Obraćajući nam se s "dna svijeta", Branimir Bošnjak, u oslobođenoj igri označitelja i lutajućih, uglavnom materijalnih, znakova u poetsku praksu provodi literarno-identitarno propitivanje, odgađajući odgovor na njega ukazujući stihovima s ruba kojima ukazuje na punoću bjeline margina, na rubove značenja i smisla, kao i na besmisao odvajanja književnosti uopće, a poezije posebno od ostatka svijeta, znanja o njemu, kao i začuđenosti pred njim.

Neimenovani aktanti pjesama izmjenično se upisuju i ispisuju iz svijeta intelektualno-pojetičke zavičajnosti kojega konkretno čine Sever i Mrki (Zvonimir Mrkonjić), a čije je sve drugo ostavljeno čitatelju na interpretaciju. Dok sinestezijski 'gleda ono što čuje', Bošnjak sugerira da nam se javlja iz nestala svijeta. Iz u praksu upisane pjesničke negacije imperativa 'metafizike prisutnosti' odakle se pomirljivo (jer dosta je svađe sa svijetom koji ionako ne čuje ono što mi vidimo) pita: "kako vidjeti nebo" kad su ti "zatvorili oči" i "kako sanjati sunce (kad) ušli su u samu priču"?

Nikola Petković

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.