Irena Vrkljan : Koračam kroz sobu

... usred sobe / u prašini starog namještaja / u srcu / kapci su zatvoreni / a iza žutog zida / knjige, slike, porculanski / vrčevi / ogrlice, ruž za usne / francuske šansone / taj inventar života ...

 
Knjiga s čijih korica čitamo autoričino ime i naslov "Koračam kroz sobu" nesumnjivo je hvalevrijedan doprinos valorizaciji djela ove spisateljice, s time da sam naslov knjige i nije najsretniji jer čitatelja navodi na predodžbu da se radi samo o novoj, samostalnoj knjizi Irene Vrkljan, a ne o knjizi koja zapravo kombinira većim dijelom akademske tekstove o autorici u prvom dijelu, te njezine nove pjesme u drugom. Tekstovi su isprekidani privatnim fotografijama autorice ili onima koje je sama snimila, nažalost bez objašnjenja tko se na njima nalazi.

Tako su u prvom dijelu knjige - tekstovima Andreje Zlatar, Dubravke Oraić Tolić, Helene Sablić Tomić, Nadežde Čačinovič, Jagne Pogačnik, Julijane Matanović, Ane Brnardić, Žive Benčić i drugih - dotaknute osnovne tematske, kompozicijske, žanrovske i formalne sastavnice djela Irene Vrkljan, a osobito je dragocjeno što se gotovo sve teoretičarke dotiču i vlastita iskustva čitanja njezinih knjiga.

 
Odbacivanje biografizma u analizi književnih djela osobito je nepravedno kad se radi o ženskom stvaranju, a posebno kad se radi o spisateljici koja je toliko ispreplela svoj život i literaturu kao Irena Vrkljan. Ženski su životi i danas isprekidani obiteljskim i nametnutim društvenim obavezama, koje umjetnicama oduzimaju stvaralačko vrijeme koje zahtijeva vlastitu sobu i duži period koncentracije. Irena Vrkljan, nakon brojnih zbirki poezije i romana, okrenula se opet pisanju pjesama, jer zbog teške bolesti supruga nije našla vremena, a vjerojatno ni koncentracije, za pisanje duljih formi. Spisateljičine tmurne životne okolnosti iznjedrile su pjesme, ali i njihov melankolični i depresivni sadržaj, tematiziranje usamljenosti subjekta, njegove/njezine odvojenosti od drugih, i pesimističan pogled na budućnost.

U novoj poeziji Irena Vrkljan ostaje vjerna starim motivima, sobi, zaboravu, samoći, sjećanju i šutnji, inventaru života. Pjesme su autobiografske i depresivnoga tona: U rukama držim limenku sa crnom bojom / premazujem bijele zidove .../ jer ovdje više nitko ne sjedi / nitko nije na prozoru. Iz njih izbijaju samoća i osjećaj izoliranosti. Vjerojatno zbog strogog (malo)građanskog odgoja u kojem nije bilo mjesta odstupanjima od propisanoga, autorica je razvila senzibilitet prema svemu različitom, "gubitničkom".

Poetika je to prepoznavanja odbačenih, hiper-senzibilnih, onih koji su između. Fragmenti života Marine Cvetaeve, Ane Ahmatove, Camille Claudel, Virginije Woolf, Charlotte Salomon, Waltera Benjamina i drugih postali su autoričino ogledalo, njihovim je primjerima podsjećala na vlastitu različitost i tražila pravo na nju. Ono što tražim, Marina, je i izgubljena hrabrost, napisat će Irena Vrkljan u romanu "Marina ili o biografiji". Jer zna da smo, bez podsjećanja na iskustva drugih, stalno na početku.

Riječima Dubravke Oraić Tolić, u poetici Irene Vrkljan radi se o "životnoj citatnosti", "osjećaju izvornoga, gotovo prepisanoga i citatno prenesenoga života", komadićima života koji nisu morali imati veze sa stvarnim biografijama onih o kojima je pisala. Duhovna su to razumijevanja, doticanja senzibiliteta. U posljednjoj proznoj knjizi "Rastanak i potonuće" kao i u novim pjesmama, osjećaju različitosti od okoline doprinosi i starenje koje izolira i onemogućuje na neke nove načine. Irena Vrkljan promatra staricu koja svaki dan sjedi na balkonu i gleda van, sretna jer još može hodati,  premda je usamljenost strašna: telefon u sobi nikad ne zvoni / imena u mom notesu odavno su već sva prekrižena.

Kao i u ranijim ostvarenjima, introspekcija postaje sredstvo za primjećivanje vanjskoga - autorica izlazi iz okvira privatnog i autobiografskog, zadirući u društveno i političko. Irena Vrkljan u cijelom se opusu borila protiv uskih okvira - od određenosti nacionalnošću, rodom, vlastitim imenom, malograđanskom sredinom, do kronologije (u "Marini ili o biografiji" pita Tko će razbiti sat i tako nas osloboditi vremena?). No u novim pjesmama na prvo mjesto stavlja svoju odgovornost za svijet. Eksplicitno to navodi u pjesmi "Balada": mi smo krivi / nitko nam to ne može više oprostiti.

Pitanje "jesmo li mogli drugačije" važan je podtekst ove ispovjedne poezije. Tu kao da rezoniraju misli Hannah Arendt - svijet se novim generacijama obnavlja, dobiva snagu, optimizam, ali s druge strane te su generacije nove i u smislu znanja i iskustva - na nama je da ih nečemu poučimo, da im prenesemo što smo naučili, na nama je odgovornost i za svijet i za djecu. A što smo učinili, i moramo li stalno ispočetka, kao da se pita Irena Vrkljan.

U Berlinu gleda izbjeglice koje žive u hangaru u stalnoj opasnosti od grupa neonacista: odjednom znam / bilo je možda krivo i nezahvalno / pružiti taj otpor / mrziti torte i kolače / mrziti darove i tatine govore / bijeli stolnjak na stolu / tišinu vjetra u vrtu u Buconjićevoj / jer sad bih željela da ta strana djeca / barem jednom mogu vidjeti / tanke bijele svijeće / na svojoj rođendanskoj torti.

 
U onom autorskom dijelu knjige, ova je zbirka poezije pokazatelj nemoći da se djeluje u svijetu, možda još više gubitka vjere u to da su promjene moguće, ne pomažu više riječi / ni knjige koje nitko ne čita / svijet visi naglavce / i zlurado nas odbacuje ... Ipak, treba se složiti s Anom Brnardić koja ove pjesme vidi kao otpor šutnji, bunt protiv nečinjenja. Jer to što je Irena Vrkljan uvijek između ne znači da želi ostati sa strane.

Živjeti i dati pravo drugima da žive - bili oni emigranti, autsajderi, kreativne žene sputane građanskim okvirima, "obične" žene i njihove ukalupljene sudbine... To je vječna opsesija pera Irene Vrkljan.

* knjiga je dobila Nagradu Kiklop 2014. za najbolju pjesničku zbirku godine! (op.ur.)

Irena Vrkljan: "Koračam kroz sobu"
Naklada Ljevak, 2014.