Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 07.02.2013.

Davor Mandić : Zvuči kao dosadna mantra, ali bez čitanja nema pisanja

Davor Mandić dugogodišnji je novinar u rubrici kulture riječkog dnevnika Novog lista, u kojemu mahom prati književnost i nakladništvo, ali odnedavno piše i kolumnu o televizijskome programu. Također, bavi se i književnom kritikom, objavio je jednu pjesničku zbirku, priprema knjigu kratke proze, a i član je Vijeća za nakladništvo Odjela za kulturu Grada Rijeke, što su sve teme kojih smo se dotaknuli u razgovoru.

Pitanja postavljao (uz povremena sufliranja iz redakcije ) Božidar Alajbegović.

 
 
Već si duži niz godina novinar u rubrici kulture riječkog Novog lista. Prisjeti se malo početaka, jesi li radio negdje prije Novog lista i jesi li u Novome listu od početka baš u rubrici kulture, ili si prethodno malo šarao?

Davor Mandić: Ma ja sam ti počeo kao zgubidan u Puli. Genijalni stari, kojem je vjerojatno dojadilo moje kopanje ruda i gubljenje vremena, jedan dan, davno, kaže mi: "Pa šta ti ne bi malo došao raditi u Glas Istre? I tako stalno ideš po tim koncertima, a ovako možeš dobiti besplatnu ulaznicu, službeni auto a i platit će ti nešto." Bilo je to prosvjetljenje, odjednom nisam više onaj klinac koji redare žica upad, grebe se za pivo i ide pješke doma, nego lik koji je s organizatorima na ti, ima ulaz u backstage i još za to dobije neke novce. Da ne kažem da mi je prilično porasla popularnost u društvu, koje se nadalo tom istom.

A budući da mi je stari tad bio faca u Glasu Istre bio je to i moj prvi sukob interesa, ili što bi reć, posao preko veze. Ali u međuvremenu sam se prilično nakačio na novinarstvo, odstudirao kroatistiku i zaposlio u kulturi Novog lista u sektoru knjige. Vremenom to se iz raznih razloga proširilo pa sam sad opet veći svaštar nego kad sam počinjao.

Kakva su tvoja iskustva s urednicima, smatraš li da imaš dovoljno slobode u izboru tema koje ćeš obrađivati ili se sve uglavnom svodi na odrađivanje zadanih zadataka?

Tu sam oduvijek imao prilične sreće. Moji urednici možda nisu uvijek najkreativniji u pohvalama (pa ni u pokudama), ali nikad nisam doživio da mi se ne prihvati tema ili ne objavi tekst. Imam apsolutnu slobodu, pa i drsko kritizirati, na primjer, urednikove favorite. Imam ideja koje zadiru u uredničku politiku, ali budući da sam još uvijek samo novinar-prašinar, ostaje mi da te ideje ostavim za neke buduće dane. Ali ako sam nešto propustio napisati, to je samo moj feler, odnosno rezultat činjenice da se prema određenoj uredničkoj koncepciji neki zadaci moraju odraditi pa ne ostaje vremena za ono što ti smatraš bitnim. Nezadovoljstvo zato eventualno ide u pravcu stimuliranja takvih tekstova, jer ne možeš baš uvijek raditi na entuzijazam.

Vjerojatno si u svakodnevnom kontaktu s novinarima kulture iz drugih redakcija, čini li ti se da oni (a možda i neki tvoji kolege iz Novog lista) imaju osjećaj da ih vodstva tih medija smatraju nevažnima/manje važnima u odnosu na novinare koji pišu o npr. politici?

O, svakako, ali pozitivna strana te priče je što ti činjenica da se mnogima stranice kulture čudesno zalijepe kad listaju novine ostavlja više prostora za subverziju. Pa ti se lakše omakne da napraviš najveći faux pas suvremenog novinarstva: opandrčiš i pokojeg oglašivača.

Istjerivanje kulture sa stranica dnevnih novina već je apsolvirana tema, no ipak, imaš li što dodati o tome, posebno vezano uz posljedice koje takva praksa donosi? Je li izostanak kulturnih sadržaja u medijima odraz razmišljanja vlasnika tih medija o kulturi kao nečemu nebitnome?

Nemoj da počnem o vlasnicima medija u Hrvatskoj, jer i mi u kulturi moramo ponekad jesti. Ali da je to suluda praksa, koja je mnoge odvratila od kupovanja novina, polako je i njima sve jasnije pa se kultura ponekad rasprostre i izvan svog geta pri kraju novina. OK, pomaže ako je u pitanju neki skandal, ali ne stoji kultura toliko loše u novinama kolika je kriza dobrog novinarstva. Sve je pritom povezano, naravno, činjenica da su kulturni sadržaji dugo vremena omalovažavani, da su novinari u kulturi lošije plaćeni pa je i selekcija nekritičnija, a i da su manje opinion makeri nego što je to nekad bilo.

Ali slično je i s poezijom: kuknjava da je getoizirana, da je nitko ne čita i da su pjesnici sve manje važni u društvu dovela je do toga da se pjesništvom bave samo oni koji to jednostavno moraju. Sva sreća da vlasnici medija ovo neće čitati jer ovako sigurno neću do povišice.

Kako tumačiš da su rubrika kulture, pa i dodatak Mediteran, u Novom listu još uvijek zadržali nezanemariv opseg (iako smanjeni u odnosu na nekadašnje gabarite), za razliku od prostora koji kulturi daju konkurentske tiskovine?

Pa i ta se percepcija može dvojiti. Jutarnji, na primjer, koji moj sjajni drug i novinar Lado Tomičić naziva Glasom Mordora, ima zapravo prilično dobru kulturu, oko koje se angažirano brine dobar tim novinara. Ne kažem da je savršena, ali čini mi se da je u kulturnim krugovima postalo subverzivno hvaliti kulturu u mejnstrim medijima. Nešto kao da pohvališ Dnevnik HRT-a. Ali kad isti nakladnik ukine Arteriju u Slobodnoj to je pravi, nepatvoreni kulturocid koji se ama baš ničim ne može opravdati. Žalosno je to što je Mediteran opet jedini kulturni prilog u nacionalnim dnevnim novinama pa se nema s kim pofajtat. O konceptu cultura e spettacoli, koji misteriozno zavlada dnevnim novinama ljeti, neću ni govoriti.

U posljednje vrijeme sve su brojniji tekstovi koji u hrvatskom medijskom prostoru tematiziraju problem javnih medija, njihove perspektive i modele financiranja. Kako ti kao insajder gledaš na to, za kakva bi se rješenja zalagao da si u prilici odlučivati o medijskoj strategiji ovog društva?

Javni mediji izuzetno su važni za krvnu sliku društva, no nema tog modela koji može izliječiti tumor. Ako govorimo o slučaju Zakon o HRT-u, koji je po mnogima vratio stvari korak unazad prema političkoj kontroli tog utjecajnog javnog servisa, valja reći da u dijelu Europe na koji bismo se trebali ugledati javne televizije funkcioniraju i po modelu koji smo imali dosad, s jakim programskim vijećima u kojima bi trebala sjediti struka, ali i po modelu u kojem vlast imenuje čelništvo. No kad postoji barem načelni konsenzus oko javnog interesa, onda nekoj novoj političkoj opciji na vlasti ne pada na pamet mijenjati čelništvo kuće koje dobro radi svoj posao, bez obzira na to što ga je postavila konkurentska politička opcija.

Kod nas... hehe... moš si mislit kako neka nova vlast neće postaviti nekog svog novog favorita. A s druge strane, ni priča s Programskim vijećem nije funkcionirala jer su tamo na kraju i opet prečesto sjedili ridikuli, tzv. crvene, odnosno crne opcije. Zato mi je drago da ne moram odlučivati o medijskoj strategiji javnih servisa u Hrvatskoj, jer bih se najvjerojatnije samozapalio.

Da li je kvalitetno novinarstvo, kvalitetni medijski projekt nespojiv s tržišnim upjehom/potvrdom, tj. nije li pretpostavka opstanka medijskog projekta i njegova potvrda na tržištu, pri čemu treba imati u vidu da se različiti mediji obraćaju različitim, brojnijim ili manje brojnim ciljnim grupama korisnika. Odnosno, kako gledaš na fenomem novinarskog autizma, gdje je npr. uredništvu zapravo svejedno da li će se prodavati u 1000 ili u 5000 primjeraka, dok sve iznad toga gotovo kao da doživljavaju kao ustupak publici... naravno, sve dok netko futra sa strane takve projekte? Drugim riječima, u kojoj mjeri novinarstvo treba uvažavati interes tržišta tj. publike?

Ma treba im se uvlačiti u dupe tako da ni ne primijete kada im u to isto dupe ukližeš niski start kopačkom. Po ukusu, svjetonazoru, intelektualnim dosezima... Ali zajebano je ostvarivanje tog balansa. Naravno da se moraš prodati, od toga živiš, ali tvoja je dužnost i da ih odgojiš, prosvijetliš koliko je god to moguće. Ali javi mi kad to nekom uspije, jer zasad u onoj igri što je bilo prije kokoš ili jaje, odnosno jesmo li prije mi njima ponudili sisu i guzicu s komentarom koji im titra u zamjenu za kritičko mišljenje i profesionalno odrađen novinarski zadatak, ili su to oni zahtijevali od nas, pobjeđuje pile koje je prešlo ulicu. Naravno, samo zato da bi nam išlo na živce.

U ovom kontekstu se postavlja opreka profitnih i neprofitnih medija. Da li je po tebi ta opreka u praksi zaista tako crno-bijela kako je mnogi prikazuju, gdje je profitnost nužno nešto loše i gotovo nespojivo s kvalitetnim novinarstvom, a neprofitnost je kao garancija onog kvalitetnog novinarstva koje u većoj mjeri ispunjava javni interes. Slično je i s oprekom komercijalni-nekomercijalni mediji, gdje se polarizacija zasniva na sličnoj argumentaciji.

Kada bi javni interes bio jednoznačna kategorija, onda bi i na ovo pitanje bilo jednostavno odgovoriti, ali javni interes, pogotovo u Hrvatskoj, je ko Jeti: svi znaju kako izgleda ali nitko normalan ga još nije vidio i doveo kod Stankovića u Nedjeljom u 2. Problemi nastaju i kod činjenice da neprofitnost sama po sebi nikako ne znači neovisnost, a da je profitnost najčešće upravo sinonim za ovisnost. Ali ne više političku, već ovisnost o oglašivačima. Uredničići po redakcijama komercijalnih medija stopiraju i benigne tekstove koji bi se vrlo bočno mogli očešati o nekog krupnog oglašivača. Čak i bez da zvoni crveni telefon.

Dakle, da se vratim na tvoje pitanje, i jedni i drugi hrvaju se s problemima koji podrivaju njihovu kakvoću. Ali kad je o profitnim medijima riječ, živimo revoluciju u pristupu njihovom funkcioniranju i, konačno, opstanku. Internet redefinira pojam i televizije, i radija, i printa. Zato mi je žao da tijekom rata nisam bio stariji i pametniji, pa umjesto slaganja tetrisa na konzoli u susjedstvu za kunu po igri za tu istu kunu privatizirao društvena poduzeća ili torbario dinarima preko granice, pa bih danas i ja mogao, na primjer, imati svoje novine. Kvragu, ja volim novine.

Ali u njima bi bilo jasno da je print atavizam i da ga čeka eventualna sudbina print-on-demand za one koji će uvijek htjeti imati papir pod prstima. Mislim da se novine u Hrvatskoj uporno i dosljedno bave suludnostima poput ideja o povećanju tiraže. Jedina tiraža koja u svijetu doživljava porast je tiraža e-izdanja novina za tablete. Projekt naplaćivanja web sadržaja svugdje neslavno propada, a nisu se našli ni marketinški modeli, odnosno modusi transfera oglašivača na web koji bi pratili transfer čitatelja, koji na web jednostavno žele ići po besplatnu vijest. A umjesto da se naši vlasnici novina bave problemima koji tište svjetsko tržište, mi se ovdje igramo povećavanja tiraže printa, zanemarujući važnost portala i e-izdanja novina.

Pa u jeku krize tiraže naš bivši gazda, Robert Ježić, dolazi na sjajnu ideju pokretanja sportskog tjednika. Može zvučati kao da sada cipelarim mrtvog konja,  jer udaranje po Ježiću sada je ko izazivanje moje bake na fajt, ali i tada smo u redakciji govorili da je taj projekt unaprijed osuđen na propast, da je ulazak u ring sa Sportskim novostima i platformama koje kladioničarima nude bržu informaciju jednako pametan kao i ideja da bi se dobro plasiranim amaterskim krošeom moglo nokautirati Mirka Filipovića prije nego što te sažvače, proguta i podrigne. Pokretanje silnih političkih tjednika, opet, neću ni spominjati.

Zato mi se čini da je jedino rješenje u radikalnoj promjeni modela zarađivanja. Umjesto da novine plaćaju oglašivači, trebali bi ih plaćati čitatelji. Pritom je jedino svjetlo na kraju ovog tunela činjenica, kako već rekoh, da je u svijetu zabilježen porast naklada određenih sadržaja konstruiranih za tablete. No nije ni tu sve bajno, jer ni ovisnost o čitateljima nije bez zamki. Svi znamo da čovjek može biti prekrasan, ali ljudi su najčešće ovce.

Bokte, što si me raspisao.

Član si Vijeća za nakladništvo Odjela za kulturu Grada Rijeke - jesi li zadovoljan načinom  na koji će se rasporediti sredstva namijenjena knjizi i nakladništvu u 2013.godini, s obzirom na činjenicu da će biti sufinancirano izdavanje samo tri knjige? I jesi li uopće zadovoljan visinom sredstava koja su u proračunu Grada Rijeke namijenjeni izdavaštvu i knjiškim/knjižnim projektima?

Ni bog ne zna koji mi je vrag bio da uđem u tu priču kad sam u startu znao da raspolažemo s 300-tinjak tisuća kuna a da će zahtjeva biti oko tri milijuna. Ali bit će da mi nije bilo dovoljno što sam se kroz novinarstvo zamjerio ovima i onima, trebalo mi je još navući i bijes širokih riječkih kulturnih klanova na vrat. Naravno da nisam zadovoljan, jer ako staviš u perspektivu da je ukupan proračun za knjigu u Rijeci u razini izdvajanja Grada Pule za Sajam knjige, onda je jasno da se time gasi vatra čašom benzina. Ništa se time ne može postići, kamo li razviti, ne može se čak ni održavati privid postojanja kulturne scene.

I zato smo odlučili podržati projekte koji su moderni, jeftini, ali dobri, kao i one koji se bave mladima, budući da je bez pravog ulaganja u tu bazu, koja je sve više bombardirana lakšim rješenjima, sve ostalo uzalud. Ali opet, smiješno je govoriti o strategiji kad znaš da pričamo o mjesečnoj bruto plaći hrvatskog top menadžera.

Kakve svrhe uopće ima Vijeće kad Odjel za kulturu Grada Rijeke nije uvažio dobar dio prijedloga Vijeća, odlučivši financirati neke projekte koje Vijeće nije predložilo te odbivši neke od projekata koje ste predložili?

To je pitanje koje sam i ja više puta javno postavio. Ali činjenica je da je po zakonu kulturno vijeće savjetodavno tijelo a da potpis na odluku daje onaj koji drži kasu. Dakle on bi trebao imati neku strategiju pa po njoj odlučivati. Pritom se čini da smo mi u vijeću za knjigu napravili najveće sranje, jer jedino su nama odrezali oko pola odluka, uvrstivši svoje favorite. Ostalim vijećima ni kune nisu dirali. Ali ono što je dobro, i na čemu sam zapravo najviše inzistirao, je da se o tome povede javna rasprava i da sve bude transparentno. Javnost sada ima na uvid naše prijedloge, kao i one koje je odobrilo Gradsko vijeće pa može procijeniti tko je bio veća budala.

Isto tako, novinari su imali priliku svima nama postavljati neugodna pitanja, pa su neki to i iskoristili. Činjenica da se ove godine to desilo gotovo slučajno, jer sam na sastanak novinara s Odjelom za kulturu došao zato što sam kao novinar znao da će biti održan, ne mijenja puno na stvari, jer sam na kraju tog sastanka inzistirao od pročelnika da za sljedeću godinu na njemu, nakon izglasavanja u Gradskom vijeću, budu prisutni i predstavnici svih ostalih vijeća. Nije mogao ne pristati na to. Pa nek frca vatromet.

S obzirom da imaš iskustva u pisanju kritika poezije, reci nam kako doživljavaš  kritičku recepciju svoje prije nekoliko godina objavljene zbirke pjesama "Mostovi" - jesu li kritičari koji su pisali o njoj prepoznali ono 'bitno' ili im je nešto i promaklo? Promatrajući taj rukopis s odmakom od nekoliko godina, jesi li osobno zadovoljan tom zbirkom, i pišeš li i dalje poeziju?

Čuj, nekoliko važnih ljudi napisalo je par dobrih stvari o njoj, neki su joj pronašli i neke opravdane zamjerke, ali nije me sve to toliko razveselilo koliko nešto sasvim drugo. Jedan dan, nedavno, otišao sam do riječke Gradske knjižnice provjeriti je li uopće tamo, budući da je Ministarstvo otkupilo 50 komada. I našao sam dva primjerka, od kojih je jedan samo za rad u knjižnici, a drugi - posuđen. Ne znam zašto, ali činjenica da je netko tko nije moja mama, a to znam jer ona ima svoj primjerak, samoinicjativno, bez da sam mu/joj lomio ruku, posudio/la primjerak moje knjige, nekako me razgalilo.

Podsjetilo me na mene kad sam kao nadobudni student tražio po knjižnici knjige poezije opskurnih pjesnika, zbunjujući tete u knjižnici čudnim imenima. Još da se nekako domognem tog primjerka pa prosurfam marginama tražeći uha, komentare i crteže spolnih organa i srce će mi bit ko kuća.

Pišem poeziju, da, ali ne mogu reći da je to sustavno i s idejom nove zbirke. Ali kad se skupi dovoljno dobrih pjesama bavim se mišlju objaviti ih opet pod istim nazivom. Pa da tete u knjižnici budu još zbunjenije.

Kao pratitelj naše književne scene, kako bi ocijenio našu poetsku i proznu situaciju, postoje li tu neki prepoznatjivi trendovi i postoje li autori koje zaobilazi pozornost, iako je zaslužuju?

Ma nekako uvijek ispliva ono malo bolje. Ako ćemo o trendovima, može se reći da se još uvijek piše dobra poezija, i da je ona možda i bolja od proze, iako se čini da su se već etablirana imena malo umorila, a novih, koji bi, ono, baš razvalili, baš i nema. Ali možda je to samo zatišje pred buru. Što se tiče proze, s jedne strane nastavlja se trend fikcijsko-fakcijskih (pseudo)autobiografskih proza, i mislim je to propulzivan žanr koji još nije rekao svoje, a s druge pojavljuju se novi autori od kojih se očekuje i jaka "čista" fikcija.

Ne znam kako ti, ali ja s nestrpljenjem očekujem roman Maje Hrgović. Uz to, veselim se čitanju nove Gromače, novog Ferčeca kad ga bude, guštao sam u Jergovićevim pričama "Mačka, čovjek, pas", koja me u dijelovima podsjetila na Jergovića iz omiljenog mi "Marlbora", s onom boli koja mora da je bosanskog roda (iako knjiga na žalost nije objavljena u Hrvatskoj)... Ma ima toga, evo sad se i Riječani bude s Pokojnima i Ri Litom, treba samo malo zaronit i čuda se mogu naći.

A osim ovih nekoliko domaćih autora koje si spomenuo da s nestrpljenjem očekuješ njihove nove knjige, koji su tvoji literarni favoriti među svjetskim piscima, i ima li među njima i uzora?

Koliko hoćeš. Zvuči kao dosadna mantra, ali bez čitanja nema pisanja. Točka. Kad uletim u faze u kojima manje čitam, onda manje i lošije pišem. Često mi se dogodi da sam i ljubomoran, kada neku odličnu knjigu čitam kao pisac i kad shvatim da je netko u dva poteza učinio isto za što bi meni trebalo pet.

Kad govorimo o uzorima, moram priznati da mi se desilo da sam imao nekoliko gotovih priča, razmišljao o konceptu zbirke, pristupu i ostalom, štono riječ konceptualizirao, i onda nabasao na Etgara Kereta. Strašno mi se svidjela filmičnost i razigranost njegovih priča, poigravanje s nadrealnim i duhovitost koja izvire i iz ponekad angažiranih tekstova. Nije sad da pišem po njegovoj špranci, ali našli smo se na sličnom konceptu. Sad mi ostaje samo još da napišem upola dobru knjigu kao što ih on piše.

Od suvremenih svjetskih pisaca očekujem svaki novi prijevod Alice Munro kao da je ona donor organa bez kojih ne mogu živjeti. Čitam i originale, dakako, ali najviše volim kad uleti i prijevod, pa uz ono prvo informativno čitanje s razmišljanjem o stilskim rješenjima čitam i kao udivljenik obični, svjestan da postoje pisci i piskarala obična, kojima se, poput mene, možda uspije omaknuti i kakvo zgodno rješenje koje će nekome nešto značiti.

Oduševila me "Legenda o samoubojstvu" Davida Vanna, pa se nadam da ću čitati u prijevodu i njegove ostale knjige, a volim se vraćati i klasicima, po onoj bartovskoj ideji sjete kojom pristupamo načinima pisanja koji jednostavno više nisu mogući. Ma ima tu toga još koliko hoćeš, ali glupo mi je sad navoditi sve te silne romanopisce koje također čitam kad sam sav već dulje vrijeme u kratkoj priči i pripovijetci. To je forma koja me sad preokupira pa se njome najviše i bavim. Opskurije na koje pritom nailazim također nema smisla spominjati.

Jedan si od sretnika čiji će rad na novome rukopisu Ministarstvo kulture podržati stipendijom - o kakvome se rukopisu radi?

Rukopis je knjiga priča radnog naslova "Časni sude, nisam kriv". Zamislio sam je kao zbirku 15-ak kratkih priča koje će tematski varirati teme iz naše suvremene posttranzicijske stvarnosti, neuralgičnih točaka suvremenog društva, ali i intimnog svijeta junaka, bilo da su izglobljeni, odbačeni, "drugačiji" ili pak posve "obični". No ključna značajka, koja će biti dosljedno provedena, bit će odmak, odnosno pomak. I to primarno u sadržajnom smislu, ne toliko u poziciji subjekta ili prema postmodernističkom tekstualnom eksperimentu.

Taj sadržajni pomak kreće se u sferi bizarnog, nadrealnog, fantastičnog, s idejom da papir, uzmemo li ga kao metaforu pisanja, podnosi puno više od puke transpozicije stvarnosti. Carverovim pričama u tom je smislu možda ne sve, ali sasvim dovoljno rečeno, i pisanje kratkih priča po toj špranci danas mi se ne čini osobito izazovno. S druge strane, dobrom promjenom fokusa na fantastično i nadrealno puno se više može reći i o stvarnosti samoj.

Bi li se okušao u samoizdavaštvu? Kako uopće gledaš na taj trend koji je u svijetu poprimio velike razmjere, misliš li da je tako nešto moguće, u smislu većeg uspjeha autora i njegove knjige-samizdata i kod nas?

Ovisi. Ako govorimo o papirnatim izdanjima, onda sigurno ne bih, jer mislim da je i za minimalan uspjeh knjige potreban određeni trud izdavača, kanal distribucije koji koliko-toliko funkcionira, ime izdavača koje bi moralo nešto značiti i tako dalje. Ali kad se radi o e-izdanjima, onda bih sigurno razmislio o tome kad ne bih bio lijen kakav jesam. Poznajem autore koji ulažu svoje vlastite novce u prevođenje na engleski jezik, otvaraju blogove na kojima objavljuju svoje radove kao svojevrsne teasere, i u perspektivi računaju na bezgraničan prostor mreže svih mreža. Obzirom na sve veći broj ozbiljnih besplatnih alata za kreiranje e-knjiga, koje onda sasvim solidno mogu izgledati i napravljene u kućnoj radinosti, to uopće nije loša ideja.

Ali budući da u tom nepreglednom moru informacija sve ovisi i o tvojim sposobnostima prezentacije, dakle više menadžerskim i producentskim a manje spisateljskim, sve me to pomalo plaši i radije se zavučem u svoju lijenu spisateljsku ljušturu, od koje na koncu nema baš previše kruha, ali ni velikih razočaranja. Pa nek me čitaju i hvale nakon smrti, kad shvate koliko sam genijalan bio. Naravno.

Uvjet za natječaj za stipendije bile su recenzije (urednička i kritičarska) - o kojim se imenima u tvom slučaju radi, i nije li neobičan uvjet recenzija još nenapisanog djela?

Meni su recenzije pisali Ivan Herceg i Maja Hrgović. Zato tako nestrpljivo očekujem njenu novu knjigu iz ranijeg pitanja :) Ma to je super fora, bizarno je, svakako, ali čitaš te recenzije i, recimo, meni je bilo sjajno kako je Maja nevjerojatno dobro pogodila bit tih triju priča koje sam priložio kao primjere. Bilo mi je i drago, jer mi se činilo da sam na dobrom tragu da ostvarim ono što sam zamislo.

Stipendije postoje već 5-6 godina a još nikad niti jedan kritičar nije njome bio potpomognut za pisanje knjige književnih kritika, iako su svima puna usta fraza kako je kritika mrtva, i sl. Kako bi to komentirao?

Da, stoje lošije čak i od poezije. Evo, ove godine je stipendije dobilo čak pet pjesnika od ukupno 53 autora. Ali slično je to kao i s poezijom, pišu valjda samo oni koji moraju. Sjeća me to na jedan primjer kolegice kritičarke, koja mjesecima nije dobila honorar, ali je nastavljala pisati kritike. Kad sam je pitao zašto to radi pobogu, ona mi je rekla: Osjećam da je to moja dužnost, javna obaveza, sačuvati prostor za objavljivanje kritika. Oduševila me, ali i rastužila, jer kao da ne možeš dovoljno našibati pravog kritičara a da on ne dođe po još.

A kako ocjenjuješ prisustvo književne kritike u medijima? Da li je ona baš u tolikoj mjeri iščezla koliko se to najčešće ističe?

Ovisi kako gledaš na medije. Jest, ozbiljna kritika iščezla je iz dnevnih mejnstrim medija, tavori na njihovim marginama, ali s druge strane u ponudi je popriličan broj platformi za objavljivanje kritika. Problem je što se pogone na entuzijazam, a kako smo već utvrdili, entuzijazam je potrošna roba.

Što misliš o incestuoznosti hrvatske književne scene ali i književnim nagradama? Ima li u nas previše nagrada?

Ima i previše pisaca, a premalo čitatelja pa još nitko bez dijagnoze nije došao na ideju da pisce treba pokokat. Neka je nagrada, a na nama u medijima, i na široj javnosti, je da ih poštujemo ili ne poštujemo. Osim kad ih sami dodjeljujemo, po mogućnosti svojim suradnicima i prijateljima. Onda je panegirik i više nego opravdan.

Kako bi ocijenio rad nove postave Ministarstva kulture RH? Prepoznaješ li pomake na bolje ili se i dalje radi o, kako je Ivan Kralj jednom dobro primjetio, kulturnoj politici koja robuje socijalnoj politici?

Ma trude se, ali malo po malo pa si zabiju autogol. Od postavljanja suradnika, vrludanja s imenovanjima čelnika kulturnih institucija, nejednakih kriterija u dodjeli sredstvava do brzopletosti i nepripremljenosti pri pokretanju novih inicijativa i inertnosti u restrukturiranju sustava. Rekao bi čovjek po ovom da su malo toga napravili, ali uveli su trogodišnje financiranje projekata, iako i tu još malo šepaju, shvatili da je politika prema knjizi koju je provodila Biškupićeva garnitura svela pisce na siromašne utjerivače dugova, a knjižare na prodavaonice olovaka i gumica. Nije sjajno, ali moglo bi i gore. I puno, puno bolje.

Recesija, pritom, ne može biti izlika za katastrofu sa Živkovićem ili činjenicu da, barem zasad, ima premalo sluha za reformaciju sustava financiranja narodnih kazališta, koja doslovno ubijaju proračune naših najvećih gradova nakon Zagreba. O zagrebačkom HNK-u, opet, neću ni riječ, jer trenutno nemam pri sebi gastal.

Brine li te budućnost knjige i kakvom je vidiš? U kojem formatu? Kako npr. komentiraš činjenicu da je PDV na e-knjigu u Hrvatskoj i dalje 25%, iako niti zarade, pa tako ni značajnie svote prikupljenog PDV-a tu država neće prihodovati?

Knjiga, kao i novine, doživljava transformaciju i nema tu više nazad. Print-on-demand u knjižarama za one koji žele papir, ali tableti i e-čitači su budućnost. Zato je tužno da je PDV na e-knjigu u Hrvatskoj 25 posto, ali to je činjenica lošeg pregovaranja i nepoznavanja materije u procesu pristupanja EU. E-knjiga se, naime, tretira kao usluga a ne knjiga. Cijela ta priča pripremala se još '98., kada su mislili da je e-knjiga možda neki čudni tipfeler. Ali i praksa u Europi je također takva da je porez na e-knjigu često visok, puno viši od onog na klasičnu knjigu, osim naravno u Francuskoj.

No problem u Hrvatskoj je zapravo u tome što knjiški ceh nije politički relevantan, kao na primjer brodogradnja. Zato se u procesu pregovaranja olako trgovalo neuvođenjem moratorija na PDV na knjigu od godine, dvije, tri... , a da se ceh uopće nije konzultirao. Samo su stavljeni pred gotov čin. A tu je onda upala i jadna e-knjiga.

Ali MK može, želi li da njihova podrška sektoru knjige ne bude samo deklarativna, inzistirati da se sav, ili većina novca od ubranog PDV-a na neki način vrati nazad, a ne da nas probaju zadovoljiti desetpostotnim povećanjem izdvajanja za potpore i otkupe kako su najavljivali. Ali sumnjam da imaju metode kojima bi Liniću zavrnuli ruku da odriješi kesu.

Uskoro možda dobijemo i dvogodišnji Studij pisanja i nakladništva - što misliš, može li se pisanje naučiti? I, u vezi s tim, jedna nedotaknuta tema... je li dovoljno biti pisac, da bi se bio dobar predavač na tom Studiju, odnosno koji bi kriteriji trebali biti za izbor predavača na tom studiju, i postoje li uopće, budući da tu problematiku nitko još u vezi s tim studijem nije spominjao?

Od nepisca se pisca ne može napraviti, ali piscu se eventulano može pomoći da prije postane pisac. No od nepisca se može učiniti pismenog čovjeka, sposobnog obavljati sijaset zanimanja koja imaju veze s verbalizacijom. Naš tromi i arhaični sustav visokog školstva često nema odgovor na potražnju tržišta rada, producirajući uporno viškove onih koji nikome ne trebaju. Koji će vrag Hrvatskoj toliko profesora književnosti, koji onda ovako, kao ja, moraju ispočetka ne bi li postali novinari u kulturi, PR-ovi ili što slično? Ako već ne žele da neka teta u Fužinama ode na porodiljni pa da kao profesori književnosti imaju šest mjeseci mira do novog porodiljnog u nekoj vukojebini. Nek se Fužinarci ne naljute.

A kriterije upravo razrađuju pokretači studija u Puli. Piše se projekt i oni doista zvuče otvoreno prema svima. Pitanje je kako će to na kraju doista izgledati, jer sve ovisi tko će tamo predavati. Puno je tu problema, jer doista nije dovoljno biti dobar pisac da bi bio i dobar predavač. U početku predavat će vjerojatno većinom oni koji imaju iskusta u akademskoj zajednici, ali vremenom bi kroz sustav na mala vrata, prvo kroz gostujuća predavanja, pa izborne kolegije i sl. mogli u ći i pisci bez tog iskustva, uz kakve tečajeve i doškolovanja. Puno pitanja, ali zasad ipak malo odgovora. Držim im palčeve svakako.

Je li pisanje autoterapija?

Pisanje oslobađa, kaže naslov jedne sjajne knjige mog prijatelja Ivice Prtenjače, koji je i zbog nje ušao u naslov jedne moje pjesme. Tome imam malo što dodati, osim da pisanje koje je samo autoterapija nema društvenog smisla. Pisanje je i prezentacija, dijalog, potreba da se nešto nekom kaže. Ne kažem da autistično pisanje ne može biti dobro, ali to je rijetko kao i dobra knjiga starlete.

U Novome listu već neko vrijeme pišeš i kolumnu u kojoj komentiraš televizijske sadržaje - kako bi, s obzirom da imaš i iskustvo sudjelovanja u njoj, ocijenio emisiju 'Knjiga ili život'?

Ma ništa ne valja, osim tog izdanja kad sam ja gostovao. Šalim se, naravno, sjajno je da postoji emisija o knjizi koju nisu sprašili na HRT3. Nemam stvarno ništa protiv Trećeg programa, ali kako vidim da je on u jednom od sljedećih pitanja, strpit ću se još malo.

Kako misliš da bi knjigu trebalo prezentirati na televiziji?

Više, bolje, jače. Što ne znači da bi je trebalo povjeriti Bruni Kovačeviću.

Dobre strane novopokrenutog trećeg programa HTV-a svima su nam poznate, no prepoznaješ li i neke nedostatke?

E, to je kao da me pitaš što mislim o nogometnim sposobnostima mog hipotetičnog sina za kojeg svi kažu da ima dvije lijeve, ali puno volje. Očekivao sam ga kao da sam u rađaoni u kojoj će sad na izletit moj mali novi život, pa ću mu prebrojavat prste i gledat diše li. Dobro, možda ne baš tako, ali bio sam stvarno radostan kad su ga počeli ozbiljnije najavljivati, ali i kad se odustalo od koncepta povjeravanja sastavljanja njegovog koncepta institucijama poput HAZU-a. I rodio se. Rekao si da o pozitivnim stvarima ne bi, ali moram reći da nudi uvid u sjajnu arhivu HRT-a, pregršt odličnih filmova, dokumentarnih i igranih, koji su tamo skupljali prašinu.

No to mu je ujedno i mana, jer, kako je lijepo rekla moja kolegica Zrinka Pavlić, rokaju po toj arhivi kao da sutra ne postoji. Istrošit će se, a u isto vrijeme budžet je toliko mali, odnosno nema ga, da za proizvodnju vlastitog originalnog programa jednostavno nema prostora. Isto tako, ne bi bilo dobro da postane geto za kulturu koju bi se onda prognalo s Prvog i Drugog. Ali primjeri poput emisije "Knjiga ili život" pokazuju da to ne mora nužno biti slučaj. Neka je nama HRT-a 3, a bolja vremena i za njega i za nas moraju jednom doći.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –