Andrzej Stasiuk : Zapad je strašno iscrpljena tema

Održava se
01.01.1901.

Andrzej Stasiuk, jedan od najboljih suvremenih poljskih pisaca, susreo se nedavno s publikom u Zagrebu i Splitu. Stasiuk (rođen 1960.) počeo je objavljivati relativno kasno, u 32. godini izašla mu je prva knjigu, ali od tada objavljuje gotovo u godišnjem ritmu. U debitantskoj knjizi priča „Hebronski zidovi" opisao je zatvorsko iskustvo koje je stekao nakon što je pokušao izbjeći služenje vojnog roka. Kao rođeni Varšavljanin preselio se u karpatsko selo Czarne, gdje u miru piše prozu, poeziju i eseje  te sa suprugom vodi cijenjenu izdavačku kuću Czarne.

Njegove su knjige prevođene na brojne jezike, a najveću mu je popularnost donio putopis „Put za Babadag", koji se temelji na putovanju od Baltičkog mora do Albanije. Jednom je Stasiuk rekao da je oduvijek htio napisati slavenski pandan "Na cesti", a kritika je ocijenila da mu je s tom knjigom to i uspjelo. U hrvatskom mu je prijevodu objavljen roman „Devet" (Fraktura), kojim ocrtava vrlo sumornu sliku Varšave devedesetih godina, zatim priče u antologiji poljske kratke priče „Orkestru iza leđa" (Naklada MD), esej „Brodski dnevnik" u knjizi  „Moja Europa" (Fraktura) i zbirka kratkih priča „Zima" (Naklada MD).

Trenutno piše knjigu o Balkanu, prostoru kojim je kao pisac i povremeni putnik trajno zaokupljen. Privatno je Hrvatskom, pogotovo obalom, putovao u više navrata, ali ističe - nikada ljeti. Ovog puta došao je u organizaciji Veleposlanstva Republike Poljske i književnog kluba Booksa, u kojem smo s njim i razgovarali.

Barbara Matejčić : Zašto ste odlučili otići iz grada na selo? Je li to neko povlačenje, izolacija  i koje su prednosti života na selu?

Andrzej Stasiuk : To je vrlo tipično pitanje za sjedilačka društva, koja se navikla na mobilnost. Osim toga, selidba u tom smjeru se na neki način shvaća kao negacija civilizacijskog poretka. Moj je odgovor jednostavan: zašto ne? Htio sam otići na selo da bih mogao biti na miru, a i želio sam živjeti u planinama. Moje je selo u Karpatima, tako da sam ostvario ono što sam htio. Jedan od razloga moga preseljenja je to što sam u gradu živio jako brzo, puno sam pio i drogirao se, a želim živjeti i pritom funkcionirati. Dakle, selo me na neki način spasilo od samouništenja.

Na početku je to bila ugodna vrsta samouništenja, ali kada s takvim načinom života dođete do 35 godine, onda to postaje opasno po život i od toga sam htio pobjeći. Htio sam se dovesti u situaciju u kojoj će mi biti dosadno, u kojoj se ništa neće događati kada se probudim i okruživat će me tišina. Kada sam se tek preselio, kuća je bila na osami i tjednima nisam morao vidjeti nikoga ako ne bih htio.  

Dok je u romanu „Devet" Varšava u središtu priče i ni jedan lik nije individualiziran, u zbirci „Zima" su upravo u središtu priča likovi. Uvjetuje li taj odnos prema likovima okoliš u kojih ih smještate: opreka selo i individualnost te grad i anonimnost?

Opreka o kojoj govorite je vrlo izražena. Roman 'Devet' je na neki način bio moj oproštaj s Varšavom, dok je 'Zima' vrlo vidljiv odjek moje fascinacije životom u provinciji. Čini mi se prirodnim da provincija 'rađa' takav odnos prema likovima, jer u manjoj sredini ima manje ljudi i njihove su osobine izrazitije, upečatljivije dok u gradovima masa ljudi mora biti prilagođena određenom ritmu i individualizacija je puno teža.

Očigledno Vas ne zanima središnja pozicija, već ona rubna pa i marginalna: živite u selu blizu granice, pišete o manje atraktivnim dijelovima Europe i o takozvanim društveno nevažnim ljudima. Zbog čega ste usredotočeni na rub umjesto na središte?

Rekao bih da autor pišući sam stvara središte i gradi centar svog interesa za druge. Živim na margini, ali to ne znači da ne sudjelujem u središnjim zbivanjima. Ono što pišem dopire do raznih dijelova Europe, putujem prema jugu i sam sebi stvaram centar zbivanja. Mogućnost življenja u provinciji je vrlo udobna: imam mir i sve što mi treba, a ako se zaželim onog što smatramo središtem, mogu doći do Budimpešte za četiri sata. Osim toga, rubnost moje provincije je vrlo zanimljiva: živim u Poljskoj, ali u ukrajinskom pravoslavnom selu i u blizini slovačkih sela

Kažete da putujete prema jugu. Zbog čega Vas ne zanima Zapadna Europa? Nalazi li se odgovor u eseju „Brodski dnevnik" gdje kažete da ste ju iscrpili još dok ste maštali o njoj?

Na neki se način taj interes uistinu iscrpio. Dugi niz godina u komunizmu smo živjeli u velikom iščekivanju i žudnji za Zapadom, koji nam je bio nedostupan i u koji nismo mogli putovati. Za tog čekanja smo duboko zaronili u kulturu Zapada. Nismo bili tamo, ali smo funkcionirali u imaginarnom Zapadnom svijetu. I kada nam je konačno postao dostupan, interes je opao. Danas mi je na Zapadu  dosadno, jer imam dojam da je sve što tamo mogu vidjeti davno opisano i da je Zapad strašno iscrpljena tema. Recimo, prekrasna harmonija civilizacije, kulture i prirode u Toskani mi je nakon tjedan dana stvarala mučninu.

S otvaranjem granica mi se otvorio sasvim novi svijet, ali onaj na jugu, o kojemu ranije uopće nismo razmišljali, o kojemu se nije govorilo ni pisalo. Do danas je taj svijet ostao nepoznat i zbog toga mi je vrlo privlačan. Na Zapad odlazim kao pisac, da bih mogao zarađivati, ali intelektualni su mi izazov putovanja u Albaniju. 

U „Brodskom dnevniku" pišete: 'Nakon čitanja kao ni nakon putovanja nismo mnogo pametniji'. Znanje ili mudrost očito nije razlog Vaših  putovanja. Koji jest?

Putujem da bih osjetio nešto novo, stekao iskustvo, zadovoljio čula... Kada ulazim u stvarnost neke nepoznate zemlje, osjećam ju cijelom kožom, kao dodir sa ženskim tijelom. Stjecanje mudrosti sigurno nije razlog putovanja. Recimo, što više odlazim na Balkan, to ga manje razumijem. I ako jednom steknem razumijevanje, ne znači da će to biti na putovanju tim prostorom, to se može dogoditi i u mojoj sobi u Poljskoj.

Kada sam na sajmu knjiga u Varšavi razgledavala izdanja Vaše izdavačke kuće Czarne, rečeno mi je da objavljujete literaturu balkanskih zemalja. Ovdje se taj pojam pejorativno doživljava dok Poljaci očito nemaju problema s interpretacijom Balkana.

Već sam upozoren na to da je ovdje taj pojam pogrdan. U mom razumijevanju nema ničeg pejorativnog u Balkanu, on je samo jedno od lica Europe. Pogrdnijim doživljavam pojam Skandinavije. Jednom sam u Göteborgu razgovarao sa švedskim novinarima i u očaju sam ih pitao mogu li mi pokazati nešto uništeno, staro ili ružno... Nisu me razumjeli. Za mene je Balkan prvenstveno mentalna regija, kojoj je teško odrediti granice. Ako smijem, poručio bih Hrvatima da pejorativni element izbace iz svog shvaćanja Balkana.

Odričući ga se, naglašavajući katoličanstvo i pripadnost Zapadnim zemljama, gubite jedan vrlo zanimljiv dio identiteta. Sličan problem i mi imamo: stalno se definiramo kao Zapadna Europa, insistiramo na vezama s Rimokatoličkom crkvom i ne želimo priznati istočnjačke elemente ugrađene u naš identitet. Ne želimo sebi priznati da ne znamo što bismo sami sa sobom kada odemo u Njemačku, a da nas do suza može dovesti neka ukrajinska pjesma.

Mislite li da Zapadna Europa još uvijek Poljsku stavlja u red, kako je Czes³aw Mi³osz naveo, drugorazrednih zemalja?

Svakako. Takvo shvaćanje Poljske je neophodno Zapadnoj Europi da bi se osjećala bolje. Imam dojam da je na isti način shvaćen i Portugal. Ali to je prirodno stanje, svatko treba naciju koju će omalovažavati da bi se bolje osjećao. Tako Poljacima raspoloženje podiže to što smatraju da su Ukrajinci ili Bjelorusi gori od njih. Zanimljivo je da Poljaci smatraju sebe predziđem koje brani Europu od divljeg Istoka, a Nijemci isto to misle za sebe i nas također trpaju u 'divljake'.

Vaša izdavačka kuća Czarne ima dosta specifičan program: objavljujete uglavnom srednjoeuropske i istočnoeuropske autore, među kojima i hrvatske. Kako prolazite na tržištu s takvim programom?

Ne mogu zamisliti da živim u karpatskoj planini i objavljujem francuske autore. Htjeli smo objavljivati književnost koja je povezana s regijom u kojoj živimo i s prostorom koji nam je interesantan. Zapravo, ta je izdavačka kuća nastavak našeg načina života, u kojemu se trudimo stvoriti neku našu Europu. Na kraju, to je uvijek pitanje dobrog ili lošeg teksta. Često je razlog objavljivanja to što je nama stalo da neku knjigu pročitamo, a ne možemo je ipak objaviti u jednom primjerku. Uspijevamo zaraditi, ali cilj nam nije bio napraviti veliki posao.

Tko od hrvatskih autora koje ste objavljivali ima najviše odjeka u Poljskoj?

Definitivno Dubravka Ugrešić. Ona je u Poljskoj uvažavana i ima dobru poziciju, prvenstveno kao esejistica. 

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )