Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 18.12.2015.

Robert Perišić : Područje bez signala


Kad se iz ovog ili onog razloga kasni s kritikom tuđega teksta ne ostaje puno manevarskog prostora. Najlakši je put rezerviran ranoraniocima. Samo oni bez pardona mogu sažeti 424 stranice teksta i napisati kako je u njemu – između ostaloga – riječ o nekakvim turbinama, postsocijalizmu, mutnim investitorima, radničkoj sudbini, metakritici suvremene umjetnosti i takvim nekakvim stvarima. Ponavljati sve to nakon šest, sedam mjeseci kritičke recepcije (a riječ je o Perišićevom novom romanu pa je recepcije i bilo) izgleda kao posve uzaludno prepisivanje. Zakašnjelima, stoga, ne preostaje ništa drugo nego ponuditi neku vrstu zaobilazne analize Perišićeva romana, nadajući se kako je slučajni čitatelj već odavno upoznat s osnovnim postavkama „Područja bez signala“.
 

Robert Perišić

Područje bez signala Perišić Robert

Područje bez signala“ nastajalo je osam godina. Toliko je vremena, naime, prošlo od posljednjeg Perišićeva romana „Naš čovjek na terenu“ (Profil, 2007.). Koliko je tog vremena zaista utrošeno na pisanje romana nije posebno bitno; sva Perišićeva proza svojevrsna je refleksija specifičnog generacijskog zetigesta, a takva vrsta pisma ne može ostati imuna na osam godina što osobnih što društvenih mijena. Odabrati jedan ili dva segmenta iz teksta gustog poput ovoga, teksta koji razigrano skače po različitim, više ili manje povezanim, registrima, i pri tome se praviti kako ostali segmenti ne postoje u najmanju ruku izgleda kao lijena redukcija, nepoštena i prema autoru i prema čitateljima.   

S druge strane, s obzirom na prirodu medija u kojem se ovaj tekst objavljuje, neka vrsta redukcije je nužna. Zadržat ćemo se stoga na analizi „prominentnih tema“ Perišićeva romana, potpuno svjesni arbitrarnosti tog izbora. Prva prozna zbirka Roberta Perišića – „Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas“ (Konzor, 1999.) – pripovijedala je o mladim ljudima suočenima s egzistencijalnim porazima na pozadini prepoznatljivih društvenih zbivanja toga doba. Takve ili slične postavke nastavit će se provlačiti i kroz ostala Perišićeva djela, a naći ćemo ih, ponešto izmijenjene, i u „Području bez signala“. U tom romanu likovi više nisu tako mladi, nisu baš ni sasvim urbani, no svima im je zajednički osjećaj egzistencijalnog poraza koji ovaj put nije generacijski obilježen već se manifestira kao sveprožimajuća metastaza društvenoga tijela, zajednička „bolest“ koja spaja i stare islužene radnike i poduzetnike novoga, posttranzicijskog, kova.

Naš čovjek na terenu Perišić Robert

Uz to, svi oni su na ovaj ili onaj način obilježeni iskustvom socijalizma i posljedicama njegova raspada. Sve ovo saznajemo u prvoj tematskoj cjelini Perišićeva romana koja, osim što uspostavlja romaneskni svijet i njegove osnovne odrednice, često zapada u kratkopričaške „digresije“ u kojima Perišić iznosi detaljne osobne povijesti svojih likova. Prva tematska cjelina „Područja bez signala“ tako funkcionira kao svojevrsni katalog pojedinačnih sudbina uokviren zajedničkim prostor-vremenom simbolički sveobuhvatnog gradića N. i središnjom idejom reaktivacije zaboravljenog i derutnog tvorničkog pogona.

Za stanovnike gradića N., obnova tvorničkog pogona predstavljala je dugo očekivanu injekciju života koji je do tad tinjao zaklonjen od minulog povijesnog vihora u prostorijama kafane „Plava laguna“ snijući san o Brooke Shields koji se uporno odbijao ostvariti. Dolazak investitora ponudio je drugu vrstu sna. Za razliku od sna o nimfetama u zagrljaju tropskog plaventila, ovaj je san bio zamisliviji i utoliko zavodljiviji te se od njega gotovo ni jedan stanovnik gradića N. nije umio obraniti. San o tvornici postao je katalizator promjena u životima stanovnika gradića N. Svakome od njih tvornica i događaji isprepleteni oko nje pružili su priliku za suočavanje s vlastitim demonima pa iznenadni novac nije samo pokrenuo odavno ugaslo industrijsko postrojenje već je, uz to, pokrenuo i želju za drugačijim životom – životom u kom se, korporativnim rječnikom rečeno, egzistencijalni poraz pretvarao u još neiskorištenu priliku.

„Područje bez signala“ potvrđuje Perišića kao pronicljivog tumača ljudskih sudbina i duhovitog i pažljivog pripovjedača sposobnog za stvaranje živog i uvjerljivog, ma koliko izmaknutog, svijeta.

Ovakav opis svijeta „Područja bez signala“ može navesti na krivi put. Iz njega bi se dalo naslutiti kako Perišić ispisuje deprimirajuću sagu o posttranizicijskoj stvarnosti napučenu izgubljenim ljudima na rubu samoubojstva čiji je jedini izlaz iz samoponištavajuće apatije voljni pristanak na viziju samoupravnog, industrijskog, raja u kojem radnička solidarnost svladava sve prepreke. Pripovjedna strategija Roberta Perišića, kao i tematski obzori „Područja bez signala“, nešto su, ipak, širi od angažirane mimeze začinjene dozom socijalističke eshatologije. „Područje bez signala“ vrlo je liberalne forme. Osim brojnih „digresija“ u službi razvoja likova i simboličkog iscrpljivanja situacije oko gradića N., Perišić učestalo mijenja i pripovjedne registre, od „ozbiljnog pripovijedanja“, preko farse i ironije, pa sve do groteske i metanaracije.

Uvod u smiješni ples Perišić Robert

Svi ti registri u službi su prilično ambicioznog pothvata u kom je priča o turbinama i mutnim investitorima gotovo usputna misao. Kroz brojne fokalizatore, čiju (pri)povijest iznosi u već spominjanim digresijama, Perišić skače kroz vrijeme i prostor, društvene i geografske ambijente kao i kroz većinu ključnih mjesta poznate nam povijesti u posljednjih tridesetak godina, a sve kako bi kroz priču o bizarnim, tragičnim, grotesknim ili naprosto smiješnim vremenima iznio priču o ljudima koji u takvim vremenima moraju živjeti. U tim pripovjednim izletima Perišić ocrtava konture raspada socijalizma osamdesetih, uspon tranzicijskog kapitala, ratni i poratni kaos i posttranzicijsko poduzetništvo pušteno s lanca u tor koji već trideset godina čeka novoga Godota s čarobnim štapićem razvojnih investicija.

Vremena su uvijek nekakva i nikad nisu naklonjena „malim ljudima“, ali ni mali ljudi nisu uvijek sveci-mučenici u potrazi za arkadijskim dolinama s cvijećem i raspuštenim pastiricama. U „Području bez signala“ Perišić izbjegava takve redukcije. Njegovi likovi nisu ni romantizirani radnici, ni tihe žrtve povijesti i svaki od njih djelomično je odgovoran za vlastitu nesreću. U rukama manje vještog pripovjedača ovakva tapiserija, složena od prepletenih niti javnih i privatnih povijesti, teško bi se održala. No, Perišić je i dovoljno talentiran i dovoljno discipliniran pa sve niti uspijeva držati na okupu.

U drugom dijelu „Područja“ Perišić u potpunosti napušta iluziju klasičnog romana koju je u prvom dijelu još svesrdno podržavao. Ako se u prvom dijelu mogla nazrijeti jasna narativna linija, neka vrsta radnje s početkom, sredinom i kulminacijom, u drugom dijelu o tome nema ni govora. Drugi dio u potpunosti pripada likovima i njihovim difuznim pripovijestima iz kojih se kulminacija brižljivo građene (i neminovne) drame prvoga dijela daje tek fragmentarno iščitati. Drugi dio sa sobom, osim zatvaranja otvorenih priča, donosi i Perišićevu gotovo burlesknu kritiku suvremene umjetnosti i metoda njene produkcije.

Jednom kasnije Perišić Robert

Taj se segment teksta, strukturalno gledano, pojavljuje iz ničega, a u ideji romana funkcionira kao deus ex machina, onoliko nadrealan koliko je, uostalom, nadrealna i osnovna postavka prodaje turbina tekstualnom pandanu Muammara Gadaffija. Završni prijelaz u svijet umjetnosti ima, ipak, i ozbiljniju dimenziju. Tim potezom Perišić zabija posljednji čavao u industrijsku stvarnost gradića N. i paradigmu čekanja. Prijelaz u sferu simulacije proizvoda, u prodaju priče o proizvodu umjesto proizvoda samoga, na samom kraju ostavlja čitatelja samoga pred vratima suvremenosti. U prvom dijelu romana Perišić je i likove i čitatelje vodio kroz ruševine prošloga vremena i svijeta koji je došao kraju. U drugom dijelu, u novom vremenu u kojem konačno dolazi do pojave „signala“, preživljavaju samo oni likovi sposobni zaigrati igru koju novo vrijeme od njih traži.

Treba li takav završetak shvatiti kao kritiku suvremenosti ili konačno odustajanje od paradigme „čekanja boljih vremena“ i zagovor uzimanja vlastite sudbine u svoje ruke otvoreno je pitanje. Sam tekst podržava više od jednog tumačenja i ta otvorenost vjerojatno je njegova najbolja osobina. „Područje bez signala“ potvrđuje Perišića kao pronicljivog tumača ljudskih sudbina i duhovitog i pažljivog pripovjedača sposobnog za stvaranje živog i uvjerljivog, ma koliko izmaknutog, svijeta.

Iako osnovna potka romana navodi na ideju kako Perišić jaše na popularnom valu borbe za preostala radnička prava, fokus teksta ipak je usmjeren na likove i njihov izlazak iz stanja egzistencijalnog poraza. Tu vrstu pronicljive priče o ljudima Perišić je otpočetka njegovao u svojoj prozi. S godinama je u tome samo postao bolji.   


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Robert Perišić

Područje bez signala

  • Sandorf 05/2015.
  • 428 str., meki uvez
  • ISBN 9789537715526
  • Cijena 95.00 kn

U gradić N., zabačen i devastiran, dolaze dvojica likova i bude nadu... Od radnika do financijske elite, od konobarica do menadžerica, od naših do Amerikanaca... – protagonisti romana iz naoko udaljenih svjetova stupaju u odnose koji ih mijenjaju i gone u nepoznato, boreći se za opstanak i voleći, radeći puno toga što nisu planirali.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –