Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Igor Gajin • 19.11.2026.

Budućnost knjige : novomilenijska korekcija romana 'Fahrenheit 451'

Pripadam generaciji koja je pod školskom klupom tijekom nastave čitala stripove, za takve uvjete idealno formatirane Vjesnikove sveščice Alana Forda, ali i s nestrpljenjem dočekivane nove uzbudljive epizode slavnog Šumskog duha sa sjekirom. Ironijom sudbine, desetljećima kasnije, s katedre gledam studente kako pod klupama prebiru po ekranima svojih mobitela kroz bezizlazne labirinte društvenih mreža ma koliko se ja po diktatima osuvremenjene nastave (što znači pretvaranje nastave u spektakl) razbacivao pred „pametnom pločom“, multimedijski upotpunjavao svoje izlaganje video klipovima s You Tubea i općenito pokušavao svoje besjede o temama iz kulture, medija i književnosti pretvoriti u stand up show. Gledajući ih tako, pitam se bi li zapravo bilo najučinkovitije (a svakako bi bilo najmodernije, onako moderno kako se to priželjkuje u ambicioznim vizijama nastave za 21. stoljeće) kada bih se stavio na mrežu u formi podcasta umjesto maltretiranja ovim očito smiješnim, zastarjelim live nastupom.

Kako god, moram priznati da jedva dočekam tu situaciju kada su odsutno zagnjureni pod klupom, a lica mrtvački bijela od magičnog sjaja njihovih „čarobnih kugli“, njihovih ekrančića, jer mi to pruža priliku da podijelim s tom mladeži svoj grijeh iz mladosti, spomenuto čitanje stripova pod klupom. Vidi, vidi, odjednom se zainteresirano diže poneka glavica iz internetskog kupusišta, valjda se to zove multitasking, ta sposobnost da ipak nešto čuju dok mahnito lajkaju i orgijaju s kombinacijama emotikona u piktogramskom jeziku njihovog naraštaja.

Ali taj (pre)osobni podatak o stripovima navodim samo zato da bih došao do ključne poante pa onoj nekolicini podignutih glavica, koje sam uspio pridobiti na „svoju mrežu“ očajničkim „trikom“ eksponiranja svoje intime (što je, je li, posve u duhu suvremene kulture on line kao jedina opcija stjecanja pozornosti jer konačno se dokazala drevna mudrost da esse est percipi), prepričavam odlomak iz "Jučerašnjeg svijeta" Stefana Zweiga, onaj odlomak u kojem navodi kako su bečki gimnazijalci iz vremena fin de siecla tijekom dosadnih učiteljevih drvljenja o Ovidiju i Vergiliju ili tijekom zamornih diktiranja konjugacije latinskih glagola pod klupom čitali, ni manje ni više, nego Nietzschea!

Na žalost, nehotična je poruka te „cvebice“ da je nastava oduvijek, stoljećima, bila dosadna i kaskajuća u odnosu na vladajuće interese mladih, premda bih više volio da netko od studenata na primjeru identične situacije kroz posljednjih sto godina iznese svoje mišljenje o impliciranoj zakonitosti u promjenama (vrijednosti) kulturnih navika, interesa i sadržaja u odnosu na promjenu medija. A zakonitost tog „razvojnog pomaka“ u rasponu od jednoga stoljeća vidljiva je i iz aviona (ili bismo danas trebali reći da je vidljiva iz dronske perspektive?): s kulture na popularnu i masovnu kulturu, a s popularne i masovne kulture na digitalnu i digitaliziranu kulturu; u okviru toga „razvojni pomak“ s knjige i teksta na stripovske slikice (kao potvrda Mitchellovih konstatacija o visual ili iconic turnu u kulturi od druge polovice 20. stoljeća), a s hipervizualnosti hipermedijske kulture u razdoblju postmoderne na turbovizualnost turbomedijske kulture novoga milenija (popraćene na ovim našim prostorima i turbofolkom kao soundtrackom tog čarobnofrulaškog marširanja klik po klik, touch po touch, like po like, screen po screen u cloud).

Hoće li internet moći da pjeva kao što smo mi pjevali o internetu?

Svojedobno je Neil Postman nabrojao nekoliko indikativnih naivnosti tehnoptimizma prema novopojavljenim tehnološkim i medijskim izumima tijekom povijesti pa kada se, primjerice, po gradovima uvodila električna javna rasvjeta, podsjeća nas Postman, novinari su pisali kako više neće biti zločina jer više nema ni mračnih ulica. Kao što znamo, žilavi se kriminal nije uspio iskorijeniti čak ni u današnje doba, u vrijeme sveopćeg videonadzora i panoptikonske opkoljenosti kamerama s mobitela svih prisutnih oko nas, kao što se nisu uspjeli okončati ni ratovi, premda su – navodi Postman – s uvođenjem telefonskih linija (opet!) novinari pisali kako više neće biti oružanih sukoba jer će se svi konflikti i nesporazumi između država rješavati – telefonskim razgovorom između državnih vođa!

Ako neki budući Postman nastavi nizati primjere na ovome tragu, onda će za naše vrijeme sigurno zabilježiti kako smo s pojavom interneta euforično prognozirali kako će uslijediti festival demokracije i digitalni komunizam, a pjesništvo će pak doživjeti renesansu jer u modernom tempu življenja nećemo imati vremena ni pisati ni čitati išta duže od literarne forme kao što je poezija. Međutim, doživjeli smo da se festival demokracije izokrenuo u masakr demokracije, u poligon „kulturnih ratova“ i pervertirani red carpet za uspon neofašista i ludih kraljeva, dok je kapitalistička ekonomija zahvaljujući performansama digitalne tehnologije i kvantifikaciji do jučer nemjerljivih aktivnosti – kako nam to objašnjava André Gorz u knjizi "Nematerijalni rad", a Bezosov Amazon u praksi – postala još brutalnija. 

A i nesretna poezija ostala je uskraćena za tako lijepo proricanu budućnost te je nastavila tavoriti na margini. Upravo suprotno bajkovitim predviđanjima, na književnom se terenu dogodio, ni manje ni više, nego preporod glomaznih, višetomnih romana u rasponu od serijala o Harryju Potteru J. K. K. Rawling do Knausgårdovih tetralogija, pentalogija, seksalogija i heptalogija, od voluminozne "Igre prijestolja" do Scurattijeve romansirane biografije o Mussoliniju u četiri toma, navedemo li samo nekoliko istaknutijih primjera. 

Naizgled paradoksalno, naizgled nelogično, ali zapravo objašnjivo i shvatljivo: čini se da u ova rastrzana vremena, kada nam je svaka aktivnost isprekidana i raspršena invazivnim tehnomedijskim sadržajima u rasponu od mailova, SMS-ova i tweetova do epileptičnih Tik Tok snimki i histeričnih novinarskih breaking newsa čak i u žanru vremenske prognoze, a egzistencije svako malo generalno destabilizirane zamahom leptirovog krila na drugom kraju globalnog kapitalizma, također odlukama u Bijeloj kući, na Wall Streetu, u Bruxellesu ili još jednim prolijevanjem krvi i nafte na Bliskom istoku, na stotine i stotine stranica raspisane i rastegnute priče iz svijeta književnosti kao da nude psihološki važnu protutežu, protutežu u smislu kreiranja jednog smislenijeg svijeta, svijeta koji je naracijom svrhovito usmjeren i konzistentnije uređen, a epskom dužinom toliko obdaren da se čini kako je taj svijet između korica postojaniji, trajnijeg kontinuiteta.

Dakako, sve su to efekti magije priče, toliko hipnotične da nam se čini, dok smo u Hogwartsu ili na Kraljevom Grudobranu, kako je vrijeme oko nas stalo, dok u tim knjigama vrijeme teče na nekako ipak čovječniji način, po ljudskoj mjeri. Bilo tako ili ne, svakako bismo se smjeli usuditi reći da je u suvremenom tehnomedijskom krajoliku knjiga možda ipak najstaloženiji medij, umirujuć i djelujuć poput izlaska u park ili izleta u izvangradsku prirodu; tako okrepljujuć kisik za mozak ima medij knjige. 

Štoviše, kada bismo se dali romantičarski zanijeti, mogli bismo čak tvrditi da u ritualu čitanja knjige ima nešto od osjećaja povratka iskonu, što lijepo zvuči čak i u svojoj temeljnoj pogrešnosti, u grdnom krivotvorenju povijesti, jer – objašnjava nam to na svoj način McLuhan sa svojim slavnim terminom globalno selo, a Walter J. Ong na svoj način s teorijom o novoj oralnosti – današnji svijet, svijet nove usmenosti, usmenosti koja kvariteljski ulazi i u pisanu komunikaciju, povratak je prapovijesnoj usmenosti. Takav je to povratak iskonu u medijskom smislu, povratak u pretpovijest pisma, dok u kulturalnom smislu to znači opću regresiju u predmodernost, aliterarnost ili naprosto – u primitivizam, samo je animalno režanje zamijenjeno ragebaitom, a kamenovanje hejtanjem.

Vi niste gadget Lanier Jaron

Pa kada s knjigom u ruci imamo osjećaj povratka iskonu, onda je to onoliko točan osjećaj koliko nam je snažan dojam da se s čitanjem knjige vraćamo onim kulturnim vrijednostima koje smo po cijenu progona i tamničenja, po cijenu strijeljanja i lomača, čak dva milenija njegovali i uzgajali, e da bismo tu tekovinu s kojom smo se uzdigli do olimpskih visina već s početkom trećega milenija zamijenili do jučer nezamislivom, supermodernom, apsolutno znanstveno-fantastičnom tehnologijom samo zato da bismo – kako to kaže Jaron Lanier u knjizi "Vi niste gadget" – razmjenjivali sličice Pokemona. Duša me boli – kaže Jaron Lanier, nekadašnji prvoborac iz Silicijske doline – dok gledam najbriljantnije umove današnjice i sve same genijalce s monstruoznim IQ-om, regrutirane iz svih dijelova svijeta kao elita nad elitama, kako su upregnuti u smišljanje najnaprednijih algoritama i tehnologija s konačnim ciljem da se ostatku čovječanstva tek omogući još lagodnije sheranje budalaština, lajkanje smeća i samouljepšavajuće filtriranje selfieja.

Tehnototalitarizam „demokratičnijeg“ hiperteksta

U obilju tih povrataka i regresija u predmodernost, prausmenost i pretpovijest pisma, vratimo se i studentima, našoj budućnosti, našim budućim čitateljima knjiga i književnosti koje ćemo im ostaviti u naslijeđe.

Spomenuti uspjeh tisućustraničnih knjiga i epskih saga kao što su, rekosmo, serijal o Harryju Potteru i "Igra prijestolja" ili Knausgårdove i Scurattijeve „knjižurine“, čini se, jamči budućnost knjige jer, na kraju krajeva, ni univerzalna čovjekova potreba za pričanjem priča nikada neće presahnuti, tako da će tom vječno raspričanom čovjeku trebati svaki medij samo da može rastrubiti priču koju ima za ispričati, uključujući i medij knjige, pa stoga kronične žalopojke o smrti knjige, rekli bismo, postaju bespredmetne. To se ionako o kulturnoj apokalipsi tragikomično, dirljivo, ali jadno, glasaju križari logocentrične kulture, robovi prošlosti, nefleksibilni dogmatski svećenici i propovjednici kulturnih tradicija, sve sami dinosauri, nesposobni evoluirati i već su, a da to i ne znaju, fosilna okamina, izumrla vrsta, zamrznuta u strahu od promjena i progresa. 

Nasuprot njima, s druge strane digital dividea ili „digitalnog jaza“ stoje apostoli novih tehnologija s arsenalom argumenata o novoj kulturnoj i medijskoj pismenosti, pa čak i o novoj vrsti inteligencije, koja je toliko drukčija i „naprednija“ da zbog „zastarjelih“ PISA testova i tzv. Flynnovog mjerenja transgeneracijskog razvoja inteligencije novomilenijske genije frustriramo dijagnozom da su zaglupili. 

Vrhunac je to prilagodbe koju će Lev Manovič nazvati velikom kulturnom konvergencijom: ne samo da se humanističke znanosti moraju iskompleksirano prilagođavati znanstvenosti „pravih“ znanosti, i ne samo da se spisateljska produkcija mora generičkim strukturiranjem tekstova prilagoditi page rankingu, algoritmima i tabličarskom standardiziranju sadržaja, nego i naše umne i ostale sposobnosti valja od sada redefinirati i mjeriti tako da budu usklađene sa standardima tehnološkog totalitarizma. Jer ta vrla nova inteligencija, inteligencija koja traži svoju punopravnu uvaženost, naprosto je samo – korisnička inteligencija. I majmunima se tepa da su inteligentna vrsta kada točno razmjeste kockice i kuglice, pa što se i čovjeka ne bi nazvalo inteligentnim ako uspije kliknuti na pravu aplikaciju ili ikonicu. 

Na vjetrometini tih tehnomedijskih revolucija i (anti)tehnoloških rasprava knjiga doslovno treperi poput lista na pragu svoje jeseni. 

Jer na (ne)opravdanu bojazan jednih da, primjerice, knjiga i književnost u srazu s atrakcijama spektakularnijih medija danas postaje inferiorna i stoga odbacivana, ovi apostolski drugi trude se ne vidjeti u tome tragediju, nego čak poboljšanje situacije, pri čemu im jedan od glavnih uporišnih argumenta predstavlja, recimo, pojam hiperteksta. Za razliku od monološkog i stoga autoritativnog teksta između korica knjiga, prema navodima Georga P. Landowa u knjizi "Hypertext", u kulturi hipertekstualnosti tekst je premrežen intermedijalnim poveznicama, pa stoga postaje polifon i demokratiziran. Čitatelj više nije zarobljen glasom jednog autora, nego je u mogućnosti hipertekstualnog raspršivanja posve autonoman. Skakutajući s linka na link, suvremeni čitatelj razbija monolitnost konvencionalnog teksta, a tradicionalna knjiga u takvom tehnomedijskom okruženju postaje tek jedan od medija, tijesno združen s ostalim medijskim izvorima.

Bilo bi lijepo da je doista tako, ali kao što internet nije postao festival demokracije, tako i u ovoj vrsti demokracije, u „demokratizaciji“ teksta, knjizi, čini se, prijeti nevolja demokratske volje. Opravdano je biti tako zloguk jer dovoljno je samo zapaziti jednu vrlo zabrinjavajuću tendenciju među mlađim generacijama: za njih, za tu djecu hipermedijskog društva, knjiga kao medij uopće ne postoji u tom „idilično demokratičnom“ multimedijskom obilju hipertekstualosti. 

Kako je nestao glagol čitati

Fahrenheit 451 Bradbury Ray

Naime, i prije nego što je komocija korištenja umjetne inteligencije pogoršala stvari, a recentna svjetska istraživanja pokazala da mladeži generalno opada kvocijent inteligencije zbog prevladavajućeg korištenja tehnomedijskih alata u „edukaciji“ i pretjerane konzumacije tekućih medijskih sadržaja, i praksa čitanja knjige među mladima već je neko vrijeme izumiruća, pa čak i nepoznata aktivnost. 

Iznosim to zapažanje iz prve ruke: u posljednje vrijeme primjećujem u radu sa studentima da u njihovom vokabularu više ne postoji izraz „pročitao sam“. Reći će „pogledao sam, vidio sam, gledao sam, slušao sam“, reći će „vidio sam na internetu“, „gledao sam na You Tubeu“, „doznao sam iz jednog dokumentarnog filma“, „slušao sam na podcastu“, itsl., ali ne sjećam se kad su zadnji put neki student ili studentica, da bi potkrijepili svoje tvrdnje i „razmišljanja“, rekli: „čitao sam“ i „pročitao sam“. Ako već i pročitaju ono malo što moraju od ispitne literature, onda uslijedi deprimirajući festival nerazumijevanja elementarnog sadržaja i neprekidno zapinjanje pred „nepoznatim“ riječima hrvatskog jezika. Što je još poraznije, značenje te „nepoznate“ hrvatske riječi shvate tek kad im se prevede na engleski jezik (?!).

Bijeg od čitanja zna biti koliko tragikomičan i anegdotalan, toliko i deprimirajući u svojoj apsurdnoj nevjerojatnosti: na jednom su kolegiju studenti za ispit trebali s popisa literature pročitati po izboru tek jednu (!) knjigu naših kratkopričaša, pri čemu mi, naivan kakav jesam, uopće nije palo na pamet da će se usuditi doći na ispit pročitavši iz izabrane zbirke proza tek naslovnu priču, bez ikakvog interesa za ostatak knjige. „Da li vi doista niste shvatili ili namjerno niste htjeli shvatiti da se naslovi iz popisa literature odnose na cijelu knjigu? I kako vam je uopće palo na pamet da se na ispit može izaći samo s desetak ili petnaestak pročitanih stranica?“, ispitivao sam ih u nevjerici. Iste te generacije dolazile su mi godinu dana kasnije na sličan kolegij, samo praktičniji, koncipiran po uzoru na tzv. radionice kreativnog pisanja. Naravno, skloni samoekspresiji, rado su čitali svoje priče, u velikoj mjeri bez pomoći umjetne inteligencije jer im je eksponiranje samih sebe čak i kroz književno izražavanje važno. Međutim, kada bih ih obvezno pitao tko im je od književnika uzor u pisanju, odgovor je među desetinama tih studenata bio jednoglasan: „Nitko!“.

I dok danas naveliko raspravljamo je li zaživjela Orwellova ili Huxleyjeva verzija distopije, valjalo bi raspraviti i o korigiranju kultnoga romana "Fahrenheit 451". Jer knjige se u ovoj našoj zaživjeloj distopijskoj budućnosti ne spaljuju, ali se knjige gase, gase se u umu i u obzoru interesa suvremenog konzumenta. Jer knjige se u ovoj našoj zaživjeloj distopijskoj budućnosti ne spaljuju, ali pod hitno moramo „zapaliti“ nadolazeće naraštaje za kopneći svijet knjige.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta „Knjiga, čitanje i medijska pismenost u digitalnom dobu“ koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –