Brane Mozetič : Banalije
Margina je sam rub granice. Ona je i specifična količina nečega čime se ili tijesno gubi ili tijesno pobjeđuje. Dakle, nju se dade i locirati i kvantificirati. Njezina "rubna izbrojivost/ubrojivost" pozicija je koja nemalom broju ljudi određuje život. Iako je velika većina njih Većini nevidljiva, mali broj vidljivaca od pojma i koncepta "margine" napravio je ne samo ubrojivu nego i izbrojivu karijeru: recimo Jacques Derrida. Drugi, manje vidljivi, s margine pišu poeziju.
"Bio sam na noćnom tumaranju u nekakvom rezervatu alternativnih pokreta tog bijednog naroda kojemu pripadam", piše u prijevodu Romea Mihaljevića, pjesnik Brane Mozetič pritom kao narodnost na popisu stanovništva upisujući: homoseksualac. No, ne zadržava se Mozetič na margini. Bilo bi to prebanalno čak i za "Banalije". Ono što njegovu poeziju, koja izlazi iz polja partikularnosti njegovog odabira ljubavi i njezinih izvedbenih oblika, univerzalizira i približava svima koji su kao društveno prigrljenu te time oprirođenu većinsku metu kupidovih buzdovana odabrali "normalnu" vaginu, jest i odmak od margine, radikalizacija njezine pozicije i očajnički samoizgon u prostor ultimativnog, apsolutnog Drugog
Ono što homofobe, one "normalne", koji pikaju "tam kam treba, ne", užasava kad vide pedera, je ta alarmantna sličnost i uzajamnost homo i hetero egzistencijalnih pozicija. Mozetič piše iz pozicije iz koje, kako sam kaže, kao da mu je neugodno da postoji. Nije li se tako osjećao i Quasimodo, a nije bio peder? Piše "proklinjem... sebe, jer bih još uvijek nešto htio, jer je nešto naopako sa mnom". Sjetite se samo jada i bijede Frankensteinova čudovišta koji u led Sjevernog pola izvikuje kletvu upućenu Tvorcu koja oslikava njegov osjećaj uzaludnosti u svijetu. Šta je pak taj bio...
Ultimativni Drugi Brane Mozetiča katkad pomisli "kako bi prekinuo sve te osjećaje, koji stvarno ne vode nikamo, kako su nas naučili..." Skoro pa Sartreov izbor. Onda, nakon što zaviri u priručnike o pozitivnom življenju uvidi da mu nedostaje onaj o bojkotu. Bojkotu svijeta koji bojkotira njega?! Možda, ali prebanalno čak i za "Banalije". Njemu, kaže pjesnik, ne može pomoći nitko, jer želi nešto što ne postoji, što je izmislio i što može izbrisati jedino on sam. Zapanjujuće je kako su kratkovidne interpretacije koje će ovakvu poetiku svrstati u rod i red gay, queer... poezije. Da, glas jest takav, ali je tekst kojega izgovara, u svoj njegovoj drugosti i naš, toliko naš, da se plahi među nama preplaše onog banalno nazvanog "stranca u sebi".
Mozetičeva knjiga nabijena je erotikom, homoerotikom... ljubavlju iz sjene i oni koji misle da je homoseksualizam protuprirodan, a pritom će reći da im ne smeta dok se o njih ne očeše, reči će zašto ti pederi moraju tako izravno i plastično opisivati spolne čine? No, ti ne znaju da su, kako je to ispravno primjetila Monique Wittig, homoseksualci, a ne proleteri prezreni na svijetu: da im je uskraćeno elementarno ljudsko pravo - na javnost njihove ljubavi - i da se eksplikacijama bore za njenu vidljivost.
Ova je knjiga, nažalost, hrabra i poetski snažna ispovijest Drugog u potrazi za sugovornicima. Dok sam ju čitao po glavi su mi se motale dvije rečenice koje sam zamišljao kao margine koje obrubljuju pročitano. "Nemogućnost zaljubljivanja osudila me na to da se zaljubim u opsesiju". To je rekao Pasolini. I ona "kuruza" koju svi imamo u uhu: "...this world was never meant for one as beautiful as you".
Brane Mozetič: "Banalije"
AltaGAMA, 2012.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )