Damir Radić : Milenijsko kino: Film na početku 21. stoljeća

Damir Radić: Milenijsko kino

Milenijsko kino Radić Damir

Jednom davno, u danas već dalekom, dalekom kafiću, uz kavu se razgovaralo o filmovima Wima Wendersa. Kolega Radić, već tada izgrađenog i nabrušenog kritičarskog stava, a po prirodi uvijek spreman na izdvojeno mišljenje, uvijek voljan zgroziti, Wendersovu „Alisu u gradovima“ nazvao je filmom s pedofilskim podtekstom. Nevjerica je nepomično stajala iznad popijenih malih i velikih makjata, dok je Damir već naveliko hitao tramvajem prema Dubravi. A onda je netko rekao: da nema Damira, trebalo bi ga izmisliti. I to je bio znak da se polako krene kući.

Naravno, ta tko bi mogao izmisliti Damira Radića!? Tko bi bio taj kome bi tako nešto uspjelo! No ništa bolje ne opisuje Radićev kritičarsko-publicističko-filmsko-književni rad od tog davnog komentara. Temelj Radićeva javnog djelovanja uvijek je bila filmska kritika. I to svim sredstvima: privatnim i javnim nastupima, kritikom i esejem, klasičnim medijima, novim medijima. „Milenijsko kino“ (Hrvatsko društvo filmskih kritičara, 2018.), zbirka filmskih kritika pisanih za tjednik Nacional u razdoblju između 2004. i 2009., ne sadržava sve ono izrečeno u kavanama, radijskim i televizijskim studijima, niti sve ono napisano u elektronskoj komunikaciji i na društvenim mrežama. Ali je sasvim dobar „ulaz u Damira Radića“. U njegovo medijsko-umjetničko djelovanje. U ono što bi, da ne postoji, trebali izmisliti – mada je jasno da ne postoji baš nitko tko bi to mogao izmisliti.

Zapravo, još uvijek čudi činjenica da je Nacional „otvorio prostor“ Damiru Radiću. Tjednik kojeg je osnovao Denis Kuljiš, a u to vrijeme beskompromisno vodio pokojni Ivo Pukanić, involviran na najvišoj razini u domaću politiku i regionalnu borbu protiv kriminala, jasno je isticao svoju „lijevo-liberalnu“ poziciju, i medijsku odvažnost. No Radićeva pozicija bila je i lijevija, i liberalnija, i odvažnija, i beskompromisnija. Pod firmom filmske kritike „by Damir Radić“ redakcija Nacionala morala je trpjeti i udare na vlastite kolumniste (Ferić, Šoša), provokativne teze o pedofiliji, pa čak i ispisivanje kritike vlastitog filma (za koji se kaže da „donosi prezentaciju seksualnosti neviđenu u (javnoj) povijesti hrvatske kinematografije“). Jednom rječju, svaka čast Nacionalu. „Milenijsko kino: film na početku 21. stoljeća“ spomenik je Nacionalovoj otvorenosti za drugačije, provokativno, i intelektualno mišljenje. I isto tako, spomenik Damiru Radiću za sve redom nabrojeno.

No ono što danas plijeni pažnju, što prvenstveno upada u oči, jest gustoća i dubina Radićevih kritika. Iako ograničene na tek 3,5 do 4 kartice, kritike Tarantina, Eastwooda, Lucasa, Almodovara, Michaela Moorea, Anga Leeja, Lyncha, Todda Haynesa, Spielberga, Hanekea, i desetaka drugih najznačajnijih suvremenih autora/redatelja, čine se mnogo opsežnijima nego što uistinu jesu. Radićevo kontinuirano granatiranje Crkve i danas vrlo dobro rezonira, gromoglasno odjekuje („Kršćanstvo uopće, a možda ponajprije katoličanstvo, osuđena je na uzmicanje pred prosvjetiteljskim i liberalnim vrijednostima, jer tamo gdje čovjek teži slobodi koja omogućuje istinu i istini koja je preduvjet slobode ne ostaje previše prostora za srednjevjekovnu instituciju čiji su vrhunac demokratizacije liberalizmom iznuđene tekovine Drugog vatikanskog koncila“). Ali jednako dobro odjekuje i opća tekstura teksta, bilo da je riječ o filmsko-povijesnim, književno-povijesnim, interpretativnim, političkim, ili humanističkim razinama.

Gotovo svaka kritika, svaki prikaz, briketirani je portret autora ili kinematografije, prikaz trenda ili povijesnog stila, tematizacija umjetničkog, društvenog ili političkog fenomena. Sve to uz povremenu privatizaciju, literarizaciju ili poetizaciju Nacionalovih stranica. Pa tako uz kratki pregled turske kinematografije i autorske filmografije Nuri Bilge Ceylana (kritika „Tri majmuna“), tu je i zapis o uzdasima na festivalskoj sceni koje je u Zagrebu izazvala Ceylanova „lijepa, novopečena, 17 godina mlađa supruga Ebra“.

U cjelini, „Milenijsko kino“ nije tek stovarište pojedinačnih prikaza. Radić dosljedno „vrti“ određene teme, te sustavno podastire svoj kritičarski MO. Između tema koje se ponavljaju (Crkva, FAK) tu je i tema Novog Hollywooda, te „izdaje šmokljana“, Lucasa i Spielberga. Radić se opetovano vraća na tu priču o najprovokativnijem razdoblju američkog filma, i nožu koji su Lucas i Spielberg zabili u leđa umjetničkim tendencijama Coppole i ostalih. U tom smislu kritika Lucasove „Osvete Sitha“, treće epizode „Ratova zvijezda“ svojevrsno je glavno čvorište knjige. Ponavljajući priču o izdaji Novog Hollywooda, najambicioznije struje u hollywoodskoj povijesti, Radić hladnokrvno analizira nedostatke i ograničenja prve i druge trilogije, da bi dramatično koliko i tronuto zaključio: „A onda se dogodila 'Osveta Sitha'“.

„Sve što je ikad bilo dobro u u njemu kao umjetniku, George Lucas uložio je u završni dio trilogije…“ Rezultat je film zbog kojeg se sve isplatilo, patricid, matricid, četrdeset godina izdaje. „Osveta Sitha“… „veličanstveno je djelo, vaderovsko iskupljenje Georga Lucasa za sve zlo koje je nanio umjetnosti filma“. A „neočekivanost tog dara čini ga tim dragocjenijim“.

I eto nam „Milenijskog kina“. Uz desetke prikaza najviđenijih filmova i najuglednijih autora prve dekade milenija, tu je i odrešenje za Georga Lucasa. A nećemo zaboraviti ni Wendersa (kritika „Palermo Shooting“), „Alisu u gradovima“, i sada ukoričenu tezu o erotskoj stvarnosti koju u filmu s Ruedigerom Voglerom i maloljetnom Yellom Rottlaender može kriti sugerirana relacija otac – kći.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )