Ante Tomić : Kraljević Marko oslobađa Imotski

Ante Tomić: Kraljević Marko oslobađa Imotski

U Proleksis enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža mit je definiran kao višeznačni pojam kojim se prvobitno označava priča koja u određenoj kulturi ima funkciju objašnjavanja stvarnosti, a nadalje i kao predznanstvena faza objašnjavanja svijeta, bliska magijsko-religijskom i bajkovito-fantastičkom prikazivanju. Iskustvo onog mita koji počiva na ranijim zasadama egzistencijalno motivirane netrpeljivosti pritom, ukoliko je lišeno benevolentne, a samim tim kritičke interpretacije, kadro je potaknuti ozbiljnu pomutnju u svijetu sinkronije, taman takvu i toliku da se, primjerice, dojučerašnji bratsko-sestrinski narodi i narodnosti rastanu uz sijaset prigodnih krvoprolića. Pa kada još na čelo mitova dospiju, makar nominalno, historijske ličnosti – kakva je i Kraljević Marko, nasljednik srpskoga kralja Vukašina, i to u ulozi gdjekad suprotnoj od one historijski potvrđene (budući da je potomak plemićke porodice Mrnjavčević poginuo pomažući Osmanlijama protiv vlaškog vojvode Mircee Starijeg na Rovinama koncem 14. stoljeća) – dobijemo neku vrstu jezičnog afrodizijaka za potrebe parahistorijskih izravnavanja računa.

Ovdje je riječ o Kraljeviću Marku, koji se prometnuo u svejužnoslavenskog arhetipskog junaka koga je predodžba sublimat najizvrsnijih vrlina: do te mjere da je, pored uz gusle izvođenih epova, iskrivljena predodžba o osmanlijskom savezniku (neki bi ga samim tim nazvali kvislingom prije kvislinga) poslužila kao poredba u na ovim prostorima vjerojatno najpoznatijem ikada napisanom romanu za djecu i mlade, „Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića“ Ivane Brlić-Mažuranić. Podsjetimo se: "Ovo je pripovijest o čudnovatom putovanju šegrta Hlapića. Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko (podebljao autor kritike), mudar kao knjiga, a dobar kao sunce." A jer je bio takav, zato je sretno isplivao iz mnogih neprilika. Ako vam pak, parodiranjem semantički iscrpljene mitologije (kao i religije, uostalom), pođe za rukom prokazati ne samu mitologiju, već one koji mitologiju i dan-danas koriste kao učinkovito propagandno sredstvo, sva je prilika da ste kreirali humoristično djelo čija vrijednost zaslužuje pažnju kako manje zahtjevnih, tako i najstrožih čitalaca.

Kraljević Marko oslobađa Imotski Tomić Ante

Zadržimo li se na Tomićevu najnovijem romanu, prilika je ujedno da pristalice ovdašnjih, u prvom redu ideoloških isključivosti preispitaju svoju poziciju nastavno na jednog od najmanje dvaju velikih imotskih parodičara recentne zbilje – svrstati Tomića uz bok Ivana Raosa, naime, nije pretjerano, niti je ikad bilo, kolikogod se nekome literatura koju Tomić piše činila trivijalnom (valjda stoga što je u prosjeku neduhovitom domaćem čitateljstvu svaka duhovitost trivijalna). A roman „Kraljević Marko oslobađa Imotski“ jest duhovit, od prve do posljednje stranice – humorističan koliko i kritičan, društveno benevolentan koliko i prema društvenim anomalijama nemilosrdan, koristan koliko i neobvezujući.

Da tome u dosadašnjem autorovu opusu nije bilo tako, nameće se pitanje (retoričko, a kakvo drukčije) – bismo li, s obzirom na rečene isključivosti, o Anti Tomiću pisali kao o jednom od kontinuirano najprodavanijih, najposuđivanijih i samim time valjda najčitanijih pisaca na domaćem tržištu? A ako izneseno retoričko pitanje osporava potonju tvrdnju o neduhovitosti domaćeg čitateljstva, tada se još možemo zapitati – nije li rečena neduhovitost čitalačke većine u prvom redu, umjesto operiranosti od humora, stvar poze koja je s komforom gotovo u sinonimnom odnosu? Politički nekorektnije, pri iznošenju se danih nedoumica nameće zaključak da možda nismo onoliko dogmatsko društvo kakvim se predstavljamo.

U osamnaest epizodnih poglavlja dugih, deskriptivnih naslova (svojstvenih srednjovjekovnoj, npr. pikarskoj tradiciji, od „Lazarilla de Tormesa“ 1554., prvog i najpoznatijeg španjolskog pikarskog romana nastalog iz pera nepoznatog autora, pa do svima znane Cervantesove ingeniozne parodije viteškog romana), čitalac prati živote (anti)junaka s obiju strana granice Osmanskog Carstva i Mletačke Republike.

Radnja se odvija uoči, tijekom i po svršetku Drugog morejskog rata kojim je, pored ostalih, Imotski oslobođen ili okupiran 1717. (budući da je između dvaju okupatora suludo birati oslobodioca), a njegovi su (anti)junaci bilo fiktivni (Grgo, Tomo, Karmela, Atif, Dobrila i dr.), bilo (pseudo)povijesni/mitski likovi (Sebastiano Mocenigo, Eugen Savojski, Francesco Castelletti, Kraljević Marko, braća Jugović, Vila Ravijojla i dr.). Neposredno pred rat s obiju se strana granica šuška o mogućem sudjelovanju Kraljevića Marka u predstojećem sukobu, čega je rezultat entuzijazam na mletačkoj/kršćanskoj i defetizam na osmanskoj strani, a što ukazuje na ulogu propagande u (pred)ratno doba.

Roman „Kraljević Marko oslobađa Imotski“ jest duhovit, od prve do posljednje stranice – humorističan koliko i kritičan, društveno benevolentan koliko i prema društvenim anomalijama nemilosrdan, koristan koliko i neobvezujući.

Kraljević Marko, prije no što povučemo ijednu drugu paralelu, ovdje se nameće kao metafora propagande kojom je bitka – i prije nego je konačno otpočela – dobrim dijelom odlučena. Kraljević Marko stoga je uloga, arhetip, pa i vojno-državnički i crkveni projekt kojemu je podčinjen građanski identitet onoga tko za tu svrhu Kraljević Marko jest. Jedno od poglavlja/epizoda, koje gdjekad odstupaju od kronološkog slijeda skrećući u digresiju, čitaoce upoznaje s izborom za Kraljevića Marka (ne toliko različitim od jednog od bezbrojnih izbora za miss, mistera, kraljicu i kralja u rasponu od maturalne zabave u Županji pa do svijeta ili, molit ću lijepo, svemira).

Osim što je proces odabira (koji se inače odvija u, moram napomenuti, posjeta vrijednom Manastiru Žitomislić) obilježen spletkama među kandidatima za novoga Kraljevića Marka, konačni pobjednik neće postati onaj tko se najbolje bori, već onaj koji o borbi – najljepše (ili možda najuvjerljivije) pjeva; ako vam se rečeni primjer doima kao komentar recentnih zbivanja u Hrvatskoj – budući da bi cinik primijetio da je jedan drugi Marko, nešto prije Hipodroma, „oslobađao“ Imotski – što tek reći na sinjsku epizodu koja, kao izdajnika (a na prostoru permanentnog sukoba svi smo nužno izdajnici), spominje izvjesnog alajčauša Milanovića iz Glavica. Ili onu o sultanu Mustafu II. koji je pokušao pobjeći od rečenog Eugena Savojskog prerušen u ženu; bula možda nije časna sestra, sultan možda nije poglavnik, no asocijacija je takoreći neminovna, čak i ako su obje situacije utemeljene u stvarnim, a ne beletrističkim glasinama.

Od svih likova većina će se čitaoca, sva je prilika, izvjesno poistovjetiti ili s Tomom (mladim idealistom koji će u međuvremenu otkriti da je „jebanje zabavnije od ubijanja“), ili s djevojkama koje vode bordel, a koje na gomilanje vojnika gledaju kao na poslovnu priliku. Djevojke (posebice Dobrila) pritom smišljaju niz „akcija“ karakterističnih za suvremenu marketinšku praksu, ne bi li time pospješile poslovnu bilancu – bila da je u pitanju „kartica vrijednosti“, bio posrijedi „happy hour“ (bolje da ne opisujem o čemu je riječ), njihove poslovne ideje u maniri braće Trotter iz Mućki efektno parodiraju recentnu kapitalističku praksu. Djevojke će nas međutim podsjetiti kako je rat muška stvar, onda kada ratnička nesposobnost Kraljevića Marka bude razotkrivena.

Idealist Tomo, pak, umjesto Luke Ibrišimovića Imotske krajine postaje simbol emancipacijske prakse koja podrazumijeva gubljenje granica između strogo zadanih rodnih uloga, pa se tako jedan pseudopovijesni osvrt promiče u humorističnu odgojno-obrazovnu lekciju potrebnu i nama koji, nakon godina čitanja knjiga, dospijevamo u napast pomisliti da smo o međuljudskim odnosima naučili manje-više sve što je trebalo naučiti. Rečena praksa za Tomića nije novost, čega je potvrda i njegov vjerojatno najpoznatiji roman – „Što je muškarac bez brkova“ prvi put objavljen još 2000.

Ako smo epizodnu strukturu romana, s dugim, deskriptivnim naslovima i odstupanjem od linearne kronologije u vidu digresija, uzeli u obzir kao elemente na temelju kojih je logično povući paralelu s pikarskom romanesknom tradicijom, sjajni opisi eksterijera – pogotovo tijekom Tomina lutanja divljinom zaključenog susretom s Kraljevićem Markom – doprinose kreiranju atmosfere magijskog realizma, pritom nas podučavajući da se i u takvom, gdjekad mističnom ambijentu, moguće nasmijati.

Jedan pseudopovijesni osvrt promiče u humorističnu odgojno-obrazovnu lekciju potrebnu i nama koji, nakon godina čitanja knjiga, dospijevamo u napast pomisliti da smo o međuljudskim odnosima naučili manje-više sve što je trebalo naučiti. 

Parodija, naime, može biti poetična, što npr. podsjeća na filmske, a u posljednje vrijeme i sve učestalije parodije u području videoigara (kakve nerijetko izrađuju entuzijasti kao što je programer Rafael Braza); a ja se kunem da videoigre nisam spomenuo zbog Želimira Periša, čija prozna ambijentalnost, u sprezi s (para)historijskim čimbenikom, pri čitanju Tomićeva „Kraljevića Marka“ gotovo neminovno padaju na pamet.

Govorimo li o ambijentalnosti, osobito o deskripciji eksterijera, tada bismo paralelu u prvom redu mogli povući s Gracijom od čempresa; (para)historijski aspekt, dakako, u sjećanje priziva Mladenku kostonogu. Istu onu Mladenku kostonogu o kojoj bi, da je umjesto u „Ako ne znaš šta je bilo“ u „Grkinjo znaj“ fazi, pjevao naš – Kraljević Marko. Zato što je, ponovimo Tomino otkriće, „jebanje zabavnije od ubijanja“, i zato što smo, po svršetku svakog novog morejskog rata, iznova osuđeni jedni na druge – neovisno o tome kako se zovemo – Kemal ili Mate, Omer ili Petar. Potonja rečenica, otkrit ću još toliko, ne govori o četirima nego o dvjema osobama, a promjene osobnih imena potaknute promjenom vlasti podsjećaju na tragičan (ili bolje tragikomičan) suživot oportunizma i straha, gdjekad i čvrstog roditeljskog uvjerenja da će tom gestom uslijed tektonskih promjena biti zaštićeno njihovo time identitetski trajno osakaćeno potomstvo.

Ono što, pak, nije potrebno zasebno isticati – budući da je u pitanju konstanta u Tomićevu opusu – tiče se naglašavanja lukavstva kao egzistencijalno prijelomne osobine krškog čovjeka koji je, smješten na civilizacijsku među i osuđen na škrtost majke prirode, preživio stoljeća kojih se, od navodnog dolaska Hrvata u sedmom stoljeću naovamo, poprilično namnožilo. Možemo li naposljetku računati na ekranizaciju i ove Tomićeve knjige? Siguran sam da možemo, barem ako imamo na umu „Mrkomira Prvog“ Ognjena Sviličića koji na javnom servisu ne da li se na da.

Neovisno o potonjem ishodu, zaključimo da je Tomićev novi roman ostvarenje vrijedno čitanja – ne samo kao preporuka za čitanje na plaži (bit će valjda zato što je „ljetno štivo“ nužno lako) – već i kao knjiga koja se pomoću parahistorijskih alata razračunava s recentnim krinkama izmučenih južnoslavenskih društava.  

Ante Tomić

Kraljević Marko oslobađa Imotski

• Hena com 05/2026.
• 184 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532595833
• Cijena: 19.90 eur
• Kupi knjigu!

Neko pametan rekao je da na Balkanu proizvodimo više istorije nego što možemo da svarimo. Nikada se sa tim nisam slagala. Nije problem u proizvodnji istorije, nego u varenju! E, kada bismo svi varili istoriju ovako kao što to radi Ante Tomić u romanu 'Kraljević Marko oslobađa Imotski', ona više ne bi bila probavna smetnja. Oslobodili bismo je se. (Dubravka Stojanović, povjesničarka)