćom svih opčaravala? Ili pitanje na koje se nerado odgovaralo – jesi li ti možda bila Lila? S. mi je ispričala kako se javila prijateljici iz djetinjstva da joj pokloni prvi roman iz ciklusa, K. je osjećala kako su romani na nevjerojatan način, pomalo i neugodan, dočarali način na koji je pronašla svoj intelektualni identitet.

Također nismo mogle prestati govoriti o samom iskustvu čitanja: S. je čitala pušeći cigaretu pod narančastim svjetlom ulične lampe nesposobna da prekine s čitanjem kako bi se vratila prijateljima koji su je čekali u kafiću. E. je čitav tjedan nakon što je pročitala prvu knjigu imala potresne snove. A. je iz noći u noć bdjela sve dok nije dovršila čitanje romana ujutro odlazeći na posao glave pune Napulja. B. – muškarac – prekinuo je čitanje jer se počeo osjećati krivim zbog toga što je – muškarac. Ja sam pak, čitajući Ferrante u vlaku, postala toliko zbunjena s tim što je stvarno, a što nije da sam zaboravila kako nisam propustila svoju stanicu.“ Biggs ovom anegdotalnošću zapravo ilustrira koliko Ferrante vješto ukida granicu između života i fikcije te kako se udaljenost između njih u konačnici u njenoj prozi posvema poništava. Autorica je i sama toga svjesna pa je u jednom intervjuu ustvrdila kako je pisati napuljski kvartet „značilo da mogu iznova proživjeti svoj život“.

Krajem pretprošle godine izdavačka kuća Profil objavila je prvi prijevod Elene Ferrante na naš jezik iz pera Ane Badurine. Riječ je o roman Dani zaborava - najboljoj i najpoznatijoj autoričinoj knjizi iz razdoblja koje je prethodilo napuljskoj tetralogiji. Priča je to o ostavljenoj ženi na pragu srednjih godina koju muž napušta zbog dvadesetogodišnjakinje i koja je zbog toga prisiljena financijski i emocionalno se osamostaliti kako bi bila kadra skrbiti se o njihovo dvoje male djece. Bespoštedna je to slika patologija i ovisnosti upisanih duboko u patrijarhalni svjetonazor koji je osim talijanskom blisko poznat i hrvatskom čitatelju. Priča o ženi koja pristaje biti sjenom svog partnera i čiji identitet se gradi isključivo na propisanim ulogama supruge i majke kod Elene Ferrante postaje sublimno opisana bitka na život ili smrt u kojem protagonistkinja pokušava iz nule osmisliti svoje žensko ljudsko dostojanstvo.

Pri tom ne izostaje majstorski portret poniženja što ga bračni i obiteljski dogovor u tradicijskim društvima donosi ženi, minuciozan prikaz stanja u kojem se identitet izgrađen na bračnoj zajednici raspada kao kula od karata te je junakinja prisiljena u nemoguće kratkom roku sama sebi odgovoriti na pitanje tko je ona onda kada nije žena, majka, supruga. Ferrante je nenadmašna u prikazu osjećaja poniženja što ga takva situacija donosi, autorica se općenito zanima emocijama lišenim tragične uzvišenosti što je možda njena osnovna razlika u odnosu na Knausgaarda. Dok njega zanima očaj prouzrokovan egzistencijalnim datostima, nju zanima očaj koji su njeni likovi sami za sebe kreirali priklonivši se od društva propisanim rješenjima. Njegova borba je ona protiv smrti i vremena, njena protiv puno prizemnijih utvara – submisivnosti, pasivnosti, lijenosti za koje Norvežaninov alter-ego lako preskoči da bi se bavio bitnim. Elena Ferrante ne piše i čini se neće pisati o esencijalnome odnosno o posljednjim i prvim pitanjima.

Najrazvidnije je to usporedimo li Dane zaborava s drugom knjigom Moje borbe (Naklada OceanMore, prevela Anja Majnarić), a u engleskom je izdanju nosila podnaslov Zaljubljeni čovjek (A Man in Love). U njoj Knausgaard opisuje zasnivanje obitelj sa suprugom Lindom s kojom danas ima četvero djece. Za njega je obiteljski život prije svega distrakcija koja ga udaljava od jedine stvari koju u životu zaista želi raditi  - od pisanja. Drama drugog djela Moje borbe sastoji se u nadvladavanju za autora banalnih datosti obiteljskog života i brige za prvorođenu kćerkicu kako bi se duhom i tijelom opet mogao posvetiti stvaranju.

Njegov je doživljaj obiteljske svakodnevnice krajnje neromantičan – on svoju ženu, kako tvrdi, većinu vremena voli. No od žene draži mu je na primjer Dostojevski jer će nekoliko slobodni sati radije provesti u nekom opskurnom kafiću s teškoćom se probijajući kroz Bjesove nego  ćaskajući na kauču s osobom s kojom je u vezi tek nekih godinu dana. Pri tom je simptomatično kako mu Dostojevski ne pruža užitak niti neku drugu vrstu ugode, već ga čita iz osjećaja dužnosti prema vlastitom stvaranju. Jer Knausgaard zna kako je čitanje isto što i pisanje.

Stoga sate koje je primoran provesti s kćerkicom i opet posvećuje svom pisanju obilazeći antikvarijate i čitajući po kafićima dok ona spava u kolicima. Prvih šest mjeseci njenog života Knausgaard je većinom propustio osamivši se u malenom uredu u kojem je po cijeli bogovetni dan pokušava napisati nešto s čime bi bio zadovoljan. Pri tom problemi koje ima u odnosu sa bipolarnom suprugom te prvi mjeseci života njegove kćeri u njemu izazivaju tek površinske bure, to nije njegova borba, jer ono što one za njega predstavljaju ne zadire u srž njegove egzistencije. Ništa što one naprave ne može ga prodrmati i ugroziti njegov identitet koji počiva na njegovoj sposobnosti da stvara u mediju jezika odnosno da proizvodi lijepu književnost, to je ono za što živi.

S druge strane pak Norvežanin ovako uspoređuje osjećaje svoje žene s vlastitom rezigniranošću povodom dvotjednog puta u rodnu Norvešku na krštenje kćerkice Vanje: „Po cijele je dane bila sam s Vanjom dok sam ja pisao u svom uredu, bila je usamljena, i jako se radovala ovim zajedničkim tjednima. Samo je razmišljala o mirnim danima koje će provesti sa svojom malom obitelji. Ja se s druge strane nisam radovao ničemu osim trenutku kada bi se vrata ureda zatvorila i ja bi ostao sam i mogao pisati. Pogotovo sada kada sam nakon šest godina uzaludnog pokušavanja konačno došao do nečega i osjećao da je to tek početak.  Za tim sam čeznuo, to je ispunjavalo moje misli, a ne Linda, Vanja i krštenje u Jølsteru koje sam uzimao zdravo za gotovo.  Ako sve bude dobro, odlično. Ako ne bude, onda jednostavno nije. Razlika između ta dva ishoda nije mi bila važna.“

Simptomatično je kako mu Dostojevski ne pruža užitak niti neku drugu vrstu ugode, već ga čita iz osjećaja dužnosti prema vlastitom stvaranju. Jer Knausgaard zna kako je čitanje isto što i pisanje.

Bure svakodnevnice tek su mreškanja u piščevoj svijesti koja samo čeka da ih smiri u jeziku i pretvori u nešto vrijedno – u književnost. Jer poanta njegovog života nije iskustvo, već mogućnost da iskustvo pretvori u umjetnosti i time da smisao svakom, i najnevažnijem detalju svoje egzistenciješto se manifestira kao manija fiksiranja najbanalnijih detalja. Profesor prakse književne kritike na Harvardu James Wood ovako to interpretira pozivajući se na prvi dio Moje borbe: „Ali Knausgaardova posvećenost detalju sve je osim slučajna. Banalnost je tako ekstreman da se pretvara u svoju suprotnost  postajući posebnom i začudnom u svojoj radikalnoj transparentnosti. Potreba za sveobuhvatnošću koja je iznjedrila stranice o sviranju gitare, pijenju čaja, o nošenju martensica i slušanju walkmana, o tome kako je njegov brat Yngve uvijek držao glazbu Queenovaca nepravedno podcijenjenom, o imenu benda kojeg je kasnije oformio s bratom (lijepo nazvanog Kafkatrakterne), također proizvodi i vrhunske odlomke poput onoga u kojem Knausgaard besan hoda po stanu.

Dok njegova žena Linda, koja je u visokoj trudnoći, spava on gleda kroz prozor u grupu ljudi koja stoji ispred koncertne dvorane, vidi policiju koja pretresa radnju s pornografskim video kazetama, razgovara sa ženom koja se u međuvremenu probudila i onda lista monografiju Johna Constablea. I iznenada je u suzama, obuzet "skicom u ulju formacije oblaka od šestog rujna 1822.", nesposoban da shvati svoju reakciju. Što osjeća? "Osjećaj neiscrpnosti. Osjećaj ljepote. Osjećaj prisutnosti." uvijek su ga dirala umjetnička djela, no nikada mu nije bilo lako objasniti svoj doživljaj "jer ono što su imala u svojoj srži bila je neiscrpnost, a ono što su izazivala u meni bila je svojevrsna pohlepa. Ne mogu to bolje objasniti". No čim opet uperi pogled u Constableovu skicu "sve rezoniranje nestane u tom valu snage i ljepote koji u meni počnu bujati. Da, da, da , čujem. Tu je. Tamo moram ići. Ali na što sam pristajao? Kamo sam morao ići?"

Srž ženske borbe za identitet umjetnice

Genijalna prijateljica Ferrante Elena
Moja borba, knj. 3 Knausgård Karl Ove

Pitanja koja muče Knausgaarda na kraju ovog odlomka filozofska su i esencijalna, i prvenstveno se odnose na njegovo umjetničko poslanje. Junakinja Elene Ferrante pak ne stigne filozofirati o smislu života i smjeru svog stvaranja, jer ona neprestano ima prečih briga ili ih za sebe uporno stvara kako bi još malo odgodila vođenje bitke života – one u kojoj mora konačno postati umjetnicom. Jer i ona je, kao i Knausgaardov lik, pisac. No, za razliku od njega, nerealizirani: „Kad mi je bilo osamnaest godina smatrala sam se kreativnom djevojkom, djevojkom koja obećava. Kad mi je bilo dvadeset, već sam radila. Kad su mi bile dvadeset i dvije udala sam se za Marija, napustila Italiju, prvo smo živjeli u Kanadi, zatim u Španjolskoj, pa u Grčkoj. Kada mi je bilo dvadeset osam, rodila sam Giannija, tijekom trudnoće napisala sam dugu pripovijetku čija je radnja smještena u Napulj, koju sam naredne godine s lakoćom objavila. Kada mi je bila trideset i jedna, rodila sam Ilariju. U trideset i osmoj, sada, svela sam se ni na što, više se ne mogu ni ponašati kako smatram da je ispravno.“

Pred nama je žena koja svoj životni put ne mjeri umjetničkim postignućima ili posrnućima, već svojim odnosom prema drugima – udaja, rođenje jednog djeteta, rođenje drugog. Ona spominje stvaranje, ali ono nije ključ za razumijevanje prve polovine njenog života. Sada kada joj je ključni odnos oduzet, identitet koji je na njemu počivao rasplinuo se i ona se pita „Odakle dolazim, u što se pretvaram?“. A čitatelj se pita zašto je ovu buduću spisateljicu trebao napustiti muž da si postavi ta presudna pitanja, da se istinski ulovi u bitku za svoj identitet, u avanturu otkrivanja svog poslanja. Da se junakinji nije raspao brak možda nikada ne bi opet počela pisati, i u skladu s onim što nam sugerira njena proza, moda nikada ne bismo čitali napuljsku tetralogiju. Kad je izgubila bitku u privatnom životu, konačno je mogla pobijediti u umjetnosti. U tom smislu ključnom za interpretaciju nadaje se epizoda iz Dana zaborava u kojoj neuspješno pokušava pisati i zadržati izgrađeni identitet požrtvovne majke i supruge.

U jednom trenutku odluči pronaći posao koji će je izvući iz kuće na nekoliko sati i dati joj kakav- takav raspored. Zaposli se u maloj izdavačkoj kući te je posao zaintrigira, no suprug je uskoro navede da odustane:

„Rekao je: zašto sada, ono najgore je prošlo, ne treba nam novac, ti želiš ponovno pisati, učini to. Poslušala sam ga, nakon nekoliko mjeseci dala sam otkaz i prvi put uzela ženu koja će mi pomagati u kućanskim poslovima. Ali nisam umjela pisati, potratila sam vrijeme na pokušaje koliko pretenciozne, toliko i konfuzne. Potišteno sam promatrala ženu koja je glancala stan, ponosnu ruskinju nespremnu trpjeti kritike i prigovore. Dakle, nisam imala nikakvu funkciju, nisam pisala, imala sam malo vlastitih prijatelja, moje mladenačke ambicije raspale su se poput iznošene tkanine. Otpustila sam kućnu pomoćnicu, nisam mogla trpjeti da se muči umjesto mene, a ja si ne uspijevam posvetiti vrijeme kreativne radosti, vrijeme prožeto mnome. Stoga sam se ponovo počela baviti kućom, djecom, Mariom, kao da si želim reći da više i ne zaslužujem ništa drugo.“

Ovaj paragraf demonstrira sve karakteristike spisateljičine impresivne proze te razotkriva srž ženske borbe za identitet umjetnice. Jer dok se Knausgaardova borba sastoji u tome da se umjetnikom postane i ostane, njenoj borbi prethodi korak da se umjetnicom sebi uopće dopust biti u društvu u kojem se djevojčice od rođenja uvjetuje da budu pasivne, submisivne i korisne. Dani zaborava direktna su proza bez velikih bravura koja osvaja autentičnošću emocija, knjiga je to koja ne laže o identitetu i izazovima što ih pred ženskog umjetnika stavlja obiteljski život, bio on idiličan ili problematičan, te njime propisane uloge požrtvovne majke i supruge.

Ferrante na kraju romana postavlja i posljednje upozorenje – naime njena će junakinja zaborav iz naslova knjige potražiti u naručju novog muškarca, mjesto da se konačno lijepo skrasi tamo gdje joj je ipak možda mjesto – za pisaćim stolom.


( esej je prvotno pročitan 8.10.2016. u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –