"Nebrojeno sam mnogo puta – sebi i svojima najbližima – obećao da je dugogodišnje razdoblje ratnog izvještavanja za mene prošlost. Kad sam počinjao, bio sam među najmlađima. Kad sam osjetio da je bilo dosta, bio sam među najstarijima. Oslobođen iluzija, zasićen od tragedija koje se ponavljaju i povećavaju; ljutit, frustriran, u potpunosti bez balasta nužno potrebnog za uravnotežen život. Na terenu sam uz iluzije i ideale izgubio i nekoliko prijatelja i poznanika te iskoristio većinu „džokera”. Slobodan izbor, a slično je i s alpinistima, može biti koban privilegij. Bilo je dosta, ponavljao sam. Sebi. A i drugima. Istovremeno sam ubrzano gubio vjeru u moć svoga poziva.

Za mene novinarstvo nikad nije bilo posao, nego je od šesnaeste godine nadalje bilo i način života. Život sâm po sebi. Zato mi je bilo utoliko teže prihvatiti činjenicu da naš – a time i moj rad u doba (a)socijalnih mreža i procvata vehementnih, brzo probavljivih mišljenja na temelju nikakvoga znanja i iskustva uz patološki raspršenu pozornost tako brzo i nepovratno gubi svoju društvenu ulogu. Ne zbog gubitka uloge „pisca prve verzije povijesti” koja je dana izvjestiteljima s terena, nego zbog pogubnih posljedica diktature ništavila. Ušli smo u postčinjenično društvo u kojem smo mi novinari – a to sve više vrijedi i za znanstvenike – izgubili svoj status, a na neki način i državljanstvo. Postali smo intelektualni apatridi. No ne zaboravimo da su sve civilizacije – i tribalizmi – zasnovane na fikciji. Kolektivna laž koju se može nježno prevesti u pripovijedanje priča vjerojatno je evolucijski uvjetovana. Očito se vraćamo korijenima. Tamo za novinare (i činjenice) nema mjesta. Nikad ga stvarno nije ni bilo."

Rekli su o knjizi:

Autori su znali da u tu borbu ne smiju ući nižući brojke, činjenice i apokaliptične slike, nego provjerenim pričama zajednica i pojedinaca koji se nisu prepustili općoj ravnodušnosti, aroganciji i ignoriranju... – Iztok Ilich, u emisiji S tržišta knjiga za RTV Slovenija na portalu MMC u rubrici „Čitamo”

Autori nas u knjizi Plan B vode u globalni svijet tehnoloških zanesenjaka koji vjeruju u ‘zelenu’ poduzetničku budućnost koja može biti lokalno, regionalno učinkovita samo u okviru korporativnog upravljanja uz podršku javnih sredstava. Čitatelj se nakon čitanja knjige nađe na nesigurnoj platformi usred uzburkanog mora, stoji pred dilemom slijepog vjerovanja u ljudsku pamet i dobar svršetak ili u povijesne činjenice koje nas ispunjavaju strahom od ljudske pohlepe, neobuzdane konkurencije, patološke potrebe za vlašću i podčinjavanjem, gdje prostora za plan B zapravo nema. – Matevž Lenarčič

Boštjan Videmšek (1975.) je dugogodišnji novinar, izvjestitelj iz kriznih žarišta i suradnik brojnih inozemnih novina, časopisa i internetskih portala te autor triju zapaženih društveno angažiranih knjiga o svjetskim kriznim žarištima "Rat terora: Deset godina nakon 11. rujna" (2011.), "Pobuna: Arapsko proljeće i europska jesen" (2013.) i "U bijegu: Moderni egzodus" (2005. – 2016.). Suautor je i ispovjedne uspješnice o trčanju pod naslovom "Ultrablues" (2014.). Godine 2019. u izdavačkoj kući Cambridge Scholars Publishers objavio je knjigu "Dispatches from the Frontlines of Humanity: A Book of Reportage".

Godinama se zanimao za obnovljive izvore energije i mogućnost usporavanja klimatskih promjena, tako da je u tu svrhu putovao diljem svijeta i upoznao se s primjerima koji funkcioniraju u praksi. Tako je nastala knjiga "Plan B." Godine 2022. objavio je knjigu "Zadnja dva", priču o dvama posljednjim sjevernim bijelim nosorozima na svijetu. Autor je i dvaju dramskih tekstova, a upravo mu je izašao i roman "Vojni dnevnik". Videmšek, koji je 2015. godine izabran za „mladog vođu Europe”, dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih novinarskih nagrada.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.