Predrag Vrabec : Voljeti
Knjigu lirskih "paradoksa", koncipiranu na igri koja poništava u kulturi i disciplinarnim i discipliniranim znanostima prepoznate i strukom posvećene proturječnosti, treba čitati kao izvrnutu rukavicu. Pjesme u prozi čiji je zajednički nazivnik osobni, ali što se atribucija tiče, univerzalno afirmativni uzvik: VOLIM!, čitatelje bude iz sustavom proizvedene letargije i lijenosti misli koje se, da bi zazvučale ozbiljno, u hijerarhiziranome svijetu moraju temeljiti na binarnim opozicijama i odvode ih u suplementarne i komplementarne svjetove u kojima i tišina govori i u kojima "Ono što je izvana istovjetno je onom što je iznutra. Nema odslika, nema razlike".
Svijet bez razlike, svijet koji voli prvost kao što voli drugost, jer ne vidi razliku između ja i ti (a ne vidi je jer je to odlučio, a odlučio je to jer energija ljubavi koja "pogoni" ovaj rukopis kao i logika srca koja je vodič kroz cizeliranu sintaksu, poziva, a ne razlikuje, uključuje, a ne isključuje...) utemeljen je na totalnom suživotu elemenata od kojih je sagrađena i autorova i naša zbilja. Binarizmi su iz rukopisa deportirtani u prostore neproduktivnosti, a ovaj najavljuje svijet koji odbacuje primat prvoga i koncept tolerancije i čitatelja uvodi u doduše fikcionalan (ali i svjetotvoran) prostor totalne dinamike suživota svih od kojih su svi jednaki, a jednakost i beskonačnost "prvosti" utemeljena je na spoznaji o uzajamnosti kao apriornoj kategoriji bivanja u svijetu.
I metodički i stilski, a u velikoj mjeri i sadržajno, kao nit koja povezuje tu mrežu zajedničke sudbine svijeta i svakoga od nas u njemu, Vrabec rabi sinesteziju. U igri pisanja u kojemu se u jedno stapaju statika i dinamika, Vrabec još jednom naglašava možda najbitniji segment njegove osobne po-etike: skok "unatrag", u modernizam. U modernizam iz kojega ionako, svojom voljom i argumentima koje nalazimo gotovo u svakoj napisanoj riječi, ovaj autor nikad nije htio iskoračiti. To se na neki način i izrijekom tvrdi u jednoj od pjesama koja priča priču o narativnoj naravi zbilje.
Za razliku od postmodernih inačica poetika koje nam govore da je sve tekst (pa i tema), Vrabec nudi model po kojemu je "sve u tekstu" (pa i tema). Ali i ovo je kontekstualno arbitrarno, jer tomu bi bilo tako kad bi se a) razaznavala razlika između izvanjskosti i nutrine ovdje upisanih svjetova i b) kad bi vrijeme bilo prikazano kao linearno. Ali kako kad: "Prije neki dan kad sam u slastičarnici jeo puding preliven malinovim sokom prošao je ispod kišobrana. Nekako mi je to bilo rano pa sam taj događaj premjestio za prekosutra".
Vrijeme je u rukama pjesnika-demijurga koji je uvijek spreman na posjet iz nutrine, koji kad se dogodi ništi razliku između glasa i tišine, teksta i bjeline, nečega i ničega. Ionako je, ponavljam u suglasju s autorom, sve u tekstu. Čak i on/o tko/što odluči isplivati na površinu i posjetiti nas: "Dođe mi iz nutrine teksta, gleda me kad smo zajedno nemamo potrebe za razgovorom. Sve što smo trebali izgovoriti ili odšutjeti u tekstu je".
Vrabec je izuzetno samokritičan i strog autor. U odnosu prema vlastitim tekstovima, ipak namjerno zaboravlja sljubljivanje prvosti i drugosti, jer je isključivo strog prema sebi. Blagost prema drugima koja ispunjava svaki redak rukopisa to mu i nalaže. I tu smo opet na početku "Alef jednadžbe" bez nepoznanica Ja=Ti=Ja=...
Predrag Vrabec: "Voljeti"
HDP, 2013.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )