Davor Špišić : Ples s mladom
Dvije godine nakon romana «Koljivo», nagrađenog VBZ-ovom nagradom, Osječanin Davor Špišić u svome se novom naslovu ponovo suočava s intrigantnom temom iz Domovinskog rata. Slučajno ili ne, tajminški usklađen sa sudskim procesima za slučajeve «selotejp&garaža», «Ples s mladom» na koricama nosi mamac – roman o 1991. u Osijeku - za čitatelje kojima još nije dosadila književna varijanta spomenutih događaja iz domaće ratne zbilje. No, kako reklamni celofan obično obećava i mnogo više no što se može pronaći kad se isti rastvori, čitatelja željnog takvog štiva ovaj će roman vjerojatno na koncu malo razočarati.
Većim dijelom «Ples s mladom» zapravo govori o posljedicama koje su ratne strahote i ubojstva civila srpske nacionalnosti u imaginarnom (iako prepoznatljivom) Babinom Dvoru ostavile na jednu osječku obitelj koju upoznajemo četrnaest godina poslije, 2005. Početno zamišljen kao obiteljska melodrama, koju pripovijeda mlađi član obitelji Bošković, dvadesetogodišnji Alen, Špišićev roman polako i sigurno ostavlja tu žanrovsku matricu i miksa je s drugim, onom ljubavnog romana, pa i trilera s dramatičnom talačkom krizom.
Alen Bošković, iako sin pukovnika hrvatske vojske, koji je tu dospio nakon karijere u JNA, odlučuje se za civilno služenje vojnog roka u domu za nezbrinutu djecu, kao sin razmetni kojem nakon autoritarnog vojničkog odgoja i pogibije starijeg brata u nedavnom ratu ne preostaje drugo no odluka za pacifizam i slušanje Joy Divisiona. U domu upoznaje ljubav života, dvostruko stariju Kristu, udanu za urednika lokalnih novina u kojima inače radi Alenova sestra, za čijeg će vjenčanja kulminirati svi u početku tek naznačeni događaji.
Onaj «mamac» iz reklamne bilješke, koji razotkriva pravu istinu o bratovoj smrti i očevoj umiješanosti u zločine nad civilima, sveden je tek na par stranica bratova tajnog dnevnika koji će Alenu otkriti majka, u pokušaju da spasi obitelj, iako će je time zapravo do kraja razoriti. Alenovo suočavanje s istinom praćeno je paralelnim trilerskim dijelom romana u kojem zbog jedne nedozvoljene homoseksualne ljubavi sve završava specijalcima u domu za nezbrinutu djecu, pucnjavom, mrtvima i uništenom sestrinom svadbom, kao metaforom konačne tragedije obitelji Bošković.
Ono što Špišić pokušava ponuditi kao ideju nade svoga romana, zbog čega i upliće dvije priče o tzv. nedozvoljenim ljubavima, jest nekakva ideja ljubavi, kao glavnog pokretača događaja u mirnodopsko vrijeme romana, koja je ipak osuđena na propast jer grijesi i zločini iz prošlosti dolaze na naplatu, uvijek i bez ostatka. Iako će se u jednoj brijunskoj epizodi iz prošlosti obitelji Bošković na trenutak ukazati i sam predsjednik i ministar obrane (koji je, dakako, nekada pekao pizze!), u generalu Rašiću odgovornom za tragediju u Babinom dvoru vjerojatno će se prepoznavati onoga za čije se zdravstveno stanje, iz ovih ili onih razloga, ovih mjeseci zanima čitava nacija, a u opisima mučenja i ubojstava civila Špišić si je baš dao «naturalističkog truda» (tu se očito prelila i autorova sklonost hororu u prijašnjim prozama), «Ples s mladom» i nije posebno provokativan roman kako bi se moglo očekivati.
Prije je riječ o dvjestotinjak stranica štiva u kojima je Špišić ponešto sredio «prenapisanost» i raspršenost koja je nagrizala «Koljivo», pa je novi roman donekle kompaktniji, ali se nije odrekao svojevrsnog «nervoznog» stila u kojem se skače i preskače do granica konfuzije.
Primarno dramski pisac, Špišić je i dalje najvještiji u dijalozima, a odlučivši se za mladog pripovjedača, dvadesetogodišnjaka, očito je shvatio kako mora biti jako tematski i jezično «otkačen», što mu zapravo i ne «stoji» najbolje, osobito kad pri tome pokušava biti i (crno) duhovit. Kao i u «Koljivu» i ovdje je primjetan nedostatak razrađenije karakterizacije glavnog lika, njegova razvoja, kao i odnosa s drugima s kojima je u obiteljskim, prijateljskim i ljubavničkim vezama, koji su na iznesenoj površini obećavajući, no na koncu cijela priča djeluje nekako prepričano, a ne ispripovijedano.
«Ples s mladom», tako, nije ispao višeslojan roman u pravom smislu riječi, već roman u kojem se, tematski i žanrovski, miksa mnogo toga, ali i ne razvija mnogo dalje od površnosti. A ako ćemo pak bodovati građansku hrabrost pisca da progovori o onome o čemu se predugo šutjelo, nije na odmet podsjetiti kako je, primjerice, Jurica Pavičić «Ovce od gipsa» objavio još daleke 1997. godine.