Ultimativni Drugi Brane Mozetiča katkad pomisli "kako bi prekinuo sve te osjećaje, koji stvarno ne vode nikamo, kako su nas naučili..." Skoro pa Sartreov izbor. Onda, nakon što zaviri u priručnike o pozitivnom življenju uvidi da mu nedostaje onaj o bojkotu. Bojkotu svijeta koji bojkotira njega?! Možda, ali prebanalno čak i za "Banalije". Njemu, kaže pjesnik, ne može pomoći nitko, jer želi nešto što ne postoji, što je izmislio i što može izbrisati jedino on sam. Zapanjujuće je kako su kratkovidne interpretacije koje će ovakvu poetiku svrstati u rod i red gay, queer... poezije. Da, glas jest takav, ali je tekst kojega izgovara, u svoj njegovoj drugosti i naš, toliko naš, da se plahi među nama preplaše onog banalno nazvanog "stranca u sebi".

Mozetičeva knjiga nabijena je erotikom, homoerotikom... ljubavlju iz sjene i oni koji misle da je homoseksualizam protuprirodan, a pritom će reći da im ne smeta dok se o njih ne očeše, reči će zašto ti pederi moraju tako izravno i plastično opisivati spolne čine? No, ti ne znaju da su, kako je to ispravno primjetila Monique Wittig, homoseksualci, a ne proleteri prezreni na svijetu: da im je uskraćeno elementarno ljudsko pravo - na javnost njihove ljubavi - i da se eksplikacijama bore za njenu vidljivost.

( iz kritike Nikole Petkovića )

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.