Boris Beck : Jednorog u virtualnoj šumi

Boris Beck: Jednorog u virtualnoj šumi

Bez obzira na začudnost naslova i atraktivne korice nova knjiga Borisa Becka ima sudbinsku tendenciju proći ispod radara. Tko mu je kriv kad je naslov "Jednorog u virtualnoj šumi" (Leykam International, 2022.), koji zadovoljava sve kriterije za privlačenje pozornosti današnje sadržajem zasićene svijesti, pobliže odredio ili pak dopustio da se pobliže odredi podnaslovom, pazite sad, eseji, i time si pucao u nogu ili se poskliznuo na jednu od onih kora banane na atraktivnoj korici. Sve je bilo tu, svi sastojci za uspješnicu, ili barem za plov u dometu radara i onda tres... eseji, zamor, dosada, pametovanje, pucanj u prazno ili u nogu. Ovako precizna odrednica vrste previše je obvezujuća, i priziva težinu i ozbiljnost. Ipak je to pojam koji često živi samo u onim najdubljim predjelima svijesti koje oplakuju sjećanja na davne dane beskrajne dosade na srednjoškolskom hrvatskom. Kamo sreće da nije tako, ali bojim se da je, bez obzira na to što se vjerojatno radi o nepravdi jer esej svojim stilskim obilježjima itekako može uzburkati duhove.

Jednorog u virtualnoj šumi Beck Boris

Boris Beck ima stalno prebivalište u kući publicistike i književnosti, docent je na Fakutetu političkih znanosti, suradnik Večernjeg lista i Vijenca, čiji je između ostalog bio i urednik. Čovjek koji dakle mnogo umije stoga ne čudi da je većina ovdje sakupljenih eseja već objavljena negdje u periodici, a za potrebe ukalupljivanja u formu zbirke/knjige oni su dodatno „obnovljeni“ i „preosmišljeni“...dakle sređene fasade i ulickani za rentu u visokoj sezoni čitanja. Međutim, rijetko je koja stvar tako jednostavna, potencijalnog čitatelja bi od početka mogla zavarati poleđinska odrednica o tematskoj usmjerenosti eseja prema problematici razumijevanja i tumačenja interneta, koju ja osobno nisam gotovo ni primijetio.

Mnogo je šira skupna tematika ovih eseja od usko postavljene egzegeze interneta. Zapaženi problemi prelaze tu granicu od početka: od mogućnosti znanja uopće, goropadne apatije prema značenju, rukovođene stvarnosti, lažnih vijesti, suvremenog obrazovanja pa sve do trgovine podacima, Beck čitatelja razvlači poput gline preko pustinje ideološkog polja. Kao da od prvog utiska, upadljivog naslova i chic korica, preko poleđinske najave i uredničke crtice pa sve do prvog eseja koji se tematski dotiče nelagode tumačenja i skrivenih značenja, ovaj tekst de facto zatire trag svoje jezgrene biti. Ništa nas tu ne vodi za ruku ka nekoj velikoj poanti, da bi saznali o čemu je riječ nema nam druge nego da radimo ono što knjiga svojim postojanjem i iziskuje, dakle da čitamo dalje.

U tom smislu nakon početnih misterija Merkel i Putina i rekapitulacije povijesnih ruskih teritorijalnih pretenzija Beck nas toliko naglo, kao da nas je čekićem opalio po glavi, upozorava na opasnost koja zaista ima apokaliptični kredibilitet za razliku od nuklearnog rata ili kakvog drugog masovnog uništenja, a to je apatija, i to prema jeziku. Jezik oproštajne ceremonije Angele Merkel na kojoj u okvirima stare pruske ceremonije pod okriljem noći trešti punk pjesma znakovita naslova i jezik misteriozne Putinove aktovke na sprovodu Žirinovskom mogu u prosječnog tumača samo izazvati nelagodu koja može rasti do mjere općeg odustanka od tumačenja. To je prava propast. A ne tamo neki nuklearni rat, kojem je uzgred budi rečeno već odavno Baudrillard zabranio odvijanje, jer se već dogodio u simulaciji.

Svijet kojemu se gadi čovjek, to je prava tema ove knjige. Svi oni dijelovi društvene strukture koji su u sebi čuvali čovjeka, to jest ideje onoga što bi čovjek prije svega mogao biti, a potom i trebao biti, danas kao vrag od tamjana od tih ideja bježe, a posljedično i od čovjeka samog, jer čovjek svoju bit može kratkoročno odrediti samo kao ideju, misao ili promjenjivu paradigmu. Zato i postoji toliko odrednica „ljudske vrste“: homo sapiens, homo faber, homo mensura, homo economicus, homo volans, homo universalis... A kuda točno bježe? Prema prostorima izvjesnosti i jednoznačnosti. Prije spomenuta apatija prema jeziku, značenju i interpretaciji zapravo se prelijeva izvan okvira i zahvaća samu ljudsku bit koja je prirodno višeslojna i određena mnoštvom „radnih hipoteza“. Čovjek koji o sebi govori jednoznačno ili eventualno u okviru nekolicine definicija, koji se krije od „mora skrivenih značenja“ i tako reći nevoljko uranja u njegove dubine prestaje biti čovjekom po tome što zaustavlja igru interpretacije svoje neuhvatljive biti. Njegova bit više nije izvan njega, slobodna u prostoru brojnih njegovih mogućnosti nego je  hipotetski osvojena i odvučena kao fiksna ideja nekog monomanijaka, te je postala nepromjenjiva u svijetu u kojem jedino mijena stalna jest. To je laž koju si u najmračnijoj noći šapuće iznova i iznova onaj koji je u stalnom strahu za svoj ponos. Zaboravom višeznačnosti jezika, estetičke kvalitete interpretacije i relativnosti značenja ta se ponosita figura lišava osnovne motivacije za djelovanjem uopće.

Mnogo je šira skupna tematika ovih eseja od usko postavljene egzegeze interneta. Zapaženi problemi prelaze tu granicu od početka: od mogućnosti znanja uopće, goropadne apatije prema značenju, rukovođene stvarnosti, lažnih vijesti, suvremenog obrazovanja pa sve do trgovine podacima, Beck čitatelja razvlači poput gline preko pustinje ideološkog polja.

Beck prilikom razrade tema u različitim područjima implicira prevladavajuću dehumanizaciju, primjerice u  sustavu obrazovanja, napose u njegovu dijelu vrednovanja uspjeha, konceptualizaciji pismenosti, uniformiranju dizajna, automatiziranom novinarstvu ili općoj implementaciji umjetne inteligencije. Nakon početnih dvaju eseja konačno imamo niz čija se provodna ideja može pouzdano pratiti. Uzmimo obrazovanje. Beck će svoju tvrdnju o inflaciji odličnosti, za razliku od nas ostalih koji smo također itekako svjesni ove pojave, spremno potkrijepiti brojkama, a računica je na kraju jasna: manje školaraca, više odlikaša. Što je kumovalo tome? Brojne pedagoške parole, kao ona o „društvu znanja“ ili „cjeloživotnom učenju“, usko vezanje obrazovnog sustava uz tržište rada i strateški pogrešna prilagodba na potrebe i uvjete recepcije novog, suvremenog čovjeka.

Beck pogađa „u sridu“ navodeći riječi austrijskog filozofa Konrada Paula Liessmanna o tobožnjem „skrivenom“ značenju parole o „cjeloživotnom učenju“. Uz to što se radi o optimističkoj navadi o čovjeku koji uči dok je živ, što je stvar koja se razumije po sebi, ta parola na čovjeka tovari pritisak koji proizlazi iz pretpostavljenog zastarijevanja znanja kojeg u datom trenutku ima. Ono što se u konačnici parolom prenosi je poruka da je čovjek poput hrčka u kolutu, u neprestanoj i uzaludnoj trci za nekakvim znanjem, koje danas više nitko nije sposoban ni definirati. To ima smisla ukoliko se složimo s tvrdnjom da je klasični, uvjetno rečeno „stari“ sustav obrazovanja držao mnogo do estetske kvalitete znanja. Kad kažemo estetske, ne mislimo samo da je znanje bilo lijepo ili skladno, ili da je smatrano lijepim i skladnim, nego u širem smislu da je posjedovalo idealističku kvalitetu poput sve umjetnosti. To znači da je znanje ujedno karakterizirala „sloboda od potrebe i praktičnih ograničenja suvremenog kapitalističkog društva“, znanje je uz sve ostalo bilo i igra mašte, bilo je kultura i mudrost.

Iz toga slijedi da je znanje imalo formu, kao što sve estetsko ima, imalo je oblik i konture, neke kvalitativne odrednice koje su bez obzira na okvire ipak bile itekako pomične i prilagodljive. Današnje poimanje znanja mnogo je više kvantitativne prirode, pa se doima kao da se znanje sakuplja ili kao da se njime ispunja neka velika prazna posuda, neki šuplji vrč, a ne da se njime kao sredstvom dopire do mudrosti, do mogućnosti kvalitetnog življenja ili smisaone zadovoljštine koja ne mora u konačnici imati ništa zajedničko s egzaktnošću znanstvene materije. Definirati znanje bez oblika ili u šupljem vrču nemoguća je zadaća, ostaje samo kao prazna valuta koju lovi hrčak u kolutu.

U hvalevrijednoj misiji isušivanja što većeg dijela mora skrivenih značenja, autor će pravodobno istaknuti i Liessmannovu primjedbu o odgovornosti za neuspjeh, koja u takvom sustavu biva jednostrano pripisana pojedincu. To je zapravo prva točka u temeljnom prospektu filozofije kapitalizma i slobodnog tržišta, surovi individualizam, ideja o pojedincu koji za vrat drži svijet i svoju sudbinu. Svaki neuspjeh pojedinca, bez obzira na najrazličitije moguće okolnosti njegova odigravanja, rezultat je premale želje, premalog truda, premalo tečajeva, radionica, prekvalifikacija, škola koje je taj pojedinac pohađao i putem kojih je „ulagao“ u sebe. Sve je uvijek premalo ako ne uspiješ, jednostavno nije bilo dovoljno. Sustav je savršen i pravedan, ti si kriv i lijen.

Beck prilikom razrade tema u različitim područjima implicira prevladavajuću dehumanizaciju, primjerice u  sustavu obrazovanja, napose u njegovu dijelu vrednovanja uspjeha, konceptualizaciji pismenosti, uniformiranju dizajna, automatiziranom novinarstvu ili općoj implementaciji umjetne inteligencije.

Prirodno se stoga nameće pitanje o, usudio bih se reći, pornografski eksplicitnoj vezi između obrazovanja i tržišta rada. Da se upisne kvote na sveučilišnim studijima trebaju prilagođavati potrebama tržišta rada? Nečuveno. To je skrnavljenje estetskog znanja, humanizma i idealizma čovjeka općenito, to je rušenje nade u polet, nadilaženje, u produhovljenje života i oživotvorenje duha. Nada je to koja se napaja na izvoru bezinteresne ljubavi, slobodne od potreba i praktičnosti, koja proizlazi iz strasti prema predmetu proučavanja i očituje se u prizmatičnom znanju, s milijun odsjaja koji putem jezika obasjavaju turobnu materijalnost ljudske egzistencije. Ali, idemo u suprotnom smjeru, diploma je devalvirana do krajnjih granica, ona je već samo papir, kao vozačka dozvola ili rodni list, ulaznica za malo veći kolut u kojem ćemo loviti đavle od papira.

Obrazovanje je samo rutinska procedura bez jasnih kriterija vrednovanja, moglo bi se reći da se više ne vrednuje čovjek, znanje je izgubilo kulturni, estetički i ljudski aspekt, sve u tom poslu nalazi se u simbolu koluta čiji se okretaji broje, a kojeg okreće uvjetni čovjek, zapravo samo sredstvo u rukama tržišne utakmice. Na kraju života ispostavit će nam se rezultat, to jest konačni broj okretaja, i bit će svejedno je li u pitanju 67 ili 459, bit će premalo i sve će biti neuspjeh.

Nadam se da će mi čitatelj oprostiti slobodu predugog zadržavanja na samo djeliću Beckove knjige. Njime sam želio pokazati dvije stvari: kritičku potencijalnost ove knjige, štoviše čini mi se da sam čitajući je došao najbliže nečemu što bi moglo opravdano nositi oznaku prazne sintagme „kritičko mišljenje“, i pravu njenu temu, za koju mi se čini da je: „svijet kojemu se gadi čovjek“ ili „svijet bez čovjeka“.

O istom će Beck i u drugim esejima: javni čovjek nestao je u slici, u medijskom sadržaju, istinitost događaja u lažnim vijestima, stvarnost u trgovini podacima, a smrt je nestala u virtualnoj besmrtnosti i kompostiranju tijela. Boris Beck s fleksibilnošću svojstvenom novinarima piše informativan i misaono poticajan tekst, makar ponešto vrludav u zanimljivim studijama slučajeva. Treba naglasiti da ga u glavnini odlikuje pesimizam, ali se kao takav dobro uklapa u niz tekstova sa sličnom tematikom, a izdvaja ga povremeno inventivan i britak humor („da je Relja Bašić u Rondu imao napredni program za igranje šaha, ne bi mu Stevo Žigon preoteo suprugu“) i neobično visoka razina štono bi se reklo filozofičnosti ili teoretiziranja koji bi zlobnici nazvali „mlaćenjem prazne slame“. „Dok ostajemo bez svijeta uviđamo da je pravi svijet negdje drugdje (...) Ostat će tajna zašto Bog pati s ljudima.“, poentira Beck s duhovnom, čak eksplicitno sakralnom, napose kršćanskom notom.

Kakav li je to samo junak, najhrabriji mogući danas, da u vremenu svopćeg cinizma i banalizacije ritualnog spominje boga i onostranost, i upućuje na čovjeka koji gubi svoj svijet jer ga taj isti svijet s gađenjem iznova i iznova zataji. Bez tog svijeta ostajemo jer nismo dovoljno učinili ili nismo dovoljno korisni, pa kao prešućeni robovi velikih zasluga (ipak smo taj svijet sami kultivirali i tetošili) ostajemo po strani, a jedan drugi, možda pravi svijet, je tamo negdje, u zaboravljenom kraljevstvu ludog čovjeka uz veličanstvene tronove koji se zovu ljepota, bog, forma, smrt i žrtva, koju je za značenje potrebno svakodnevno i opetovano prinositi i podnositi. 

Boris Beck

Jednorog u virtualnoj šumi : Čitanje, učenje i razumijevanja digitalnih medija

• Leykam international 09/2022.
• 200 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533401508

Deseta knjiga Borisa Becka 'Jednorog u virtualnoj šumi' posvećena je razumijevanju digitalnih medija. Autor je otvara virtuoznim vježbama tumačenja medijskih izvješća o ratu u Ukrajini, a nastavlja razmatranjima o mijenama koje su učenje i čitanje doživjeli u našem dobu, kako smo izišli iz doba pismenosti, kako je laž postala istina i kako su ljudi ostali bez svijeta.