Boštjan Videmšek : Plan B

Od 1995. godine UN jednom godišnje (s iznimkom 2020. godine kada se konferencija nije održala zbog pandemije) organizira konferenciju o klimatskim promjenama sa svrhom ocjene napretka u suočavanju s klimatskim promjenama i osmišljavanja obvezujućih okvira za smanjenje emisije stakleničkih plinova (Protokol iz Kyota, Pariški sporazum). Ove godine konferencija je započela 30. studenog u Dubaiju i po svemu sudeći zaključci koje će iznjedriti neće se mnogo udaljiti od „papagajskog“ ponavljanja one mantre o kritičnosti situacije i važnosti pridržavanja zacrtanog plana o zadržavanju globalnog zatopljenja na razini od 1.5 °C u usporedbi s predindustrijskim razdobljem do 2030. godine. Ono po čemu ćemo je pamtiti i što izdvaja ovu konferenciju od bilo koje prethodne je svakako sporazum o nultoj emisiji metana i sprječavanju prakse „spaljivanja plina“ koji je potpisalo pedeset „naftnih giganata“ i malo veći fokus na adaptaciji na klimatske promjene koje ionako, što svi već znamo, najviše pogađaju one države, mahom najsiromašnije, koje sa zagađenjem nemaju puno veze.

No, nema tu ništa nova, i to po čemu ćemo pamtiti ovu konferenciju do kraja godine ćemo zaboraviti, izvikuje se ista mantra, a veliki međunarodni skupovi možda baš u ovom slučaju najjasnije demonstriraju svoju slabost: obvezujuće na razini svijeta ništa ne može biti, osim ako se ne tiče love, globalizacija je apsolutno ostvarena samo u licu i naličju monete koja prekobrojna, snažno zvecka u džepovima potpisnika i obveznika. Riječ moneta, u izvornom značenju „koja opominje“, bila je epitet rimske božice Junone, a na ovom mjestu zgodno „opominje“ o ispraznosti spektakularnih i megalomanskih sastanaka, medijski eksponiranih, ali u načelu sterilnih, licemjernih i neučinkovitih. Jesu li klimatske promjene zaista vodeći problem svijeta u 21. stoljeću i što nam naš odgovor na njih govori o nama samima?

Plan B Videmšek Boštjan

Odgovore možemo potražiti u knjizi „Plan B - Pioniri borbe s klimatskom krizom i budućnost mobilnosti“ (Naklada Ljevak, 2023., prijevod Anita Peti-Stantić) slovenskog novinara Boštjana Videmšeka, koji je većinu svoje karijere proveo izvještavajući iz kriznih žarišta i ratnih zona. Zasićenje ljudskom nesrećom ga je potaklo da se interesno preorijentira, a pronašao se u projektu bilježenja pozitivnih primjera prijelaza na zelenu energiju i raščlanjivanju procesa transformacije pogona ljudske mobilnosti, iz fosilnih goriva u električnu energiju. Projekt je to kojeg se uhvatio raditi na nagovor svog prijatelja, Matjaža Krivica, koji je ujedno zaslužan za bogatu opremljenost knjige fotografskim izvještajima iz mjesta koje su posjetili tijekom višegodišnjeg putovanja.

Nakon predgovora urednika, u kojem je predstavljena napeta povijest recepcije ove knjige, prvenstveno u Sloveniji, koja završava neslućenim uspjehom i lovorikama, obilježenim i značajnim nagradama (knjiga godine 2020., novinarska nagrada „Watchdog“ 2020.) u uvodu nas Videmšek uvlači u pomalo intimiziranu priču o osobnoj motivaciji prošaranu preosjetljivim vapajima za promjenom. Cijeli uvod ima težak, apokaliptički prizvuk, dakako dobro potkrijepljen i sa svrhom ukidanja autorske distance i poistovjećenja s čitateljem koji je također dionik „rata s klimatskim promjenama“. Uvijek smo u fokusu mi, kao agent koji je zajednički „zakuhao“ stvar, koji mora zajednički djelovati i koji će zajednički patiti. Videmšek naglašava kako se ovdje radi o „ratu čovječanstva protiv čovječanstva“, ključnoj prvoj crti boja našeg vremena.

Kroz knjigu nam autor otkriva neke od tih bojovnika koji na različite načine nastoje postići energetsku samoodrživost i neovisnost o fosilnim gorivima temeljenu na obnovljivim izvorima energije. U principu se radi o različitim mjestima diljem svijeta gdje ljudi svojim primjerom pokazuju da je alternativa današnjem odnošenju prema okolišu moguća i ostvariva. Primjerice, Videmšek nas obavještava o grčkom Tilosu, prvom energetski samoodrživom otoku u Sredozemlju, čiji je energetski izvor gotovo isključivo prirodan, u obliku sunca i vjetra; o škotskim Orknejskim otocima, na kojima se odvija pilot-projekt iskorištavanja energije mora (plima, valovi, vjetar); o geotermalnim elektranama na Islandu i iskorištavanju energije biomase u Austriji; o projektu hvatanja i pohrane ugljikovog dioksida u Norveškoj i projektu hvatanja ugljikovog dioksida neposredno iz atmosfere u Švicarskoj. Pritom je Videmšek na trenutke vrlo slikovit, nastojeći brzim potezima zabilježiti atmosferu smiraja i idile na svim ovim mjestima i to ponajviše usporedbama, recimo samo Tilosa s prasvijetom ili Orknejskih otoka s kakvom funkcionalnom utopijom. Time kao da naturalistički povezuje idilu s programatskom i učinkovitom ekološkom osviještenošću, no u tome naravno ne vidi jedini njezin razlog, oni se kriju i negdje drugdje.

Uvjeti sine qua non svih ovih priča o uspjesima energetske transformacije su nužna profitabilnost projekata, odvijanje u mikrosredinama (uglavnom bogatim) i velika ovisnost o snažnoj političkoj podršci (često izostaje). Nažalost, čini se da ondje gdje nabrojani uvjeti nisu zadovoljeni jednostavno nema realne mogućnosti za energetsku transformaciju i prijelaz na zelenu energiju što se pokazuje i u riječima brojnih sugovornika s kojima je Videmšek imao prilike razgovarati, a koji su na ovaj ili onaj način uključeni u te „avangardne“ projekte. Uz to, mnogi će steći dojam da neki autorovi sugovornici imaju ponešto „mutnu“ motivaciju, koja nije isključivo nesebična i bazira se dijelom na ideološkoj pomodnosti (dokazivanje progresivnosti), kontekstualnoj sljepoći i intelektualnoj samoživosti. No, čak i ako se osviještenost artificijelno razvija iz drugih pobuda, ona je svakako dobrodošla, čega je Videmšek svjestan i pokazuje to zadržavanjem novinarske distance i trezvenošću prilikom intervjua. Prosudba i osjećaji dolaze kasnije.

Projekti predstavljeni u ovoj knjizi ipak nisu idejno bezgrešni. Primjerice, bez obzira što na papiru projekt „geotermalne budućnosti“ Islanda izgleda besprijekorno i što se radi o vrlo čistom, zelenom izvoru energije, u pozadini se krije za krajolik vrlo invazivan čin kopanja i bušenja koji se kosi s pretpostavkama ekologije. Tvrtka Climeworks koja stoji iza projekta hvatanja ugljikovog dioksida neposredno iz atmosfere, što je samo po sebi još uvijek vrlo neučinkovito i preskupo, nudi otkup osobnih ugljičnih otisaka u obliku mjesečne pretplate, što je loš primjer financiranja nauštrb ljudi čiji je moralni prostor okupiran. Problematično je i mjesto pohrane ugljikovog dioksida u Norveškoj, postojeće geotermalne jame u moru, zbog toga što ipak postoji vjerojatnost, iako mala, njegova izlijevanja što bi imalo nezanemarive posljedice. Sumnje i dvojbe prisutne su i u onome što na prvi pogled izgleda neupitno ispravno.

Drugi dio knjige Videmšek posvećuje procesu preobrazbe ljudske mobilnosti temeljene na elektrifikaciji svekolikog prometa koji je ovisan o učinkovitoj i pouzdanoj eksploataciji litija, temeljnog elementa svih suvremenih baterija velikog kapaciteta. Litij je najlakši metal i po svojim svojstvima odlični vodič električne struje što ga je s dobrim razlogom katapultiralo u sam vrh liste poželjnih elemenata. Neki će otići tako daleko i nazvati ga naftom 21. stoljeća i protagonistom energetske revolucije. Videmšek priču o litiju započinje na njegovom izvoru (ne jedinom, naravno), u Boliviji, na najvećem svjetskom slaništu Salar de Uyuni koje je svoju djevičansku netaknutost žrtvovalo u korist sve veće eksploatacije litija. Litij se u Boliviji smatra projektom od nacionalne važnosti, možda i najvećim, što je razumljivo s obzirom da se radi o jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu.  Međutim, od uvođenja državnog monopola u njegovoj eksploataciji, koji je uzgred budi rečeno ispao vrlo traljav jer vlade nisu dopuštale priljev strane inteligencije (u Boliviji gotovo i nema stručnjaka za vađenje litija), a uz to se nisu pretjerano obazirale ni na ekološki neprihvatljiv način obrade litija, evaporaciju slane mase koja zahtijeva ogromnu potrošnju vode u vrlo sušnom području, plasiranje bolivijskog litija na svjetsko tržište i očekivani prosperitet u svakom slučaju kasne. Ali to je već problem neke druge razine, koji proizlazi iz mogli bismo reći „postkolonijalnog sindroma“ država Latinske Amerike izazvanog dugom poviješću iskorištavanja koju je opisao Eduardo Galeano u knjizi "Otvorene vene Latinske Amerike".

S druge strane, Videmšek nas obavještava o litijskoj groznici koja opreznim koracima zahvaća SAD, a Kinu već odavno goni u smjeru elektrifikacije prometa. U biti se ova dva primjera razlikuju u političkoj spremnosti na „skok“ u nepoznato za što je Kina mnogo više raspoložena od mogli bismo reći tvrdoglavog američkog inzistiranja na fosilnim gorivima koja su svakako dio neupitne ikonografije američkog sna iz 20. stoljeća. Kina je ovdje začudo fleksibilnija i to baš zbog svojih autoritarnih tendencija iz kojih mogu proizaći samo izrazito krute planske mjere. To je i logično s obzirom na to da je strateško postupanje mnogo prohodnije u sustavima koji su jednoobrazni i u kojima nema „prave“ političke utakmice. Kineski upravljački model zapravo je savršen za naglu i beskompromisnu implementaciju ideja, čak i ako su one vrlo radikalne.

Kina se Videmšeku razotkriva kao distopijska džungla sutrašnjice, koja je „energetski shizofrena“ (70 % energije se i dalje dobiva iz fosilnih goriva), ali je najizgledniji kandidat, uz neke bogate europske države, za ostvarenje apsolutne elektrifikacije mobilnosti uz uvjet da taj plan zadrži bezuvjetnu političku podršku. Sličan planski pristup elektrifikaciji mobilnost, iako nešto blaži po svojim mjerama, postoji i uspješan je i u Norveškoj gdje je već 2018. godine broj prodanih automobila na električni pogon premašio broj onih klasičnih, u kojima je motor s unutarnjim izgaranjem. No, oni si to mogu priuštiti, eksperimentiranje, čak i u morskom prometu, a u neku ruku i imaju moralnu obvezu (to i sami kažu) jer je njihovo gospodarsko čudo temeljeno baš na izvozu i preradi nafte i zemnog plina.

Kao nekakav privjesak, svakako vrlo zanimljiv, pojavljuje se i posljednje poglavlje u kojem nas autor upoznaje s projektom ITER (International Thermonuclear Experimental Reactor, ili jednostavno „put“ na latinskom) u Francuskoj, čiji je cilj razvoj fuzijskog nuklearnog reaktora koji bi trebao po svemu sudeći riješiti problem svjetske energetske opskrbe. Projekt je započeo 1985. godine dogovorom između Reagana i Gorbačova i do dan danas traje sa stalnim odgađanjem i prolongiranjem rokova. Do 2035. bi trebali imati prototip nečega što će imitirajući fuziju vodika na Suncu proizvoditi goleme količine vrlo čiste električne energije s minimalnim nuklearnim otpadom. No, živi bili pa vidjeli, skepsa je sveprisutna, radi se ipak o vrlo velikom međunarodnom projektu koji periodično ulazi i izlazi iz pozornosti javnosti čija je sudbina neizvjesna i zbog geopolitičkih trvenja, ali koji valja svejedno držati negdje u perifernom vidu s obzirom na velika očekivanja, orijaške proporcije i izvanrednu logističku složenost.

Videmšek čitatelje od početka ne zamara s tehničkim detaljima projekata kojima svjedoči već nas nastoji oplemeniti aktivnim uvlačenjem u njihovu idejnu stvarnost. Možda i najviše „tehničko“ od svih je upravo posljednje poglavlje, koje se tiče razvoja fuzijskog reaktora što je i očekivano s obzirom na „tajnost“ projekta čiji su sudionici gotovo isključivo najpotentniji znanstvenici. Ostale priče prepune su osobnih svjedočanstava i stavova i odišu uvjerenjima koja se ne moraju nužno poklapati i koja su nerijetko nerealno optimistična. I autor je optimist, kaže da se na kraju svog putovanja, prilikom preleta Osla u avionu na električni pogon, opirao „antiideji“ nepostojanja alternative, svojevrsnog „plana B“ za zajedničku budućnost. Međutim, ta alternativa, što je razvidno iz ovih priča, zasad je uvjetovana mnogim okolnostima i stječe se dojam da je ili privilegija bogatih ili kruta demonstracija progresivnosti mišljenja (samopromocija) ili pak neka „luda“ zamisao entuzijasta u uistinu malim sredinama, a pokreće ju tek dobra politička volja i, što je najvažnije, logika profita.

Ne treba nas stoga začuditi ako najveću ulogu u zelenoj budućnosti budu imali „naftni giganti“ jer je upravo u njihovim rukama najveća moć. Problem očito leži negdje drugdje, Videmšek ga detektira u našoj „sociologiji“, našem stavu, koji kao da ne može procesirati izjave o kritičnosti situacije. Je li to zato što postoji nekakva podsvjesna slutnja o antropocentričnom precjenjivanju čovjekova udjela u klimatskim promjenama ili zato što klimatske promjene jednostavno nisu promatrane kao prioritetni problem i često su na čudne načine isprepletene s politikom i ekonomijom? Da nije možda zato što posljedice klimatskih promjena uvijek više utječu na živote nama dalekih drugih? Vrijeme će pokazati. 

U svakom slučaju Videmšekove priče ocrtavaju moguće dobre obrasce djelovanja, ali još će mnogo vode proteći, ratova početi i završiti, još će se mnogo novca okrenuti i konferencija održati prije negoli klimatske promjene postanu uistinu prioritetna tema, a ne samo čistilište za nekakav osobni i kolektivni moral. Videmšek je negdje po putu izgubio strpljenje pa ova knjiga, pomalo antiklimaktično, završava defetistički, u dubokom pesimizmu jer su „svjetski igrači“ opet „prolili mlijeko“.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Boštjan Videmšek

Plan B : Pioniri borbe s klimatskom krizom i budućnost mobilnosti

• Prijevod: Anita Peti-Stantić
• Naklada Ljevak 10/2023.
• 304 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533556918

Klimatska kriza se povećava. Može li se uopće još nešto promijeniti? Autor knjige i novinar Boštjan Videmšek je, zajedno s renomiranim fotografom Matjažem Krivicom, otišao na 'put oko svijeta' kako bi pronašao odgovore, ako postoje. Njih su se dvojica posvetili većim i manjim zajednicama koje su se samoinicijativno uhvatile ukoštac s klimatskom krizom.