Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Gea Vlahović • 11.12.2020.

Bronja Žakelj : Čovjek se nikada nije toliko bojao smrti kao što je se boji danas

Bronja Žakelj (foto: Mateja Jordovič Potočnik )

Bronja je imala 14 godina kada joj je majka umrla od raka. Imala je 20 kad je i sama oboljela od raka, 23 kad joj je poginuo brat, nedugo potom izgubila je i voljenu baku. Ostala je sama, s otuđenim djedom kojega nikada nije upoznala, i ocem koji ju je emocionalno napustio – nije mogao podnijeti neizvjesnost njezina dugotrajnog i bolnog postupka kemoterapija i zračenja. Bronja Žakelj nije izmišljen lik, njezin život nije fikcija, njezina patnja je stvarna. Rodila se 1969., završila je novinarstvo, radi u banci kao specijalist za globalno transakcijsko bankarstvo, ima dvoje djece, rastavljena je, živi u Ljubljani, gdje se i odvija njezin autobiografski roman "Bijelo se pere na devedeset", potresni dnevnik suočavanja s tragedijama života ali i, daleko više od toga, toplo svjedočanstvo o snazi i nesalomljivosti ljudskoga duha. Roman je nagrađen prestižnom Nagradom Kresnik za najbolji slovenski roman 2019., prodan dosad u Sloveniji u više od 16 tisuća primjeraka te je najposuđivaniji roman u knjižnicama susjedne dežele: Bronja Žakelj slovenska je književna senzacija

Pisana nepretencioznim ispovjednim tonom i ugrubo podijeljena na vrijeme prije i poslije majčine smrti, njezina debitantska knjiga izmiče kategorizacijama: taksativno prolazeći ključne prijelomne događaje svojega života, leksikom i stilom prateći proces vlastitoga odrastanja i sazrijevanja, ispisala je dirljivo iskrenu osobnu ispovijest o bdijenju na tankoj granici između života i smrti, koja je istovremeno i literarni vremenski stroj koji nudi potpuno svjež i drugačiji pogled na povijest naših prostora. Od nostalgične konstatacije "srijeda je kad napustimo Jugoslaviju", do brutalnog "ničega se ne bojim, jer smrt stanuje u meni već godinama", "Bijelo se pere na devedeset" razoružavajuća je knjiga o boli, knjiga koja se bolno i čita, u grču okretaja na 90 u bubnju literature i života. 

Patnju nije moguće kvantificirati, nije ju moguće izmjeriti, nijedna patnja nije usporediva s drugom patnjom. Koliko patnje čini previše patnje? U povodu izlaska njezine knjige na hrvatskom, u izdanju Naklade Ljevak, s Bronjom razgovaramo o životu, smrti i, naravno, književnosti, bez koje i život i smrt postaju tek nevažne točke u statistici ljudskoga postojanja. Knjigu je prevela Anita Peti-Stantić, koja je svojim prevoditeljskim umijećem ljubazno posredovala i u realizaciji ovog razgovora.

Bila sam Bronja bez mame i to je godinama bio moj osnovni, zapravo, jedini identitet.

Bijelo se pere na devedeset Žakelj Bronja

Gea Vlahović: Svaka autobiografska fikcija, budući da obično uključuje barem djelomično ulaženje u intimnu i živote drugih ljudi, postavlja pitanje opravdanosti tog literarnog postupka, neminovno ih opisujući na način koji se vjerojatno razlikuje od toga kako oni možda vide sebe. Većina glavnih protagonista ove knjige bila je mrtva i prije nego što ste je objavili; kakvu je to vrstu odgovornosti značilo za vas kao autoricu?

Bronja Žakelj: Točno je, kao što kažete, da je istina nedostižna, dok je sjećanje subjektivno iskustvo, no većina onih koji se pojavljuju u romanu oduševljeni su knjigom. Željela sam ispričati samo svoju priču, svoju istinu, a ne priče drugih, zato i nisam tražila potvrdu u razgovorima s rođacima i prijateljima. Tada to više ne bi bio roman, već neka sasvim druga forma. No, kako sam dugo pisala samo za sebe, to sam mogla činiti bez filtera, bez autocenzure, ne baveći se time što će drugi reći. Pisala sam neopterećeno jer mi se dugo nije činilo da je moje pisanje nešto vrijedno i da će jednom postati prava knjiga. Doduše, malo me jest stisnulo kad se Beletrina odlučila objaviti ju. Prije svega sam se zabrinula zbog tate – puno mi je značilo kad je on pročitao rukopis i dao mi zeleno svjetlo. Progutao je knedlu i rekao: "Nije me briga što će drugi misliti o meni. Ti samo piši i objavi knjigu!" Uz to je opsovao, ali ipak, to mi se čini velikom i hrabrom gestom s obzirom na kompliciran odnos koji smo nas dvoje imali.

Je li to vaše javno literarno ogoljavanje utjecalo na vašu percepciju sebe? Slovenija je mala zemlja, Ljubljana mali grad – jeste li, nakon što se knjiga pokazala kao bestseler, ipak pomalo i zažalili što ste do te mjere intimno razotkrili svoju bol i patnju, sve ono kroz što ste prošli?

Ne, nikad nisam požalila što sam se tako otvorila; da sam pisala s rezervom sve to skupa uopće ne bi imalo smisla – bila bi to samo još jedna knjiga u kojoj bi čitatelj osjećao da autor ili autorica ne ide do kraja, da ne bi prekoračio rub, a takvo me pisanje ne zanima, zato što me ne zanima ni takav život. Vjerojatno mi je upravo zato što sam tako puno dala, knjiga tako puno i donijela. S jedne strane, s njom je prekinuta tišina koja je nastupila nakon mamine smrti kad sam imala četrnaest godina; s druge mi je strane donijela i mogućnost ponovnih promišljanja o nekim ključnim razdobljima moga života. Recimo, počela sam drugačije gledati na tatinu odsutnost u razdoblju kad sam se s dvadeset godina liječila od raka limfnih čvorova trećeg stupnja. On, naime, zbog iskustva s mamom koja je umrla od raka samo nekoliko godina prije, više nije vjerovao u ozdravljenje; za njega su kemoterapije bile početak kraja. Zato nije mogao podnijeti pogled na mene dok sam povraćala na onkologiji i zato nije bio pored mene tijekom čitave godine moga liječenja. 

Nikad ga nisam optuživala zbog toga, mislila sam da sam dovoljno stara da mogu sama ići na kemoterapije i zračenja, a onda autobusom sama kući. Kad sam to sagledala kroz oči drugih, shvatila sam da to nije baš bilo nešto uobičajeno, shvatila sam da tata kao roditelj nije uspio i da nisam samo ja bila ta koja sam trebala razumjeti njegovu odsutnost, nego da je primarno on bio taj koji je trebao razumjeti mene, da je trebao prevladati svoje slabosti i podržati me. Istovremeno sam drugačije, popustljivije, počela sagledavati i svoje tinejdžerske godine: dok ranije nikad nisam u maminoj smrti tražila izgovore za probleme koje sam imala, danas znam da se nije ni radilo o izgovorima, nego o gubitku koji je u našu obitelj unio tektonske pomake: radilo se o slomu koji nije mogao ostati bez posljedica.

Na koji vas je način ta, tada nastala nepremostiva praznina najviše obilježila?

Mamin je odlazak promijenio sve. Tata se nije mogao nositi s tim teretom, obitelj se raspala. Na sreću, tu je bila baka, koja je preuzela maminu ulogu, ali praznina je ostala. Nakon njezine smrti prevladavajući su osjećali u meni bili da se mogu osloniti samo na sebe; osjećaji izoliranosti i, više od svega, srama, zato što nisam poput svojih prijatelja i prijateljica. Osjećala sam se kao udaljeni satelit, premda sa mnom na prvi pogled ništa nije bilo pogrešno. Bila sam društvena, imala sam dečke, pa sam često mogla čuti kako se na meni "nasreću, ništa ne vidi". To samo govori o zanemarivanju važnosti procesa žalovanja kod djece, jer djeca žaluju drugačije nego što žaluju odrasli. A meni je majka itekako nedostajala. Nisam išla na maturalni ples zato što nisam mogla podnijeti pogled na punu dvoranu sretnih mama među kojima nema moje. Bila sam Bronja bez mame i to je godinama bio moj osnovni, zapravo, jedini identitet. 

Život se zbog gubitka istovremeno reducirao na ekstreme. Na život ili smrt, crno ili bijelo. Život bez sivoga, bez sredine; na život koji je krhak poput daha. Kako sam sada mama bez mame, mislim da su stvari i u mojoj obitelji prilično komplicirane. S jedne je strane u meni snažno prisutan strah od toga da se nekome od onih koje volim ponovno nešto ne dogodi. Gubici se, naime, utisnu u tebe, ugrade se u tvoj genom. Često nastupam previše zaštitnički, sve pokušavam predvidjeti, kontrolirati. Druga stvar je strah da će i moje tijelo otkazati, da će se priča ponoviti i da će i moja djeca ostati bez mame. Zato sam godinama kupovala odjeću za nekoliko godina unaprijed, umjesto jednog paketa bojica kupila bih tri...

Knjiga je spoj autobiografije, reminiscencija, dnevničkih zapisa, pisama, a čitava je ispisana kroz izravno obraćanje mrtvoj majci. Zašto baš ti narativni izbori i što su vam oni omogućili?

Bio je to prirodan izbor, vjerojatno zato što sam se i u svojim dnevničkim zapisima nakon mamine smrti uvijek njoj obraćala. Kad je otišla, uslijedila je tišina, o njoj sa mnom više nitko nije želio razgovarati. Tata i baka su brzo prelazili na drugu temu, a s prijateljima u razredu, kad imaš petnaest godina, isto tako ne možeš razgovarati o mrtvoj mami. U kontaktu s njom mogla sam biti samo putem svojih dnevničkih pisama i samo tako da stalno iznova vrtim njezine slike u svojoj glavi, jer sam se bojala da ću je zaboraviti, zato što mi se u toj užasnoj tišini ponekad činilo kao da je nikad zapravo uopće nisam ni imala. 

Taj mi je stil obraćanja omogućio vrlo intimnu priču, koju je dodatno podcrtalo služenje prezentom, čime je moj glas u prvom dijelu priče postao glas djeteta. Tijekom pisanja sam osjećala kao da sam ušla u vremenski stroj, sve je opet bilo živo, sve je opet bilo sada. Doista sam se puno bavila time kako će priča biti napisana. Minimalistički mi se pristup pokazao kao jedina mogućnost koja neće ugušiti sadržaj i koja će s jedne strane uspjeti prikazati svu okrutnost nekog trenutka, a s druge će strane omogućiti i ironiju i humor. 

U drugom dijelu romana, kad se susrećem s nestajanjem, raspadanjem i prolaznošću, primarno sam željela, što je više moguće, skresati tekst. No nisu samo asketski oblikovane rečenice ono čime sam željela pojačati uvjerljivost priče – mjestimice se pojavljuje i neobičan red riječi u rečenici, bavila sam se i traženjem ritma, ukratko, alatima koji su mi se činili primjerenima kako bi čitatelj mogao dublje ući u moju priču i doživjeti autentičnost trenutka koji opisujem. Zato mi je drago što je Anita Peti-Stantić svojim prijevodom uhvatila moj ritam, stil pisanja i sve one male nijanse koji su mi za pisanje bile vrlo važne.

Kako je bilo ponovo prolaziti kroz sva ta traumatična iskustva, pokušati rekapitulirati najbolnije trenutke svojega života? Jeste li uspjeli kroz književnost pronaći neku vrstu odrješenja?

Osvrtanje unazad za mene je posve uobičajeno; moram se osvrtati, drugačije ne ide, jer su tamo negdje iza ostali ljudi za kojima se moram osvrnuti, pa to oživljavanje moga života kroz roman u tom smislu nije bilo nimalo drugačije od života koji živim svakodnevno. Tako da, suprotno uobičajenim očekivanjima, pisanje ove knjige nije bilo samoterapija: počela sam pisati isključivo zbog potrebe za pisanjem.

Knjiga je izvanredno odjeknula: u dvije godine roman je doživio sedam izdanja, negdje sam pročitala podatak da je u Sloveniji prodan u preko 16 tisuća primjeraka. Je li takav interes uobičajen; je li vas iznenadio takav uspjeh?

Da, ono što se dogodilo nakon objavljivanja knjige jednostavno je nevjerojatno i malo je romana koji su u Sloveniji doživjeli takve izuzetne brojke. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je posljednji takav roman bio "Čefuri raus!" Gorana Vojnovića. Kad je roman tek izašao, činilo mi se, naravno, da imamo u rukama dobru knjigu, no takvo što nisam očekivala – zapravo sam mislila da autobiografski roman nekoga koga nitko ne poznaje nitko neće ni željeti čitati. Posebno zato što se, između ostalog, u njemu bavim temama kao što su rak, smrt, samoća. To su pitanja koja se često upakiravaju u knjige tipa raznih priručnika, banaliziraju se i svode na zajednički nazivnik patetike i moraliziranja, pa mi se činilo da bi i mene mogli baciti u isti taj koš. No dogodilo se upravo suprotno. Ljude je očito privukla ispovijed nekoga s ulice, našli su se u tim temama, u kojima zapravo svi živimo ali su pod pritiskom terora "društva sreće" u svakodnevnim razgovorima gurnute na marginu. 

Mislim da je za uspjeh moga romana ključno to što su ljudi u njemu pronašli svoju sliku i što moja priča pripovijeda i priču o njima samima. Taj mi se obrat – da su pitanja koja su me prije gurala u samoću i tišinu sada postala dio kolektivnog diskursa – i danas čini nadrealnim. 

Općenito se čini da posljednjih godina raste interes pisaca za vlastitu biografiju; puno je autopoetskih romana i romana koji govore o odrastanju, osobito – na našim prostorima – u kontekstu nastanka novih država. Odličan primjer je već spomenuti Goran Vojnović. Što je s ostalima?

I u Sloveniji se već nekoliko godina uočava trend pisanja biografija i autobiografija, prije svega poznatih ličnosti iz svijeta kulture, sporta i politike. Te su knjige izuzetno čitane i u vrhu su ljestvica prodaje, a istovremeno su i najposuđivanije knjige u knjižnicama. Teško je, doduše, definirati što je to što određuje suvremeni slovenski roman. Vjerojatno bismo mogli reći da ga u najvećoj mjeri određuje to da ga se ne da odrediti. Radi se, naime, o mnogim različitim pristupima, temama, stilovima; o velikoj raznolikosti koja nadilazi i generacijska ograničenja.

Slovenija je u umjetničkom smislu uvijek bila otvorena za eksperimentiranje. Je li kapitalizam otupio tu oštricu, uklonio potrebu za pomicanjem granica? Je li književnost iscrpila svoje potencijale?

Činjenica je da su eksperimenti i umjetničke prakse u prošlosti u slovenskoj kulturi bili izrazito snažni, da spomenem samo Neue Slowenische Kunst s Laibachom i IRWINOM na čelu. U ovom trenutku nema tako snažnih praksi i istina je da kulturna politika ne podržava eksperimente, ne potiče ih, tako da takva kulturna nastojanja ne uspijevaju probiti uske i zatvorene okvire.

Svako društvo ima svoje kulturne elite, svoje intelektualne smjerokaze; jesu li slovenski književni intelektualci angažirani i spremni na kritiku? Reagiraju li na društvena kretanja – jačanje konzervativizma, populizma, nacionalizma, izolacionizma – i, ako reagiraju, sluša li ih se?

Politička angažiranost je svakako specifičnost slovenskih književnika – na primjer, prilikom slovenskog osamostaljenja Društvo slovenskih književnika bilo je jedno od središta demokratskih promjena. No, nakon što su se okolnosti stabilizirale, utjecaj pisaca kao "savjesti nacije" izrazito se smanjio, uz očito izmicanje iz javnopolitičkog života u intimniju sferu. No danas se, u okolnostima koje opisujete, ponovno uočava angažman, i to primarno vezan uz pokušaje marginalizacije kulture od strane aktualne vlade i ministra kulture, koji između ostalog izvode kadrovski tsunami u različitim institucijama koje djeluju na području kulture.

Koliko Slovenci čitaju i što čitaju? Vi radite u bankarskom sektoru; književnost nije vaš "dnevni" posao – može li se u Sloveniji živjeti od pisanja?

Kad je riječ o europskim mjerilima, mi se Slovenci smatramo dobrim čitateljima, pri čemu je za nas karakteristično to da više posuđujemo knjige, a manje ih kupujemo. Knjiga se natječe s drugim medijima no prilično joj dobro ide: pokazalo se da se od izbijanja pandemije covida-19 posudba e-knjiga povećala za dvije trećine. Zanimljivo je da se jako dobro čitaju slovenski autori. Ali vrlo je malo književnika koji bi u Sloveniji mogli živjeti samo od pisanja. Pogledam li samo sebe, mogu reći, onako odokativno, da bih zapravo svake godine morala napisati ovakav hit da bih mogla normalno preživjeti bez stalnog posla. To, dakako, ne ide tako, bar ne u mom slučaju. Ja pišem sporo, rečenice i riječi prevrćem bez kraja i konca, kompliciram. Tako da još nisam počela pisati novi roman... No, beskrajno sam uživala u pisanju ovoga i definitivno želim opet ponoviti to iskustvo. Ipak, nisam baš sjedila ni skrštenih ruku: zajedno s Markom Naberšnikom napisala sam scenarij za film "Bijelo se pere na devedeset", tako da se nadam da će moja priča jednom zaživjeti i na filmskom platnu. To želi i moj sin Matija, koji i nije pročitao knjigu. Kad je objavljena, počeo ju je čitati, rekao je da je izvrsna, ali da će ipak radije pričekati film. 

Nemoguće je proživjeti vaš život i ostati nepromijenjen. Nemoguće je ponekad i ne zamjerati – konkretno u vašem slučaju ocu, pa i djedu, koji je na neki način gotovo pa onaj prvi kamenčić koji je pokrenuo negativnu spiralu nerazumijevanja koja se perpetuira preko muške linije. Nemoć često rađa bijes i agresiju. Jeste li vi to uspjeli izbjeći?

Da, takva te iskustva oštete, natalože se na tebe i promijene te. No u mom se slučaju ne radi ni o bijesu ni o ljutnji. Mene, možda i neočekivano, primarno određuju snažni osjećaji samoće, krhkosti, ranjivosti. Kakva bih bila da je mama poživjela? Sigurno drugačija. Određuje me njezin život i određuje me njezina smrt. Isto kao što je nju definirao njezin tata i jednako kao što je nju njegov odlazak amputirao.

Jeste li im oprostili to što su vas obojica na neki način napustili? I sami ste roditelj – trebaju li djeca razumjeti i oprostiti svojim roditeljima njihove slabosti i izdaje?

Kad je riječ o tati, nisam imala što opraštati, jer mu nisam ništa ni zamjerala. Kad je riječ o djedu, ta je priča između njega i moje mame već bila toliko odmaknuta od mene da ja sa svoje strane ne mogu govoriti o zamjeranju. Možda, u vezi s oba odnosa, prije svega osjećam tugu. Jako sam željela upoznati svoga djeda, zato sam ga prije nekoliko godina i potražila, te se između nas isplela snažna veza. Na nekoj simboličnoj razini ponovno mi je vratio dio moje mame – poklonio mi je njezina pisma, fotografije, poklonio mi je pramen njezine kose, njezin DNK. S druge strane, i ja sam njega ponovo vratila njoj; dovela sam ga na njezin grob. Prvi put je stajao tamo i prvi put u životu joj se ispričao za sve ono za što se trebao ispričati, a nije to učinio dok je bila živa. Zatvorio se krug koji je jednom bio tako besmisleno prekinut, i to mi izuzetno puno znači.

To me pitanje istine jako opterećivalo kad sam prvi put i sama oboljela od raka. Bojala sam se da bi mi netko lažima mogao ukrasti i moju bolest ili da bi me lažima, na kraju krajeva, mogli lišiti i vlastite smrti.

Bronja Žakelj (foto: Mateja Jordovič Potočnik )

Je li moguće otupjeti na bol, naviknuti se na gubitak pa svaki sljedeći podnijeti na neki način "lakše"?

Može se otupjeti, to znam. Moja je baka nakon smrti moga mlađeg brata otupjela. Njezine su oči imale boju suza, a uopće više nije plakala. Sjećam se koliko sam žudjela za njezinim suzama, jer je najstrašnije kad nema ničega, kad je samo tišina. Istina je da, kao što kažete, drugi od mene često očekuju da me nakon onoga što sam proživjela više ništa ne može slomiti. U očima drugih, ja sam snažna, nepobjediva. No istina je drugačija i ponekad mi se čini da moja do vrha puna čaša neće podnijeti više ni jednu jedinu sitnu kapljicu. No onda je uvijek iznova podnese. Jednu kapljicu, a onda još poneku.  

U vrijeme koje opisujete, a to su velikim dijelom 80-te godine prošloga stoljeća, o bolesti se nije glasno govorilo. O vašoj majci i odnosu prema njezinoj dijagnozi odlučivao je vaš otac. Nedavno vam se bolest ponovo vratila; kakav stav vi zauzimate prema svojoj bolesti, razgovarate li o njoj sa svojom djecom?

Da, od mame su sakrili dijagnozu terminalnog karcinoma na želucu jer su bili uvjereni da je ne bi podnijela. Tako su mi rekli. Ja zapravo mislim da oni sami nisu mogli podnijeti tu iskrenost. Naravno, zahvalna sam tati i baki na tome što Rok i ja nismo znali koliko je mama bolesna, jer su nam time darovali tri godine bezbrižnog djetinjstva. No to da je moja mama umirala okružena lažima koje unatoč najboljim namjerama i dalje ostaju laži, to smatram nedopustivim i ponižavajućim, iako je istina i to da su to bila druga vremena – od bolesnika su se takve dijagnoze tada često skrivale. To me pitanje istine jako opterećivalo kad sam prvi put i sama oboljela od raka. Bojala sam se da bi mi netko lažima mogao ukrasti i moju bolest ili da bi me lažima, na kraju krajeva, mogli lišiti i vlastite smrti. Toliko sam se toga bojala da sam jednom u bunilu na svom kartonu, pod visokom temperaturom, slovo H (koje je vjerojatno značilo Hodgkin), zamijenila za broj 4 pa sam mislila da mi lažu, da imam četvrti, a ne treći stadij karcinoma. Željela sam istinu. Željela sam je i tada, i želim je sve od tada, i jednako sam je tako željela početkom 2018. godine, kad su mi unutar tjedan dana otkriveni i karcinom gušterače i maligni melanom na leđima. 

Kad čujete riječ "rak", noge vam postanu mekane, usta se osuše, a u obrazima se pojave trnci. Svlada te osjećaj nemoći i učini ti se da se razlijevaš po parketu kao čaša vode. No prihvaćanje je, bar meni, uvijek do sada donosilo mir i svojevrstan spokoj. Čak i ako je istina teška i čak i ako je se jako bojiš, lakša je ako je prihvatiš, ako je pripitomiš, ako postane tvoja. Rekla bih da je tu riječ o nekom vrlo dubokom, instinktivnom i elementarnom porivu; to je nešto na što se čovjeka ne može prisiliti – tu razum otkazuje. To su trenuci kad padnu sve maske i suočiš se sam sa sobom, bez blefiranja, s jezgrom svoje jezgre. 

Svojoj sam djeci bez problema rekla što mi je, nismo radili preveliku pompu oko toga. Možda je to bilo zato što sam osjećala da ću uspjeti i da ću se izvući. Ne znam što bih učinila kad bih znala da je kraj. No razmišljanje unaprijed nema smisla, nemoguće je reproducirati takve osjećaje. Vjerujem da ću pronaći prave misli i prave riječi kad se to dogodi, ako se dogodi.

Danas općenito vrijedi stajalište da smo postali društvo neosjetljivo na patnje drugih: zajednica je ustupila mjesto kolektivu individua – moderno društvo, društvo je usamljenih ljudi. Međutim, vaša knjiga pokazuje jednu vrlo neugodnu stranu socijalizma koji, usmjeren na kolektivno, ne pokazuje osobit senzibilitet prema patnjama pojedinaca.

Ono po čemu se tradicionalno i moderno društvo najočitije razlikuju je u odnosu prema smrti, bolesti, pa i patnji, a tu se može smjestiti i socijalizam. Na kraju krajeva, govorimo o razdoblju od tek nekoliko desetaka godina. Strah od smrti je, dakako, prisutan odavno, jer se radi o najvećem problemu s kojim se suočava ljudska individualnost. Tragedija modernoga društva je u tome da se čovjek još nikada nije toliko bojao smrti kao što je se boji danas. U tradicionalnim društvima to se pitanje rješavalo na polju kolektivnog; strah od smrti svladavao se simbolima, mitologijom. Ljudi su vjerovali u zagrobni život, u kontinuitet bivanja, u ideju da smrt ne znači kraj. U suvremenom društvu više nema imaginarnoga – mi smo društvo kraja, društvo razuma. A razum je slabo oružje pred obličjem smrti. Zato čovjek danas stoji pred njom uplašen, poražen i sam. Strah od smrti je toliko velik da je guramo iz naših života. Gubimo i prakse koje okružuju umiranje, ni žalovanje više nije obred. Smrt je postala tabu. 

Vaša knjiga osobito je zanimljiva hrvatskim čitateljima jer smo ipak u vrijeme koje u najvećem dijelu romana opisujete živjeli u istoj državi; nekima od nas sve je to o čemu vi pišete jako poznato – i mi smo odrastali oko kuhinjskoga stola, imali peć na drva i narančasti Iskrin telefon postavljen previsoko za djecu, pili Benko i Deit. Koliko ste vi i vaša obitelj tipična slovenska obitelj? Što, zapravo, čini tipičnoga Slovenca; koliko se to promijenilo u posljednjih 30-ak godina, od kada živi u samostalnoj državi?

Mogu reći da je naša obitelj u vrijeme kasnog socijalizma bila tipična obitelj srednje klase u nastajanju, a ja sam bila tipična Slovenka. Čini mi se da je za to razdoblje, dakle za sedamdesete i osamdesete godine prošloga stoljeća, lakše pronaći zajednički nazivnik pa sam u romanu očito dodirnula neke modele koji su bili zanemareni u slovenskoj literaturi iz toga razdoblja. Nevjerojatno je koliko mi je ljudi, recimo, reklo da su na isti način jeli Jaffa kekse, da su se svađali oko toga tko će dobiti više bijelog Eurokrema, i koliko je tata skakalo po krovovima i okretalo televizijske antene. Mislim da ne pretjerujem kad kažem kako to nije bilo ograničeno samo na Sloveniju, nego je bilo izraz zajedničkog života u našoj zajedničkoj državi. Nakon promjene sustava došlo je do dubokog oranja u smjeru individualizma koji je raslojio društvo, zato je danas teže nego onda reći tko je, i kakav je tipičan Slovenac. U svakom slučaju mogu reći da se današnji tipičan Slovenac, nažalost, opasno približava konzervativnosti i preuzimanju nacionalističkih pogleda koje planski potiče i osnažuje aktualna desna vlada.

Za Slovence i Hrvate je raspad Jugoslavije bio ključna prekretnica.  Obje države Dan državnosti obilježavaju na isti datum, no Slovenija se prva uspješno osamostalila, izbjegla rat – no, čini se da vi na to reagirate mlako, ne dijelite entuzijazam svojih sugrađana, dapače; tužni ste jer je nestala vaša zemlja. Jeste li u tome bili iznimka? Kako to objašnjavate?

Doista nisam dijelila entuzijazam vezan uz raspad Jugoslavije, no tada sam šutjela o tome, zato što sam bila uvjerena da me ne bi razumjeli. Vjerojatno me ni danas mnogi neće razumjeti. No raspad Jugoslavije sam doživjela vrlo osobno, kao raspad države u kojoj je moja mama još bila živa i učila me kako se crta grb i kako se najlakše nacrta zvijezda; kao raspad države u kojoj sam, kad bih rukom prelazila po reljefu Jugoslavije u auli škole, mislila kako sam sretna što je moja domovina tako jako lijepa. Da, to je bila moja domovina u kojoj su mi se dogodile lijepe stvari. Jugoslavija je za mene bila moja mama, naša puna kuhinja, moja Dada, moj brat Rok, moj tata koji je otvarao mesni doručak govoreći "Opa, bato". Takvu mi je Jugoslaviju bilo teško ostaviti iza sebe.

Jeste li zadovolji današnjom Slovenijom? Vaša majka nije doživjela da vidi novu državu; kako bi ona na nju reagirala, bi li ju razočarala?

Simptom situacije u kojoj smo trenutno je taj da je Poljska, kao izrazito konzervativna i patrijarhalna država s politikom otvoreno usmjerenom protiv žena, prepoznala Sloveniju kao eventualnog kandidata za otkazivanje Istanbulske konvencije koja govori o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilju u obitelji. To ukazuje na to na koju stranu naginje Slovenija i kako nas vide izvana, što u meni izaziva osjećaje izrazite neugode i zabrinutosti. Često se pitam kako bi na sve to reagirala moja mama, kako bi se u svijetu u kojem danas živimo snašla, no sve što vam mogu reći je samo to da se nadam da bi njezini pogledi bili slični mojima i da bih u njoj mogla naći svoga sugovornika i svoje utočište.

Smrt uz vas, kako sami kažete u knjizi, živi godinama. Jeste li se naučili nositi s njom?

Jasno je da me strah smrti. Ako govorim o vlastitoj smrti, primarno me strah umiranja, strah me boli, strah me kako će biti onima koje ostavim za sobom, zato što znam kako je teško ostati. No takve su moje misli danas, kad sam zdrava, kad nisam na rubu – jer na rubu tvoje misli teku drugačije. Onda je zapravo lakše, to znam, onda u tebi djeluju sasvim drugi, teško predvidivi mehanizmi koji su meni do sada uvijek donosili mir i spokoj, pripitomljavanje misli o kraju, prihvaćanje mogućnosti da mogu kliznuti i preko ruba.
 

Bronja Žakelj

Bijelo se pere na devedeset

  • Prijevod: Anita Peti-Stantić
  • Naklada Ljevak 09/2020.
  • 280 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533554334
  • Cijena 139.00 kn

Od prvih stranica romana u društvu djevojčice Bronje selimo se u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, gdje nas ona upoznaje sa svojom obitelji. Vedro i razigrano vrijeme djetinjstva zatišje je pred buru jer su se tamni oblaci smrti nadvili nad cijelu obitelj. Munjevitom brzinom Bronjin svijet potresa dijagnoza njezine majke. 'Bijelo se pere na devedeset' prvenstveno je priča o odrastanju, suočavanju s gubitkom i bolešću...

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –