Davor Mandić : Dva kruga, jedna tuga
Dva kruga, jedna tuga
Davor Mandić, višegodišnji novinar i urednik u redakciji kulture riječkog Novog lista, nije novo ime na književnoj sceni na kojoj se pojavio 2009. godine objavom prve zbirke pjesama "Mostovi", nakon koje je objavio zbirku priča "Valjalo bi me zamisliti sretnim" (2014.), te roman "Đavolja simfonija" (2016.), a pred nama je nastavak njegova poetskog puta, nova zbirka "Dva kruga, jedna tuga", nedavno objavljena u Biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Urednica knjige, pjesnikinja Monika Herceg, simpatično je opisala Mandićevo korištenje jezika kao „alata koji kopa, ruje i prebacuje i prebacuje poput samouvjerene motike“. I doista, pjesnikinja koja se u međuvremenu sve više afirmira i na polju uredništva, pokazala je važnost urednika te adekvatnog kompromisa s autorom, što je prije svega u interesu knjige kao cilja, do kojeg dovodi putovanje na kojem oboje moraju praviti kompromise te hodati po tankoj liniji između fleksibilnog i tvrdoglavog. A Mandićeva zbirka je dobar primjer kako se to radi, i kako zadržati esenciju namjere unatoč „tesanju“ koje skida sve što priječi pogled i percepciju onog najbitnijeg. To zahtjeva i visok stupanj povjerenja, što je preduvjet uspjeha konačnog, ukoričenog rezultata. Naravno, nije riječ o komercijalnom, jer je poezija oduvijek neka vrsta discipline za probrane, iako se u zadnje vrijeme emancipira u mainstreamu putem medija, festivala i mlađih imena koja osvajaju prostor za sebe.
HDP-ova Biblioteka Poezija je upravo to, prostor i platforma koja olakšava ulazak u tek prividno veliku baru punu etabliranih i amaterskih riba. Neki od njih zahvaćaju decidirano eksperimentalne forme (Alen Brlek), drugi pak refleksivne (Marija Dejanović), a u tom rasponu stila Mandić definitivno naginje eksperimentu. To možda automatski ograničava čitateljsku recepciju, postavljajući legitimno pitanje kome se ovakve knjige pišu, kome trebaju, no to je sklizak teren koji treba izbjegavati: poezija kao takva ne treba nikome (kao i književnost općenito) no bez nje je slika i percepcija svijeta siromašnija, beznadnija. Tako da Mandić ne treba, niti može, mijenjati svijet, ali definitivno je dovoljno da dotakne čitatelja koji su spremni da u njegovu poetiku uđu.
A ona je od samog početka u najmanju ruku izazovna jer su pjesme napisane u dvostihu/trostihu, poprilično tradicionalnoj formi koju autor izvrće na glavu estetikom u kojoj će se rijetki snaći bez prevelikih interpretacijskih nesporazuma. To je uredu, jer treba dati autoru pravo na autentičnost bez konstantnih referenci na jezično-ludičke autoritete (Danijel Dragojević, Anka Žagar) starijih generacija, pod čijom krošnjom sva ta mlada književna stabla tek trebaju stasati do kraja, no jedino pod uvjetom da svoju krošnju rašire dalje i više. Kanonski pisci postoje sa razlogom, no ukoliko kanon preraste u dogmu, književnost sputava vlastitu evoluciju u nešto novo i originalno. Mandić nije na tom nivou, ali ni drvo ne raste iz krošnje, nego iz korijena :
Što ako me zaborave? Što ako
Ostanem ispod
Slojeva vlastite obrane?
Hoće li me ikad naći?
Iskopati? Hoću li
Ikome nedostajati?
Ako umjetnost doista jest čovjekov pokušaj varanja smrti i pokušaj da dio nas preživi duže od naših tijela, onda ga ovi stihovi dobro sažimaju u samoj biti. To je pitanje na koje traže odgovor oni koji poeziju i pišu i čitaju, oklada na vječnost koju nam ništa ne garantira ali joj se ne možemo oduprijeti.
Mandić je zbirku podijelio u šest poglavlja, gdje se naslovi pjesama na kraju nadovezujući slažu u zasebnu pjesmu, kao zadnji komadić poetske slagalice koja poput točke na i zaokružuje konceptualnu strukturu zbirke. Bez obzira na obim, čitatelju se obraća u prvom licu, gotovo deskriptivnog tona, a emotivna arhitektura teksta povremeno iz refleksivnog prelazi u opservaciju koja, oblikovana jezičkim ludizmom, vraća fokus na srž. Dualitet horizontalne i vertikalne strukture pjesama daje dodatnu dubinu koja intrigira jer izaziva vraćanje pojedine dijelove cjeline u kojima se krije svojevrsni paralelni narativ, i upravo to doprinosi inovativnosti po kojoj se Mandićeva knjiga ističe među drugima iz suvremene pjesničke produkcije. Iz tog razloga novo čitanje nije uzrokovano striktno dojmom koji je tekst ostavio, koliko osjećajem da traži druge metode čitanja, u skladu sa Ecovom teorijom iz "Šest šetnji pripovjednim šumama".
Budući da u ovom trenutku naša pjesnička scena daje nova i kvalitetna imena, s posebnim naglaskom na pjesnikinje, svaka nova knjiga obogaćuje i privlači interes ljudi koji poeziji možda nisu žanrovski najskloniji. Tako će i ova knjiga zagolicati one koji već imaju iskustva s naslovima iz Biblioteke Poezija, ali naravno ostaje pitanje koliko će u već obimnoj skupini naslova izboriti vlastitu poziciju. O takvim stvarima nije uputno niti razmišljati kada je uzmemo u ruke, jer o njoj samoj prije svega govori ono što je Mandić spakirao među korice. Kvantitavno relativno malo, ali to nipošto ne ograničava kvalitativni potencijal knjige, kao što se vidi u Brlekovoj zbirci "Sang". Ne znam je li riječ o svojevrsnom trendu, ali svakako nešto što zahtijeva drukčiju vrstu pristupa i pisca, a takvih je trenutno više nego se na prvi pogled čini. Koliko će njih izdržati test vremena drugo je pitanje, no u svakom slučaju se radi o naslovima vrijednim pažnje, kao što je i zbirka "Dva kruga, jedna tuga".
Kad magle izjednače stvari porušit
Ćemo kule u pješčanicima sanjati obruče
Koje valja popunjavati našim tekstovima
Kako autor sam konstatira, njegova je zadaća zapisivati, pričati priče koje svijet oko njega proživljava, u maniri začinjavaca čija je primarna uloga i bila memorija društva koje drugi oblik čuvanja iste osim lirike nije poznavalo. I sasvim je očito da u tome uživa, govori o aktualnostima od kojih zbog medijske halabuke više ne možemo pobjeći, kao što je npr. izbjeglička kriza sa svim svojim književnim implikacijama. Sve je više takvih velikih globalnih tema koje dotiču većinu ljudi u većoj ili manjoj mjeri, pa se onda linijom manjeg otpora stvorila gomila tekstova koji variraju od književnog šrota do naslova čiji će rok trajanja biti znatno duži. Srećom, Mandić u ovu zamku upada rubno i kontrolirano.
Vrlina njegova autorskog manira i jeste u čvrstoj kontroli vlastitog glasa, potpomognutoj urednicom koja je zbirci dala konačni, zaokruženi oblik. Autor se uspoređuje vlastito tijelo sa poštanskim vlakom, što je prikladna metafora jer na prvu čitatelj doista ima potrebu da kroz kratke, kompaktne forme u knjizi naprosto protrči, no to bi svakako bila greška ne samo kod ove, nego i drugih zbirki. Upravo emocije koje obilježavaju svaku pjesmu daju taj treći „sloj“ koji gore navedene paralelne narative čini smislenim konceptom. Nisam siguran je li fluidan u smislu prikazanog rasporeda, no i tu dilemu autor će razriješiti „ključem“ knjige na samom kraju koji krije, barem prividno, ono što se htjelo reći, u odnosu na ono što je intuitivno nagovješteno čitanjem pjesama koje prethode. Ta nepredvidivnost je ono što Mandićevu knjigu transformira u svojevrsnu književnu babušku, gdje ispod svakog dvostiha krije jedan nevidljivi koji čitatelj sam treba dopisati.
Mandić se ne pretvara da je nešto što nije, niti da njegova poezija govori u bilo čije osim njegovo ime, a to je jasno razvidno iz teksta. Iako si ne voli laskati, čak do te mjere da za sebe piše 'antipatičan', trebalo bi to shvatiti s rezervom. Nužan je to odmak od samodopadnosti kojoj se danas teško oduprijeti posebno u književnosti, pogotovo kad je potkrijepljeno blagoslovima kritike, što bi kod nekog drugog možda dovelo do obrnuto proporcionalne samokritičnosti. Naravno, trebalo bi nekoga poznavati bolje kako bismo takvo nešto bez sumnje utvrdili, no ako je knjiga lakmus papir za ego Mandić je dovoljno osvijestio gdje su granice dobrog ukusa. Koliko se takav princip odražava i na njegovu prozu za ovakav je osvrt manje bitno, jer jednako kao i kod dva različita jezika, ponekad i umovi pjesnika i prozaika funkcioniraju drukčije, posebno ako je riječ o istoj osobi čiji dualitet onda posljedično utječe na sami tekst i ono što kroz urednički filter na kraju dođe do čitatelja, poput destilata. A destilirana voda poznato je, najčišći je oblik vode. Jednako kao što je "Dva kruga, jedna tuga" smireni minimalizam u kojem nema prostora za verbalni barok.
Samim tim je ovakva forma i najveći izazov jer nema prostora za skrivanje, zahtjeva spremnost na rizik na koji su spremni najčešće samo oni ispod čije se kože ne krije antitalent. A to će iskusniji čitatelj relativno brzo prepoznati. Što je više takvih, to će više Mandić i slični imati razloga da ne strahuju od toga da će biti zaboravljeni.
Dva kruga, jedna tuga
- Hrvatsko društvo pisaca 07/2021.
- 96 str., meki uvez
- ISBN 9789538152320
Knjiga Davora Mandića 'Dva kruga, jedna tuga' svojevrsni je nastavak istraživanja poetike koju je autor već ranije započeo u knjizi 'Mostovi', s produbljenjem u emotivne pejsaže i motive. Ona sada teži i nekim drugim potragama, postavljajući prije svega jedno u kontekst dvojine odnosa. Zato je moguće reći da je ovo i ljubavna knjiga.