Akademik Pavao Pavličić dobitnik Nagrade Fran Galović

Foto: Galovićeva jesen

Gušterov rep Serdarević Korana

28. književni festival Galovićeva jesen svečano je završen u subotu 6. studenog u Galeriji „Mijo Kovčić“ dodjelom književne nagrade „Fran Galović“ za najbolje djelo na temu zavičaja i/ili identiteta.

Među čak 84 knjige pristigle na natječaj, povjerenstvo u sastavu dr. sc. Mario Kolar, dr. sc. Matija Ivačić i dr. sc. Davor Šalat odlučilo je Nagradu „Fran Galović“ 2021. godine dodijeliti akademiku Pavlu Pavličiću za roman „Kužni pil“. Ovogodišnjem laureatu nagradu u iznosu od 15.000,00 kn, diplomu i poklon uručili su Zlatko Krilić, predsjednik Društva hrvatskih književnika, i Mišel Jakšić, gradonačelnik Grada Koprivnice i saborski zastupnik.

Kao i proteklih godina, za pobjednika su glasovali i čitatelji u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Ludbregu, Đurđevcu i Virju, kao i čitatelji iz cijele Hrvatske putem interneta. Ukupno je glasovalo više od 500 čitatelja, a glas publike dobila je Korana Serdarević za knjigu „Gušterov rep“. 

Na natječaj za Nagradu „Mali Galović“ za najbolji učenički rad pristiglo je 35 učeničkih radova, a povjerenstvo u čijem su sastavu bili Darko Pernjak, Maja Krulić Gačan i Petar Lukačić odlučilo je dodijeliti tri ravnopravne nagrade. Nagrada je ravnopravno dodijeljena Martinu Barbericu, Franu Šijaku i Luki Kišu, a uručila im ju je dr. sc. Dubravka Brezak Stamać, ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje.

Ovogodišnju 28. Galovićevu jesen poduprli su Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Koprivnica, Općina Peteranec, Koprivničko-križevačka županija, Podravka, Belupo i Hartman, kao i brojni partneri.

„U Galovićevoj pjesmi Mojemu ocu, koja predstavlja svojevrstan proslov njegovoj antologijskoj zbirci Z mojih bregov, lirski subjekt prisjeća se životne mudrosti koju mu je otac ostavio u nasljeđe: „Govoril jesi navek, da je samo / Vu goricaj živlenja pravi raj, / Koj nigdar več ne dojde nam nazaj; / Mi iščemo ga, – ali – kaj mi znamo?!“ Tipičan je to, za ovu Galovićevu zbirku, ali i cijeli njegov zbog prerane smrti nažalost nedovršeni opus, ambivalentni iskaz istovremene žudnje za zavičajem i svijesti da zavičajni „raj“ više „nigdar ne dojde nam nazaj“. Razloge zbog kojih povratak u „zavičajni raj“ nije moguć lirski subjekt ne otkriva, nego daje tek određene naznake, poput onih iz čuvene pjesme Kostanj, u kojoj se lirski subjekt gotovo prepire sa stablom kestena o tome je li trebao ostati u zavičaju ili je trebao iz njega otići. Njihov poduži dijalog u toj pjesmi nije dao krajnji odgovor na to pitanje, ali je zato razmotrio različite prednosti i nedostatke ostanka u zavičaju, ostavljajući samom čitatelju da se opredijeli za jedno ili drugo, kao što to i čini svako pravo, veliko književno djelo.

Slična dvojba – je li trebao otići iz zavičaja i treba li se u njega vratiti – muči i glavnog lika romana Kužni pil akademika Pavla Pavličića, koji nagrađujemo Nagradom „Fran Galović“. Knjigu je objavio nakladnik Mozaik knjiga iz Zagreba, a urednik knjige je gospodin Zoran Maljković. Ako je moja evidencija točna, Kužni pil je pedeset i peti roman vjerojatno najproduktivnijeg, a svakako jednog od najčitanijih i najvažnijih suvremenih hrvatskih pisaca, koji je do danas objavio preko stotinu knjiga, od kojih su neke i dio školske lektire, a brojne su nagrađivane i prevođene na strane jezike. Među čitateljima akademik Pavličić možda je najpoznatiji po kriminalističkim romanima te romanima s elementima fantastike, no autor je i nekoliko povijesnih romana te više bestselera dječje književnosti, objavio je i nekoliko memoarskih i feljtonističkih knjiga te kao dugogodišnji sveučilišni profesor i znanstvenik više stručnih knjiga, koje su obavezna literatura na brojnim sveučilišnim kolegijima. Autor je i više televizijskih i filmskih scenarija. Kužni pil pripada ciklusu knjiga akademika Pavličića presudno obilježenih zavičajnošću i pitanjima identiteta.

Kao što je poznato, Galovićev „zavičajni raj“ predstavljali su podravsko-bilogorski „bregi“, po kojima su uz vinograde, polja i šume raštrkane stare klijeti, u kojima je čovjek krijepio tijelo i dušu. „Zavičajni raj“ junaka romana Kužni pil – Vjekoslava Dugana – čini istočnoslavonsko, podunavsko područje, točnije gradić Varoš, koji nećemo pronaći na zemljopisnim kartama, ali će nas neumoljivo podsjetiti na autorov rodni Vukovar. Gradić je to koji leži na dunavskoj obali, a njegovu panoramu obilježavaju tornjevi bogomolja pet-šest različitih vjeroispovijesti, zelena kupola gradskog kazališta, krov dvorca i vršak kužnog pila na glavnom gradskom trgu. Svega toga Vjeko se Dugan jedva sjećao zato što je rodni Varoš napustio još kao petogodišnji dječak, nakon što su mu se roditelji rastali i predali ga Teti u Zagreb, koja ga je odgojila, ali mu nikada nije spominjala rodni grad.

Nakon Tetine smrti Dugana – koji je sada bio već u šestom desetljeću života – put je jednom prilikom nanio u Varoš, i to po službenoj dužnosti. Iako je planirao obaviti samo ono što je morao i čim prije vratiti se u Zagreb, taj nevoljki službeni posjet rodnom gradiću pokazao se sudbonosnim. Ugledavši i omirisavši Dunav, praporna brda i surduke, drvorede kestena i lipa te rodnu ulicu s kućicama oker boje, Dugan je shvatio da mora „otkriti što se to zbivalo u njegovu djetinjstvu u ovom gradu, morao se sjetiti onoga što je pola stoljeća zaboravljao, što iz nemara, što namjerno“. Drugim riječima, shvatio je „da u njegovoj biografiji postoji golema rupa, i da ni sam sebe ne razumije dobro upravo zato što ta rupa postoji“ te je osjetio potrebu „da sam sebi objasni tko je i što je“.

Kako bi si objasnio „tko je i što je“ Dugan pokušava rekonstruirati povijesti vlastite obitelji, a ponajprije razloga zbog kojih su mu se roditelji razveli i napustili ga. Rekonstrukcija obiteljske povijesti pokazuje se usko povezanom s poviješću samog Varoša, odnosno s društveno-političkim mijenama od njegova osnutka u 18. stoljeća pa sve do sredine 20. stoljeća, tijekom kojeg su se vremena – kako se pokazuje – očeva i majčina obitelj redovito nalazile na suprotstavljenim ideološkim stranama, što je ustvari na kraju i razorilo njihov brak. Tragajući za obiteljskim i osobnim identitetom, Dugan otkriva i da je Varoš namjenski osnovan kao multinacionalni i multikonfesionalni gradić, gotovo kao eksperiment o mogućnostima suživota različitosti, koji – vrijeme je pokazalo – nažalost nije uspio.

Tom rekonstrukcijom varoške povijesti Kužni pil upotpunjuje mozaik spoznaja o tome fiktivnom gradiću, koji je poprište radnje i u četirima prijašnjih romana akademika Pavličića (Kronika provincijskog kazališta, Odbor za sreću, Devet spomenika i Literarna sekcija). U tom smislu Kužni pil svakako treba promatrati u kontekstu varoške pentalogije, koja propituje mogućnosti multinacionalnog i multikonfesionalnog suživota. A cijelu pentalogiju treba ustvari promatrati u još širem kontekstu, nazovimo ga, dunavskog ciklusa djela akademika Pavličića, koji uz priče i romane sadrži i feljtonistička i memoarska djela. Sve to velika je pohvala Dunavu, koji je presudno obilježio autorov opus, jednako kao i život glavnog junaka romana Kužni pil, kao što sam priznaje: „Ne može čovjek bez posljedica živjeti kraj tolike vode, ne može ostati nedodirnut svim njezinim značenjima i ne može a da se ne pokori njezinu smislu“.

Popunjavajući rupu u vlastitom identitetu Dugan nanovo otkriva izgubljeni zavičaj, a u pozadini svega vodi se tipično pavličićevski uzbudljiva fabula, koja sadrži niz zanimljivih likova i pojava, u rasponu od uglavnom narcisoidnih znanstvenika koji sudjeluju na znanstvenom skupu o povijesti Varoša zbog kojeg Dugan i dolazi u rodni grad, tajnih hodnika ispod gradića i nekoliko zagonetnih verzija povijesnog varoškog grba, preko neobičnih mještana, glazbenih automata i dokumenata koji čuvaju obiteljske i povijesne tajne, do pronicljive varoške docentice, uz koju slaganje mozaika vlastitog identiteta postaje podnošljivije.

U svakom slučaju, akademik Pavličić je u Kužnom pilu, kao i u ostalim romanima iz varoške pentalogije, uspješno spojio uzbudljivu fabulu s pitanjima zavičajnosti i identiteta, nastavivši pritom i dalje tražiti mostove iznad ponora što ih proizvodi strah od drugoga i drugačijeg, zbog čega zaslužuje ovogodišnju Nagradu „Fran Galović“.“

doc. dr. sc. Mario Kolar, predsjednik prosudbenog povjerenstva