Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Ante Nenadić • 26.05.2023.

Ana Peraica : Kultura selfija

„It's not even summer, why does the DJ keep on playing Summertime Sadness?
After we go to the bathroom, can we go smoke a cigarette?
I really need one
But first,
Let me take a selfie“

Nije rijetkost čuti da se nikotinska kriza smatra jednom od najtežih. Koji je onda to nagon koji trenutačno uzrokuje zaborav čak i spasonosne cigarete? Duo The Chainsmokers će godine Gospodnje 2014. u pjesmi #Selfie opjevati ni manje ni više nego selfie (od sada u tekstu selfi), nešto što se u javnosti već do tad ustalilo, a potom i raširilo kao viralan pojam. Selfi je neka vrsta fotografskog autoportreta koji je postao iznimno popularan način samoprezentacije, osobito u razdoblju razvoja i širenja društvenih mreža. Međutim, popularnost mu ne jenjava ni danas. Svi znamo što je to, svi smo snimili barem jedan, i nekako se stječe dojam da je pojam selfija postao toliko prirodan da se u jeziku jednostavno više ni ne primjećuje kao posuđenica, ili kao novotvorenica, nego se osjeća kao vječan i oduvijek prisutan. Dnevno ih se načini milijarde, milijarde ih se objavi, čitav internetski prostor njima je preplavljen, sve reklamne kampanje su na neki način s njime eksperimentirale i nema konteksta (prostora) u koji svojim dijamantnim svrdlom nečiji fotografski odraz nije prodro . 

Svi se mi u toj kulturi selfija snalazimo kao ribe u vodi, prirodno se tom vrstom fotografiranja koristimo i njome si tvorimo sliku prema van. Međutim, kako je do toga došlo, koji su to porivi koji nas tjeraju da nekritički sudjelujemo u toj kulturi i halapljivo je konzumiramo u neprekidnom vrtlogu njezine reprodukcije? Zašto je selfi tako brzo kliknuo s čovjekom? To je samo jedna od polazišnih točki za kulturnu evaluaciju fenomena selfija, a budući da je u međuvremenu postao univerzalan i ne čudi da mu se prišuljao i znanstveni interes.

Kultura selfija Peraica Ana

Povjesničarka umjetnosti i filozofkinja Ana Peraica istaknula se znanstvenim radom na području teorije fotografije, što je ujedno i predmet njezine doktorske disertacije koja je objavljena kao knjiga pod naslovom Fotografija kao dokaz: Primjena tehnologijske definicije fotografije na raspravu o estetici i teoriji fotografije (Multimedijalni institut, 2018.). Sada imamo priliku u prijevodu čitati i njezinu knjigu Kultura selfija: Osobna reprezentacija u suvremenoj vizualnoj kulturi (Jesenski i Turk, 2023., prijevod Ognjen Strpić i autorica). Nemojmo se zavaravati, podnaslovi obiju spomenutih knjiga obeshrabrili bi i one najjače među nama, razotkrivajući očito strogo učen i znanstven način obrade teme. U predgovoru se spominje zavidna akademska recepcija, u čemu se naravno otkriva i idealni čitatelj tj. zamišljeni adresat ove knjige: profesionalac u čijem je vrijednosnom sustavu ova knjiga a priori pun pogodak i kojemu će poslužiti kao udžbenik, priručnik ili kao kakva prolegomena. Što je za očekivati, može li, a u konačnici i treba li Kultura selfija imati značajniji odjek među raznolikim čitateljstvom?

Temeljno pitanje koje si autorica postavlja na početku glasi: je li selfi umjetnost? Divan je to način predstavljanja teme i određivanja smjera njena misaonog istraživanja, kolokvijalno zvan „glavom kroz zid“ (sve rjeđi). Zbog toga što je autorica i sama praktična fotografkinja s posebnim fokusom na portretnu fotografiju prirodnim se čini da se pita o odnosu selfija, portretne fotografije i umjetničkih autoportreta u estetičkom kontekstu. Selfi očito ima drukčije uzuse nastanka, a i pojavljuje se kao uvjetno rečeno tehnologijski omogućen prvi „pravi“ oblik autoportreta, jer ga karakterizira istodobnost samoopažanja i samoprezentacije, drugim riječima istodobnost procesa gledanja u zrcalo i bilježenja tog istog pogleda.

OGLEDALCE, OGLEDALCE...

Foto: Cottonbro studio, Pexels

Kroz tekst se kondenziraju tri velika tematska bloka od kojih je jedan didaktički i historiografski, jedan strože teorijski, a jedan usudio bih se reći mitopoetički. Historiografski blok proteže se kroz prvo poglavlje Povijest samoopažanja, a negdje na polovici drugog, Svijet pred nama i svijet iza nas, prelazi u teorijski, koji ipak nije tako prostorno fiksiran. U historiografskom bloku predstavljene su povijesti tehnološke izvedbe zrcala i umjetničke samoprezentacije koje se na neki način podupiru i međusobno uvjetuju. Sustavno razlažući, od uvjetno rečeno „mračnog“ doba samoopažanja, kada se ono odvijalo isključivo pred prirodno reflektirajućim površinama (voda, opsidijan), preko ranih i rijetkih konkavnih i konveksnih zrcala, pa sve do pojednostavljenja i omasovljenja proizvodnje zrcala koje je posljedično uzrokovalo i veliku promjenu u samopercepciji i samoprezentaciji, Peraica će zainteresirati mnoge dijelom zato i što se radi o povijesti svakodnevnog predmeta, a takve su uvijek intrigantne. Na svakodnevne predmete često se gleda kao na nešto bez povijesti, što je uobičajeno do te mjere da se više niti ne primjećuje, pa i povijesni prikazi razvoja i oblikovanja takvih predmeta znaju biti tim više zanimljivi što su ti predmeti neprimjetniji jer onda možda i ponajviše progovaraju o nama samima. 

Povijest samoprezentacije ima sličan, stupnjevit tijek, koji je usporedan razvoju i oblikovanju izražene samosvijesti. Sve do omasovljenja proizvodnje zrcala, predmeta koji će omogućiti svakodnevno samoopažanje, samoprezentacija je slovila kao nekakav labavi tabu. Od prvih zabilježenih autoportreta, poput onih egipatskog kipara Baka koji je svoje i lice svoje žene uklesao u jednu od skulptura u vladarevoj grobnici i slučaja grčkog kipara Fidije koji se portretirao u obličju Atenina kipa i zbog toga završio kažnjen trebao je proći dugi niz godina da uopće takva praksa postane nešto učestalijom. Sve do početka renesanse i manirizma autoportreti su kao umjetnička vrsta imali vrlo negativne konotacije. Autorica zamjećuje kako učestalije autoportretiranje, zapravo povećanje broja zabilježenih autoportreta, koincidira s pojavom konveksnih zrcala, ali ujedno i s općim kulturnim pokretom koji je označio svjetonazorski zaokret od srednjovjekovne ideologije teocentrizma prema filozofiji i humanizmu. Konstelacija u kojoj su istodobne sve veća dostupnost oruđa samoopažanja i idejna emancipacija čovjeka od boga čini se da i nije mogla iznjedriti ništa drugo do zametak povijesti samoprezentacije koja svoj puni zamah dobiva tek nedavno, na krilima sveprisutnog smartphonea. Eh, da je barem ovaj fantastični tematski blok nešto duži. Možda previše tražim, jer u ovako kratkoj knjizi podrobnije zahvaćanje povijesti samoprezentacije koje bi prirodno izašlo izvan okvira analize perspektive i „gramatike“ prostora u možda za to i najreprezentativnijim djelima vizualne umjetnosti poput van Eyckovog Portreta Arnolfinijevih ili Velázquezove Las Meninas jednostavno nije moguće, a da ne proguta u potpunosti početno pitanje i namjeru. 

Analizom perspektive i „gramatike“ slike, drugim riječima njene prostornosti a la Lefebvre, Peraica nas uvodi u teorijski tematski blok koji se naslanja na čitavu kohortu teoretičara iz strukturalističke i poststrukturalističke provenijencije. Bez velikog okolišanja mogu reći da je metodološki okvir postavljen precizno i temeljito. Primjerice, McLuhan, Derrida, Foucault, Barthes, Kristeva, Lacan i mnogi drugi humanistički celeberityji pojavljuju se kao pravi, dobri pobočnici u namještanju željenog fokusa leće na temu onotologije selfija, ali dojma sam da prema kraju knjige, kada bismo očekivali izvođenje jednako odvažnog, „glavom kroz zid“ odgovora na postavljeno početno pitanje, ta namještena leća ostaje napuštena. Pohvalan je u svakom slučaju pokušaj modernizacije teorijskog okvira i njegovog usustavljivanja, međutim svi ovi uvjetno rečeno postmodernistički misaoni rukavci imaju nažalost samo jedno izvorište, glavu onog ili one koja ih je izmislila. Tako se nekako i pojavljuju u polju ideja, kao strogo individualni jezici, koji se često preklapaju, rjeđe poklapaju, a najčešće prividno totalno razilaze. I ovdje mi se čini da se ova masa individualnih uvida koja zaista jest značajna za temu, nekako čudno referencijalno lomi, kao u nekom nepravilnom zrcalu i na kraju se umiri u besmislenom, ali neponovljivom svjetlosnom obliku.

MITOLOGIJA ODRAZA

Treći tematski blok, onaj koji provizorno nazivam „mitopoetičkim“, čine poglavlja Narcis i njegov zli blizanac, Iz Jekine perspektive i U Perzejevu zrcalu. Tri imenovane mitske figure autorica analoški uvezuje s namjerom utvrđivanja temeljnih odrednica odnosa suvremenog čovjeka s fotografskim autoportretom. Tako se u prvom slučaju suvremeni čovjek pojavljuje kao mitski Narcis onda kada njegova preokupacija vlastitom slikom zadobije značajke patološkog. U selfijima se, primjećuje Peraica, subjekt i objekt slike (izjednačeni) pojavljuju u prednjem planu u odnosu na pozadinu koja reprezentira prostor svijeta. „Gramatika“ slike je takva da je u fokusu objekt samoprezentacije, a kao sekundaran fakt iza njega ostaje visjeti cijeli svijet. Taj je Narcis u neposrednoj opasnosti od utapanja u svom odrazu, pogledom na kojega se sasvim iscrpljuje i postaje u potpunosti samodostatan, bez ikakve potrebe za vanjskim svijetom.

Autoportret može značiti i pokušaj fiksacije jastva što se javlja kao istaknuta potreba čovjeka u kojeg je jastvo fragmentirano, načelno neodredivo, fluidno i oslobođeno od društveno uvjetovanog subjekta, što su među teoretičarima uvriježene odlike postmodernog ja. Fiksacija autoportretom odvijala bi se u obliku jeke samoprezentacije, koja kontinuirano podsjeća na postojanje i postaje dokaz, svojevrsni pečat osobe u vremenu. Na ovom mjestu Peraica upućuje i na potencijal terapeutske funkcije fotografije, poglavito u domeni psihopatologije, preciznije u cijeljenju narušene i ispravljanju iskrivljene slike sebe. 

Foto: Blue Arzauz, Pexels

U trećem slučaju suvremeni čovjek se pojavljuje kao Perzej pred Meduzom i odrazom u svojem štitu opaža, definira i ovladava svijetom. U principu se radi o racionalnom agensu koji pomoću samoprezentacije u selfiju, koja nužno postavlja svijet iza leđa, ima mogućnost distancirano se suočavati s nepoćudnim, zabranjenim ili prešućenim fenomenima. Primjerice, selfiji s leševima ili na sprovodima omogućuju to da se čovjek neizravno zabulji u predmet koji pobuđuje veliki interes, a pod nadzorom je svojevrsnog tabua ili uzrokuje snažne osjećaje straha i tjeskobe.

Kutura selfija nalazi se na identitetnoj tromeđi punkrvnog znanstvenog rada, eseja i fenomenološkog traktata. Svakako da od svega zadovoljava najviše kriterija znanstvenog rada, ali pomalo zbog toga i pati. Govorim iz pozicije svjetovnog, a ne akademskog kritičara. Pridržavanje strogih zakona akademskog pisma na trenutke ovaj tekst čini rigidnim što se ponajviše ogleda u težnji za sveobuhvatnošću i imperativom citatnosti. Međutim, ne mogu se zadovoljiti zaključnom ocjenom o profesionalnoj neprobojnosti. Može se ovdje probrati blaga i za raspravu koja neće biti pod strogom prismotrom i stegom akademske čelične ruke. Ona je prema kraju knjige ipak nešto blaža i sve naklonjenija prema slučajnom namjerniku i prosječnom čitatelju, što se osobito pokazuje u vrlo lepršavim „mitološkim“ poglavljima. Odgovor na pitanje je li selfi umjetnost nažalost nećemo dobiti izravno, ali neizravno se odgovor manifestirao negdje tijekom čitanja ove knjige. Selfi je umjetnost, i cijela ova knjiga svojim postojanjem to svjedoči. A sada, let me take a selfie.
 

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ana Peraica

Kultura selfija : Osobna reprezentacija u suvremenoj vizualnoj kulturi

  • Prijevod: Ognjen Strpić, Ana Peraica
  • Jesenski i Turk 03/2023.
  • 157 str., meki uvez
  • ISBN 9789532228915

'Kultura selfija' je dubinski povijesnoumjetnički pregled autoportretiranja, izveden putem niza disciplina: vizualnih studija, naratologije, medijskih studija, psihoterapije, te političke teorije. Knjiga donosi obavijesti iz više područja te ih postavlja na vremensku crtu povijesti umjetničkih djela.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –