Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 07.12.2021.

Damir Radić : Kao život sam

Damir Radić: Kao život sam

Kao život sam Radić Damir

Poezija u svojoj srži uvijek je plod ljubavi. Prema jeziku, čovjeku, prirodi, uvijek je usmjerena na nešto konkretno, ma koliko to apstraktno bilo, kao npr. kod Gordane Benić. Zato su ljubav i bol dvije strane iste medalje jer jedno rijetko ide bez drugog, što se doduše u međuvremenu profiliralo kao romantičarski stereotip, ali svaki proizilazi iz nekog korijena istine. Stoga, kao što je emocija preduvjet za poeziju, tako je i poezija skriveni ključ pomoću kojeg otključavamo svijet koji ne naslućujemo. U slučaju Damira Radića, to i jest doista tako: ljubav kao ključ koji otvara njegovu povezanost s pjesnikinjom Andrijanom Kos Lajtman, poetika koja varira istodobno od infantilne do produhovljene. Povremeno se upravo u tom infatilnom krije nedužnost i neiskvarenost koju većina nas izgubi nakon mliječnih zubi, i tim je ljepša jer jedino u kontekstu poeziju ne zvuči komično. Tako bi se barem djelomično mogao opisati njegov pristup ljubavi, dirljiv i samouvjeren istodobno, jer nimalo ne sumnja u autentičnost tog odnosa i emocije:

Žuri u noć bez zvijezda. Zvijezde su u njoj. Kad stigne šalje mi poruku. Puno me voli moja djevojka. I ja volim nju.

Na kraju bi umjesto točke jednako tako bio primjeren uskličnik, no Radić nije takav pjesnik, ili se barem takvim ne prikazuje u ovoj zbirci.

Zarazna zona Kos Lajtman Andrijana, Radić Damir

Njegova poezija prije je jezero nego valovito more, a okušao se dosad i u stvaralačkim suradnjama s drugim autorima, konkretno s Andrijanom Kos Lajtman u zbirci "Zarazna zona" (Fraktura, 2021.), koja je bila jedna od kritički najzapaženijih u tom kolu, ne samo zbog zaigranih ilustracija Maje Rožman. Koautorstva zahtijevaju delikatan balans između obje strane te svojevrsne lirske jednažbe, kako bi zajednički nazivnik bio uvjerljiv i ravnopravan. Takvih primjera ima i drugdje, poput Natalije i Ognjena Grgorinića koji su zajedno objavljivali prozu. Postavlja se pitanje mora li čovjek doista biti u intimnom, neplatonskom odnosu sa suautorom da bi projekt uspio, no u slučaju "Zarazne zone" koncepcija gotovo školske prirode jer dvoje autora pišu o istom 'šlagvortu', no svaki iz svoje perspektive, što u svakom slučaju čini dodanu vrijednost teksta.

Novu zbirku pjesama uredio je Marko Pogačar, profilirani i afirmirani urednik, autor i kritičar srednje mlađe generacije, koja je sada već dovoljno i vremenski sazrela za širi uvid u književnu scenu i njene aktere, djelomično i zbog dostupnosti putem društvenih mreža i interneta. To doprinosi vidljivosti i posebno je važno za autore najmlađe generacije, koji tek počinju objavljivati u časopisima ili putem različitih nagradnih natječaja. No Radić definitivno nije novo ime, a neknjiževna publika sigurno ga poznaje iz filmske branše, gdje istovremeno djeluje kao kritičar, scenarist, te je autor filma "Posljednji dani ljeta" (2019.). Ovakav umjetnički multitasking nije nužno novost i u iznimnim sretnim slučajevima može dovesti do izuzetnih rezultata koji neće obogatiti samo biografiju autora.

Kako kaže i sam naziv knjige, „kao život sam“, i sve ono o čemu Radić piše je u osnovi život, njegove vidljive i nevidljive forme usmjerene na jednu ili više osoba, ovisno o tome koliko ćemo ih u tekstu prepoznati. No to je domena čitateljske recepcije što može biti sklizak teren kod ovakve poezije koja nije deklamatorska ili dekorativna u najtipičnijem smislu riječi, a tada se sama otvara za najprimjerenije čitanje. Ne radi se o tome da vam za doista kvalitetnu poeziju treba uputstvo čitanja, već da treba ponuditi barem mogućnost radikalne reinterpretacije. U tom se okviru autor kreće manje ili više suvereno, kao dokazano iskusan čitatelj iz čega njegova spisateljska tehnika i proizilazi. Na taj način, može se reći, čitatelj je ogledalo pisca, pogotovo kad je riječ o jednoj te istoj osobi. Pitanje je koliko Radić drukčije funkcionira u duetu i u ovakvoj solo varijanti, jer potonja sasvim sigurno nudi više prostora za kontrolu i dozvolu za beskompromisnost (iako kompromis s urednikom ne može izbjeći). 

To s jedne strane može biti kreativni izazov jer se pokoravamo isključivo koncepciji koju smo sami osmislili što sasvim sigurno utječe na stvaralački proces. S druge strane testiramo vlastite granice što je rizik s kojim se prije ili kasnije suoče svi koji djeluju u bilo kojem umjetničkom mediju. Između ostalog i stoga što nema univerzalnog rješenja ni odgovora, i svatko od nas ga mora pronaći sam za sebe, na vlastiti način. Pritom ni sami do kraja nismo sigurni kako će rezultati izgledati, no bez tog elementa ni sam proces ne bi bio vrijedan truda. A to je ono što svemu tome daje draž na kraju krajeva. Kao život sam pokazuje indikacije takvog pristupa na mnogo mjesta i to je distinkcija ne samo u odnosu na druga Radićeva ostvarenja nego i ostatak suvremene pjesničke produkcije u Hrvatskoj. 

Zbirka je podijeljena na pet poglavlja. Tu i tamo tekstovi odstupaju od uobičajene forme, grafičkim elementima i proredima, i sasvim sigurno postoji konkretan razlog zašto su oblikovani na taj način, no razlog ni nakon pročitane knjige nije do kraja jasan, budući da ne predstavlja preveliku dodatnu inovativnost kakva bi tekstu bila potrebna u rukama nekog manje umješnog autora. Boje su jarke i ljepljive, murtićevski bogate, kao da Radić iza svoje smirene, hladne vanjštine krije potpunu suprotnost, koju je prelio na papir, kao neko sigurno utočište za vlastite snove i bijesove. To dodatno uvlači i zadržava čitateljevu pažnju, svojevrsni egzhibionizam ljubavi kao u novoj zbirci Marka Tomaša "Skratimo priču za glavu".

Misliš na susret koji može doći.kasno prijepodne, slatki strah. Film sa žutim i narančastim tonovima. I plavo preko svega toga.

S obzirom na Radićevo iskustvo u filmu, nije ga nemoguće barem djelomično namirisati kroz izbor tematike ili stila (nešto slično vidjelo se i u Pasolinijevoj poeziji) jer kreativnost uvijek funkcionira kao sistem spojenih posuda. Iako pomalo distopijska, vizualnost njegove poezije i ide u smjeru filmičnog, povremeno sa neočekivano okrutnim promjenama kakve bi impresionirale i Patricka Batemana, kad bi bio stvarna osoba a ne književni lik. Filmski rečeno, autor ne niže slide-show prijemčljivih razglednica, već precizno strukturirane male priče u kojima sve ima svoje mjesto i definiranu dinamiku, a to mogu samo oni koji u potpunosti kontroliraju tekst kako bi on dobio željeni efekt i oblik. Onoliko, naravno, koliko je to uopće moguće budući da na kraju ipak sve ovisi o čitatelju i izbrušenosti njegovog interpretacijskog aparata. Sudeći po onome što se u posljednje vrijeme objavljuje, postoje razlozi za takav optimizam, jer je pojačana produkcija kvalitetne poezije posebno među mlađim naraštajima, pa smo nužno pojačano izloženi takvim sadržajima i žanru. V.B.Z. je i sam nedavno pored ove objavio i zbirke Mehmeda Begića i Marka Tomaša, pojačavajući neprestano paletu pjesničkih imena u svom katalogu, a ne treba zaboraviti da su objavili i "Mostarsku zbirku" bosanskohercegovačkog autora Almina Kaplana.

Damir Radić svoju lirsku kameru fokusira na dijalog na kojem se zasniva cijela koncepcija knjige, predjeli kroz koje putujemo su nova i neočekivana iskustva, kulminirajući krajem jednaka naziva kao i knjiga. I tu se ponovo vraća drugi medij, u čijem ogledalu subjekt autorova interesa poprima drukčije boje, jezik kojim govore i razumiju samo njih dvoje. Ostavlja nam nadu u smisao i nužnost poezije u vremenu koje prioritizira epidemiju i prirodne katastrofe, u njen nagovještaj ljekovitog, pa taman i u situaciji na koju ne možemo utjecati. Jer se, kao u naslovu jedne pjesme, imamo pravo nadati da ćemo biti posljednji koji će izaći iz nekog novovjekog Auschwitza, utjelovljenog možda nevidljivim zidovima koje su razne epidemijske restrikcije izgradile među nama, fizički i psihički.

Što je to što možemo ponijeti sa sobom iz Radićeve knjige? Intimni dijalog, natruhe eksperimenta i filmičnu slikovitost. Teško se rasporediti na nekoliko različitih nivoa a da barem jedan ne izgubi snagu, možda zato baš varijabilnost, iscjepkanost cjeline igra u interesu knjige koju imamo pred sobom. Zbirka je ovo puna iznenađenja, jednako kao i ostalo što je Radić dosada napravio. Zahtjeva li posebnu publiku? Svaka poetika zasebno to zahtijeva, samo se ponekad neke preklapaju olakšavajući komunikaciju s čitateljem koji onda u njihov prostor ulazi intuitivnije i dublje. 

Ova poezija definitivno nije stvarnosna u uobičajenom smislu te riječi, prije naginje apstraktnom, ali se ipak zaustavlja na granici perceptivnog i nedokučivog, što nipošto nije loša strategija. Ne boji se ni mraka, pa celanovski osim u Auschwitz ulazi i u Jasenovac u kojim se sudaramo s dirljivom nevinosti Snjeguljice prije nego što, kao u seriji Squid Game, izađu duge cijevi i počnu mahnito pucati na sve strane dok i posljednji preživjeli ne padne. Ostajemo samo mi, Radićevi metaforični patuljci, da pokupimo njihov pepeo i odlučimo hoćemo li priču završiti upitnikom, uskličnikom ili točkom. Upravo je u tome ljepota poezije, što ipak na kraju sve ovisi o nama, koji među te korice ulaze kada izmaknu kontroli autora, a zbirka otplovi u svijet nadajući se mirnoj plovidbi do cilja. 

Damir Radić

Kao život sam

  • V.B.Z. 06/2021.
  • 64 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535203919
  • Cijena 99.00 kn

'Kao život sam' Damira Radića zbirka je prije svega punokrvne, sočne ljubavne lirike. Ta je često neuhvatljiva, nedostižna ljubav tolikih književnom povijesti rasutih kanconijera za protagonista međutim sretna, ostvarena, živa i uzvraćena, i on od te uzajamnosti ne preže: puno me voli moja djevojka. i ja volim nju. Čitavu knjigu tako možemo čitati kao montažnu kroniku jednog odnosa – s njegovim usponima i padovima, libidalnim ekstazama i propitivanjima.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –